–Kada sam sjela za klavir, svojim malim prstima sam počela da pritiskam dirke i tako proizvela prve tonove – ispričala je Šejla u emisiji “Pričaonica” koju vodi Sanja Ćubriluk.
View this post on Instagram
–Život na selu se značajno razlikuje od onog u gradu. Kao dijete, željela sam da se bavim borilačkim vještinama, ali u selu takve aktivnosti nisu bile dostupne. Umjesto toga, igrali smo se u pijesku i sa lutkama. Kako sam odrastala, shvatila sam da se moram boriti sa sredinom u kojoj živim i izboriti za svoje stavove i želje. Ljudi su mi govorili da borilačke vještine nisu za djevojčice, ali ja sam samo željela da naučim kako da se fizički odbranim ako me neko napadne.
–Moj prvi posao i zarada bili su povezani sa pjevanjem. Kao dete, u sedmom razredu, pjevala sam na trgu u svom gradu. Prvi javni nastup imala sam sa 11 godina na dječijem festivalu u Sanskom Mostu, gde sam osvojila dva prva mjesta.
–Bilo mi je teško što sam morala da radim dok su moji vršnjaci slavili Novu godinu. Tada sam prvi put zaradila oko 100 eura. Iako smo lijepo živjeli i imali sve što nam je bilo potrebno, roditelji su nas odgajali skromno. Dobijali smo novac na nedjeljnom nivou, a ako bih potrošila svoj džeparac prije nego što dobijem novi, nisam smjela da tražim više – ispričala je pjevačica za Pink.
View this post on Instagram
Nakon završetka osnovne škole, Zonićeva je živjela u internatu, gde je donijela čvrstu odluku da se posveti pjevanju. Kao i kad je željela da se bavi borilačkim vještinama, i ova odluka naišla je na osude.
– Bilo je raznih komentara. Kada sam krenula u internat, moj otac je doživio srčani udar i morao je da zatvori firmu, ali nije odustao od toga da ja nastavim školovanje, uprkos savjetima drugih da me ispiše. I moji roditelji i ja smo oduvek željeli da upišem muzičku školu. Odlazak u internat bio je težak jer sam se morala rastati od prijatelja iz detinjstva.
Kasnije je Šejla radila u džez klubu, a nakon toga nastupala je i po koncertnim dvoranama.
View this post on Instagram
– Nakon što sam držala časove pjevanja, sve se prebacilo na online nastavu, što je dovelo do smanjenja angažmana. Dok sam privodila kraju svoj magistarski rad, suočila sam se s nedostatkom novca za troškove. Sestre su mi tada pritekle u pomoć – jedna mi je plaćala kiriju tri mjeseca, dok je druga pokrila sve troškove vezane za fakultet. To mi je bio težak udarac, jer sam navikla da sama finansiram sve što mi je potrebno. Tada su počeli panični napadi i anksioznost. Osjećala sam se kao da nemam nikoga. Preživljavala sam na pirinču i kečapu, iako ranije nisam voljela kečap (smijeh). Nisam mogla da tražim pomoć od roditelja jer je otac bio bolestan, a željela sam i fakultet i da živim van svog rodnog mjesta.
