-A kad mi priđe muškarac, on pita hoću li prodati kobilu a ja kažem – neću.
JEDNA LIJEPA ROMANTIČNA PRIČA ZA VAS
Proljetni Vjetar Ljubavi
Anđela je stajala na obali rijeke, gledajući kako se prvi proljetni vjetrovi poigravaju površinom vode, stvarajući nježne valove koji su se prelamali na suncu. Bila je to njena omiljena doba godine, kada se priroda budi iz zimskog sna, donoseći sa sobom obećanje novih početaka. Iako je voljela taj prizor, njeno srce je bilo ispunjeno tugom. Ove godine, proljeće joj nije donosilo radost, već bolnu uspomenu na izgubljenu ljubav.
Prije godinu dana, na istom ovom mjestu, upoznala je Filipa. Njihov susret bio je slučajan, ali sudbina je umiješala svoje prste. Filip je bio stranac u njenom malom gradu, došao je zbog posla, a obala rijeke postala je njegovo omiljeno mjesto za bijeg od svakodnevnih obaveza. Tog dana, dok je šetao, ugledao je Anđelu kako sjedi na klupi, čitajući knjigu. Nije mogao odoljeti njenoj ljepoti, onoj jednostavnoj, prirodnoj ljepoti koja je zračila iz nje.
Približio se i upitao je za knjigu koju je čitala, a ona mu se nasmiješila i pokazala naslov. Bio je to trenutak kada su im se pogledi sreli, i oboje su osjetili onaj poseban žar, kao da se cijeli svijet zaustavio samo za njih dvoje. Njihov razgovor je počeo s knjigom, ali se brzo pretvorio u nešto mnogo dublje. Saznali su da dijele slične interese, da vole prirodu, umjetnost, muziku. Filip je bio očaran Anđelinom strastvenom pričom o pjesništvu, dok je ona bila zadivljena njegovim znanjem o istoriji i kulturi.
Kako su dani prolazili, Anđela i Filip su postali nerazdvojni. Šetali su obalom rijeke, istraživali zabačene kutke grada, gledali zalaske sunca i maštali o budućnosti. Ljubav između njih rasla je svakim danom, a njihovi razgovori postajali su sve intimniji. Filip je u Anđeli našao srodnu dušu, nekoga s kim je mogao biti potpuno svoj. S druge strane, Anđela je osjećala da je konačno pronašla osobu s kojom želi provesti ostatak života.
Međutim, njihova ljubav nije bila bez izazova. Filipov posao zahtijevao je da se uskoro vrati u inostranstvo. Tog proljeća, kada je sve procvjetalo oko njih, njihov svijet se polako počeo rušiti. Znali su da će se uskoro morati razdvojiti, ali oboje su se trudili da svaki trenutak proveden zajedno bude poseban, kao da će na taj način zadržati svoju ljubav živom.
Dan rastanka bio je posebno težak. Stajali su na istoj obali rijeke, gdje su se prvi put sreli. Filip ju je čvrsto zagrlio, a Anđela je osjetila suze koje su klizile niz njeno lice. Obećali su jedno drugome da će ostati u kontaktu, da će se boriti za svoju ljubav, ali oboje su znali da će udaljenost učiniti svoje.
Mjeseci su prolazili, a iako su se trudili održati vezu na daljinu, život ih je polako razdvajao. Pisali su jedno drugom pisma, razgovarali satima preko telefona, ali hladna stvarnost udaljenosti bila je nemilosrdna. Na kraju su se odlučili da se raziđu, zadržavajući u srcima uspomene na prelijepo proljeće koje su proveli zajedno.
Godinu dana kasnije, Anđela je ponovo bila na obali rijeke. Sjećanje na Filipa bilo je još uvijek živo u njenom srcu, ali sada je znala da mora krenuti dalje. No, sudbina je ponovo imala plan za nju. Dok je stajala izgubljena u mislima, čula je poznati glas iza sebe.
“Anđela…”
Okrenula se i ugledala Filipa kako stoji iza nje, sa osmijehom na licu. Bio je to isti onaj osmijeh koji ju je osvojio prije godinu dana. Nije mogla vjerovati svojim očima. Filip je bio tu, stvaran, a njegove oči govorile su sve ono što su riječi bile suvišne.
“Vratio sam se”, rekao je nježno, prišavši joj bliže. “Shvatio sam da nijedna udaljenost ne može izbrisati ono što osjećam prema tebi. Želim biti ovdje, s tobom, sada i zauvijek.”
Anđela nije mogla zadržati suze radosnice. U tom trenutku, shvatila je da je njihova ljubav preživjela sve prepreke. Ponovo su se zagrlili, kao da se nikada nisu razdvojili. Proljetni vjetar, koji je nosio miris cvijeća, bio je svjedok njihovog ponovnog susreta, a rijeka je nastavila teći, noseći sa sobom priču o jednoj ljubavi koja je, unatoč svim preprekama, pronašla put natrag.
