-Majku ti tvoju, gledam i ja fudbal stalno ali ne igram kao Messi.

JEDNA LIJEPA PRIČA ZA VAS

U malom primorskom gradu, skrivenom među borovima i valovima, živjela je Ana. Njena kuća bila je smještena na rubu litice s koje se pružao pogled na beskonačno plavetnilo mora. Svakog jutra izlazila je na balkon, uživajući u mirisu soli i zvuku talasa, maštajući o dalekim zemljama i ljubavi koja će je jednog dana pronaći.

Jednog ljeta, na trgu se pojavio neobičan putnik. Marko, putopisac, stigao je u grad kako bi pisao o njegovim ljepotama. U potrazi za inspiracijom, šetao je kamenitim ulicama, osluškujući priče starijih mještana i diveći se svjetlosti koja se prelijevala po krovovima. Na njegovim šetnjama, često bi zastajao ispod Anine kuće, fasciniran njenim pogledom na more. Uvijek bi ga pozdravila s toplim osmijehom, iako su rijetko razmijenili riječi.

Jednog dana, dok je sjedio u malom kafiću, kiša je iznenada počela padati. U haosu trčećih ljudi, Marko je ugledao Anu kako pokušava zaštititi svoje knjige ispod kaputa. Bez razmišljanja, ustao je i prišao joj, nudeći kišobran. Njihovi pogledi su se sreli, i u tom trenutku kao da je vrijeme stalo. Kišne kapi padale su oko njih, ali oni su ostali nepomični, gledajući jedno drugo.

“Trebamo li se skloniti negdje?” upitala je Ana, pomalo nespretno.

“Možemo se skloniti, ali mislim da bi kiša trebala prestati uskoro,” nasmiješio se Marko, pokušavajući produžiti trenutak.

Proveli su ostatak popodneva u malom kafiću uz more, razgovarajući o knjigama, putovanjima i životnim snovima. Marko je bio očaran Aninom strašću za životom, a ona njegovim beskrajnim pričama o dalekim mjestima. Kako je sunce počelo zalaziti, bojeći horizont zlatnim nijansama, shvatili su da je između njih nešto više od slučajnog susreta.

Tog su ljeta svaki dan provodili zajedno. Šetali su plažom, istraživali skrivene uvale i dijelili tihe trenutke pod zvjezdanim nebom. Ana je u Marku pronašla sve o čemu je maštala – nekoga tko je razumije i podržava njene snove. A Marko je u Ani pronašao dom, mjesto gdje bi uvijek mogao biti svoj.

Ljeto je polako prolazilo, ali njihova ljubav je jačala. Kada je došlo vrijeme da Marko nastavi svoje putovanje, Ana ga je ispratila do ruba grada. Držali su se za ruke, ne želeći se rastati.

“Vratiću se,” rekao je tiho, gledajući je u oči. “Ovo je samo početak naše priče.”

I dok je odlazio, Ana je znala da je njihova ljubav vječna, baš poput mora koje je svaki dan gledala. Jer ponekad, ljubav pronađe put i spoji dvije duše, ma koliko svjetovi oko njih bili daleki.

Još jedna romantična priča za vas

U malom selu okruženom zlatnim poljima suncokreta živjela je Milica, mlada žena s osmijehom koji je osvjetljavao svaki kutak njenog svijeta. Njena svakodnevica bila je jednostavna – rad na polju, briga o vrtu, i povremeni razgovori sa starim susjedima koji su je odgajali od malena. Iako je njeno srce bilo ispunjeno ljubavlju prema prirodi, Milica je često osjećala prazninu, kao da joj nedostaje nešto, ili neko, s kim bi podijelila svoju tišinu i snove.

Jednog dana, u selo je stigao Nikola, mladi arhitekt iz grada, u potrazi za mirnim mjestom gdje bi mogao pobjeći od užurbanog života. Došao je na poziv svog ujaka koji je živio u staroj, napola srušenoj kući na rubu sela. Nikola je planirao obnoviti kuću i provesti neko vrijeme daleko od gužve, ne sluteći da će to putovanje promijeniti njegov život.

Prvih dana, dok je hodao uskim stazama sela, Nikola je primijetio Milicu. Bila je neobično lijepa, ali više od fizičke ljepote, privukla ga je njena mirna energija i način na koji je promatrala svijet oko sebe. Vidio ju je kako sjedi pod starim hrastom, s knjigom u ruci, ili kako s ljubavlju uređuje vrt. Nikad joj se nije usudio prići, ali nije mogao odoljeti da je ne promatra izdaleka.

Jednog jutra, dok je Milica zalijevala cvijeće, prišao joj je Nikola s osmijehom na licu. „Trebam tvoju pomoć,“ rekao je, a ona ga je iznenađeno pogledala.

„Naravno, šta ti treba?“ odgovorila je.

„Pomažem svom ujaku s renoviranjem kuće, ali nemam pojma o vrtu. Tvoj mi izgleda savršeno, pa sam mislio… možda bi mi mogla dati nekoliko savjeta.“

Milica se nasmijala, a taj osmijeh je razbio sve Nikoline nesigurnosti. Tako su, kroz razgovore o biljkama i cvijeću, započeli njihovo prijateljstvo. Svakog dana, dok su zajedno sadili nove biljke i čistili stari vrt, njihova veza je jačala. Njihovi razgovori su postajali sve dublji – pričali su o snovima, željama, i prošlim ljubavima.

Jedne večeri, dok su sjedili na staroj klupi ispod zvjezdanog neba, Milica je tiho rekla: „Nikada nisam mislila da ću pronaći nekoga tko će me ovako razumjeti. Uvijek sam mislila da će moj život biti samo ovo – selo, vrt, i tišina.“

Nikola ju je nježno pogledao, osjetivši težinu njenih riječi. „I ja sam tražio mir, ali nisam znao da će taj mir doći s tobom,“ rekao je, hvatajući je za ruku.

Tog su trenutka shvatili da su njihova srca pronašla jedno drugo. Milica više nije osjećala prazninu, a Nikola je pronašao dom, ne u obnovljenoj kući, već u njoj.

Njihova ljubav rasla je poput suncokreta u njenom vrtu, uvijek okrenuta prema svjetlu. S vremenom su odlučili ostati u selu, daleko od gradske vreve, gradeći svoj mali svijet ispunjen ljubavlju, smijehom i tišinom koju su sada zajedno dijelili.

 

Oglasi - Advertisement