Miloš Bojanić odrastao je u kući bez toaleta, a danas ima nekoliko vila u Srbiji i inozemstvu! Narodni pjevač s ponosom ističe da se kao dijete kupao u štali s konjima, a zahvaljujući svom radu i trudu kasnije je zaradio bogatstvo.
– Rođen sam u zdravoj porodici u selu u blizini Bijeljine. Bili smo skladna obitelj i ništa nam nije nedostajalo. Tada nismo ni znali što je kupaonica, jer nije ni postojala. U kući nismo imali toalet, već poljski ve-ce, i kupali smo se u staji kraj konja. Ali to je tada bio normalan način života. Tako je živjelo cijelo selo – kaže Bojanić.
Miloš je sve što je zaradio u životu uložio u nekretnine. Posjeduje vilu u svom rodnom selu, koju je sagradio za svoje pokojne roditelje, a ima i jednu od najljepših kuća u Sremskoj Kamenici, kao i na obali Baošića u Crnoj Gori. Svoju veličanstvenu kuću u Novom Sadu nakon razvoda napustio je prvoj supruzi Dragici s kojom ima sinove Banea (47) i Mikicu (43).
– Prošle godine proslavio sam 70. rođendan i 60 godina rada. Danas radim bržim tempom nego sa 15 godina, ali ne zato što moram, već zato što to volim. Zato sada imam kuću na moru i u Sremskoj Kamenici, u najelitnijem dijelu Vojvodine, koja izgleda kao dvorac. Namjeravao sam imanje u Bosni i kuću u Novom Sadu za djecu. Nečije štrcaljke, viski i novac potrošen u kockarnici teško je pobrojati, ali moje cigle su lake. Međutim, sve ide od kuće. Roditelji su me od malih nogu učili zdravim radnim navikama – kaže Miloš i prisjeća se prvih radnih dana:
– Moja je obitelj imala veliko imanje, na kojem sam radio kao dijete. Nedostajalo mi je igrati se s prijateljima, ali mi isto nije bilo teško raditi. Sa 15 godina sam u šumi i snijegu rezao zimzelene biljke od kojih su se pravili vijenci, a zatim sam ga prodao. Od oca sam naučila izrađivati, a zatim i prodavati košare za branje kukuruza, koje su žene nosile na tržnicu. Bio je majstor u tome. To su bili sezonski poslovi, a uz to sam na polju korovao pšenicu i jagode. To sam najviše mrzio. Nije mi se toliko svidjelo da ni danas moja supruga Branka ne smije unositi jagode u kuću. Inače, naši tereni bili su 400 metara od nogometnog igrališta. I dok smo pokojna sestra i ja brale travu oko jagoda, moji su vršnjaci igrali nogomet. Čuo sam ih kako vrište i udaraju loptu dok sam radio. Tako je izgledalo moje djetinjstvo.
U djetinjstvu je folk pjevač pokazivao interes za glazbu, kao da je predvidio da će se zahvaljujući njoj moći obogatiti:
– Počeo sam pjevati sa 15 godina, kada smo u kuću unijeli struju. Sjećam se da je moja teta, koja je živjela u susjedstvu, kupila kasetofon i držala ga na prozoru, tako da je cijelo selo moglo čuti glazbu. Uživao sam slušajući te pjesme. Nekoliko godina kasnije, kad sam autobusom išao do pokojnog ujaka u Novi Sad, sreo sam urednog čovjeka u odijelu. Tijekom putovanja me čuo kako pjevam i prišao mi je u susret. Pokazao mi je svoju osobnu iskaznicu na kojoj je pisalo da je “član pozornice u Novom Sadu”. Kao da sam ja, seljak, znao što to znači! Pitao me želim li pjevati s njim i njegovim orkestrom. Odmah sam pristao, jer sam zamišljao da je to bend s gitarom, violinom, harmonikom … Međutim, kad smo stigli u Irig, shvatio sam da je to zapravo tamburaški orkestar. Obukli su me u lijepo odijelo i počeo sam s njima nastupati u restoranu na Iriškom vijencu. To je trajalo sve dok nisam dobio poziv za vojsku ”, rekao je Miloš Bojanić.
