Jedna novinarska ekipa razgovarala je sa stručnjacima i građanima Skoplja i jedina je puštena u školu ubijene Vanje Đorčevske.
Bili su to hrvatski izvjestitelji iz Nedeljnog, a njihovu reportažu prenosimo u objedinjenom izdanju.
Draga moja, jako nam je žao. Nadam se da će ti biti bolje na vratima raja. Zauvijek ćeš ostati u našim srcima i nećemo te zaboraviti. Počivaj u miru, dušo”, samo je jedna od oproštajnih poruka koju su poznavaoci 14-godišnje Vanje Đorčevske napisali opraštajući se od mučki ubijene učenice čija je smrt potresla stanovnike Skoplja, ali i prešla granice Sjeverne Makedonije. .
Na školskoj klupi je buket od deset nježno ružičastih ruža i deset malih bijelih krizantema. Ispred ulaza u školu ostaci spaljenih lampiona. Na fasadi preko puta škole netko je ispisao grafit “Volimo te Vanja”. Na ogradi na bijelom kvadratnom transparentu stoji natpis “Počivaj u miru Vanja”.
Veliko predvorje je tiho, samo se čuje žamor djece iz obližnjeg vrtića. Ušli smo tiho, ne remeteći tišinu. Gospođi koju smo zatekli objasnili smo razlog našeg dolaska i ona nam je dopustila da slikamo buket cvijeća. Ali ubrzo je na hodnik izašao ravnatelj škole.
“Ova škola nema nikakve veze s onim što se dogodilo i molim vas napustite školu. Izbrišite sve fotografije”, autoritativno nam je rekla.
I dok su fotografije nestajale s ekrana fotoaparata, pokušali smo joj objasniti da smo došli na preporuku gradonačelnika skopske općine Centar.
Katerina Atanasova se predstavila i dodala:
“Bila sam učenica ove škole, direktorica sam četiri godine, a prije toga držala sam nastavu učenicima od prvog do četvrtog razreda”.
Bio je to znak da smo je ipak uspjeli nagovoriti da nam kaže nešto o studentima zbog kojih smo došli.
“Vanja je bila učenica devetog, završnog razreda, koji je pohađalo 26 učenika i učenica. Tog jutra, 27. studenog, nastava je počela u osam sati, a kada nije došla na nastavu, razrednica je pozvala njezinu majku. te ju o tome obavijestio, a nakon što je o tome obaviještena i policija”, pojasnila nam je ravnateljica. U tom trenutku pored nas se pojavio njen razred. Završila je smjenu. Nakratko je zastala da popriča s nama i u nekoliko riječi objasnila svoj postupak.
Otac je pitao za kameru
“Svi učenici su i dalje pod stresom i činimo sve da im pomognemo”, rekla nam je na rastanku ravnateljica Atanasova. Na kraju nam je poklonila monografiju škole i spomenula da je napravila iznimku dopustivši samo nama ulazak u školu nakon zločina koji je potresao Sjevernu Makedoniju.
Tog ponedjeljka, 27. studenog, Vanja je trebala biti na prvom satu u osam sati. Kad je zazvonilo školsko zvono, već se borila za život. Vezanih ruku i nogu, slomljene vilice, u vreći za spavanje odvedena je do mjesta gdje je ubijena. Još nije službeno objavljeno, no moguće je da se tada već ugušila. Ono što cijelom zločinu daje poseban pečat je činjenica da je njen otac Aleksandar sada u pritvoru.
Optužuju ga da je on bio taj koji je otmičarima dao ključnu informaciju da će Vanja to jutro ići sama u školu, da njezina godinu dana mlađa sestra neće biti s njom na putu do škole. Put kojim idu do škole, kroz dio centra Debra, pređu pješice za desetak minuta. Toliko nam je trebalo da dođemo od škole do peterokatnice u Nauma Naumovskog Borče 87.
Na trećem spratu je stan u kome je živela sa majkom Zoricom Lazarovom i sestrom. Otac Aleksandar je, kažu, iako su mu se roditelji rastali, često boravio u stanu na trećem spratu.
“Obožavao ju je, brinuo se o djevojčicama i nije radio do njihove desete godine, pa jednostavno nevjerojatno zvuči priča da je otmičarima davao podatke. No, dan nakon njezina nestanka navodno je pitao imaju li kamere zarobila auto u kojem je oteta – pričaju nam neki od stanara koji žive u susjedstvu.
Dok razgovaramo na platou kod ulaza, pobrinuli smo se da ne možete ući bez šifre ili da vam netko otvori jer je brava automatska.
