-Ej bilderu
-Šta je?
-Znaš ti dobro šta je.
JEDNA LIJEPA ROMANTIČNA PRIČA ZA VAS
Na obali jednog dalekog jezera, okruženog bujnim šumama i planinskim vrhovima, živjela je mlada žena po imenu Ana. Njena kuća bila je mala drvena koliba, sakrivena među borovima, daleko od grada i buke. Ana je voljela mir i tišinu koje joj je priroda pružala, ali negdje duboko u srcu osjećala je prazninu. Sanjala je o ljubavi, o nekome s kim bi mogla dijeliti svoj život, ali činilo se da je ta ljubav daleko, nedostižna poput dalekih planinskih vrhova koji su se uzdizali iznad jezera.
Jednog jutra, dok je šetala obalom jezera, Ana je primijetila nepoznatog muškarca kako stoji na stijeni i gleda u vodu. Bio je visok, s tamnom kosom i blagim osmijehom na licu. Njegove oči, duboke i plave poput jezera, odavale su tugu, ali i neku vrstu nade. Ana je prišla bliže, oprezna, ali znatiželjna.
“Zdravo,” rekla je tiho, kao da ne želi narušiti mir koji je okruživao to mjesto.
Muškarac je podigao pogled i osmijehnuo se. “Zdravo,” odgovorio je, njegov glas bio je topao i umirujući. “Nisam te očekivao ovdje.”
Ana se nasmijala. “Ovo je moje mjesto, često dolazim ovdje. Ti si stranac, zar ne?”
“Da, prolazim kroz ovo područje. Volim putovati i otkrivati nova mjesta, ali ovo je posebno. Ima nešto magično u njemu.”
Ana je osjetila da bi mogla razgovarati s njim satima, ali je osjetila i nešto više. Kao da je sudbina umiješala svoje prste i dovela ih zajedno. Tog dana su proveli sate u razgovoru, hodajući uz obalu, pričajući o svojim životima, snovima i nadama.
Njegovo ime bilo je Marko, a bio je putnik, čovjek koji je tražio svoje mjesto pod suncem, mjesto gdje bi mogao pronaći mir i možda nekoga s kim bi mogao dijeliti svoju sreću. Ana je osjećala da su njih dvoje srodne duše, spojene nekom nevidljivom niti koja je bila jača od bilo koje prepreke.
Prolazili su dani, a Marko je ostao duže nego što je planirao. Svako jutro bi dolazio do Anine kuće, donoseći svježe voće ili cvijeće koje bi pronašao u šumi. Zajedno su kuhali, pjevali i smijali se, a svake večeri, dok bi sunce zalazilo iza planina, sjedili bi na obali jezera, ruku pod ruku, gledajući odsjaj zvijezda na mirnoj površini vode.
Jedne večeri, dok su sjedili na stijeni koja je gledala prema jezeru, Marko je tiho progovorio. “Ana, znaš li da sam oduvijek tražio nešto, ali nisam znao šta? Sada mislim da sam to pronašao.”
Ana je okrenula glavu prema njemu, srce joj je kucalo brže. “Šta si pronašao, Marko?”
“Pronašao sam tebe,” odgovorio je jednostavno, gledajući je ravno u oči. “Pronašao sam dom, mjesto gdje pripadam, i osobu s kojom želim provesti ostatak svog života.”
Ana je osjetila suze kako joj naviru u oči, ali bile su to suze sreće. Nikada nije mislila da će pronaći nekoga poput Marka, nekoga ko bi je volio baš onakvu kakva jeste, i ko bi bio spreman ostati s njom u toj maloj kolibi na obali jezera.
“Marko,” prošaptala je, “i ja tebe volim. Volim te više nego što sam ikada mislila da je moguće.”
Te večeri, pod zvjezdanim nebom, Ana i Marko su se zavjetovali jedno drugome. Bio je to početak nove avanture, života ispunjenog ljubavlju, smijehom i srećom. Njihova ljubav bila je poput tog jezera – duboka, mirna i vječna, a njihove duše spojene zauvijek, kao dva kamena na dnu vode, neraskidivo povezani ljubavlju koja je bila jača od svega.
I tako su živjeli, sretni u svojoj maloj kolibi, daleko od svijeta, ali blizu jedno drugome, svake noći zahvalni na sudbini koja ih je spojila i na ljubavi koja ih je održavala.
