Već tri decenije, ovdašnji političari i mediji nalaze načine da ideju nacionalnog identiteta pretvore u sredstvo za razdvajanje naroda, što i danas odzvanja kroz različite slojeve društva. To naglašava i jedan nedavni intervju, koji je izuzetno ostavio utisak i otvorio nove perspektive po ovom pitanju.
Dražen Petrović ostao je zapamćen kao jedan od najsjajnijih talenata košarke sa Balkana. Bio je među prvima iz Evrope koji su, 1991. godine, odvažili da pređu okean i oprobaju se u NBA ligi, najprestižnijem košarkaškom takmičenju na svijetu. Nažalost, njegovu blistavu karijeru prekinula je tragična saobraćajna nesreća u Njemačkoj, ostavljajući neizbrisiv trag u svijetu sporta i u srcima njegovih obožavalaca.
Dražen Petrović, ikona košarke na prostorima Jugoslavije, Hrvatske i širom Evrope, preminuo je u tragičnoj saobraćajnoj nesreći u Njemačkoj 1993. godine, ostavljajući za sobom pitanja o neostvarenim dostignućima. U trenutku svoje smrti, bio je u punoj snazi, predvodeći hrvatsku reprezentaciju kao njen poštovani kapetan, i mnogi su vjerovali da su njegovi najbolji trenuci u sportu tek pred njim.
Samo godinu dana prije, ovaj tim je dosegao finale Olimpijskih igara u Barceloni, gdje su se po prvi put kao samostalna država suočili s legendarnim “Dream Teamom.” Istovremeno, Dražen je bio ključni igrač New Jersey Netsa, aktivno doprinosivši povezivanju američke i evropske košarkaške scene. Uz njemu slične talente poput Vlada Divca, Aleksandra Volkova, Šarunasa Marčuljonisa i drugih, Dražen je bio most između dva kontinenta, šireći uticaj evropske košarke u NBA.
Mnogo prije nego što je debitovao za jugoslavensku reprezentaciju na Olimpijskim igrama u Los Angelesu, Dražen je već stekao visoka priznanja. Tokom sedam godina igranja u plavom dresu, prikupio je niz medalja koje su ga učinile jednim od najpoštovanijih sportista te zemlje. Kada su tenzije u Jugoslaviji počele da rastu, Dražen je dobio kapetansku traku Hrvatske, ali time su došle i nove poteškoće – ratne podjele su od njega zahtijevale da se javno izjasni kao Hrvat ili Srbin, što je dodatno pojačalo pritisak s kojim se suočavao.
Dražen Petrović, sin Jovana Petrovića, koji je radio u sigurnosnim službama u Hercegovini, i Biserke Mikulandre, knjižničarke iz Šibenika, često se vezuje za još jednu veliku figuru u evropskoj košarci – Dejana Bodirogu. Bodiroga, izuzetno cijenjen srpski sportista, ostavio je dubok trag u evropskom sportu i time postao jedno od najpoštovanijih imena na kontinentu.
Usred napetog prijenosa uživo, jedno pitanje iz publike bilo je usmjereno ka Draženu. Voditelj je s osmijehom pozdravio gledaoce i uvaženog gosta, dok je sa cigaretom u ruci usmjerio razgovor prema Draženu. Njegova znatiželja bila je usmjerena ka jednoj od tema koja se često provlačila kroz medije – pitanju Draženovog navodnog srpskog porijekla. Brzo je naglasio da emisija nije političkog karaktera, pokušavajući da drži diskusiju u okvirima sportske teme.
Voditelj je ipak osjetio potrebu da se osvrne na Dražena, ističući njegove korijene kao talentovanog sportiste sa srpskim nasljeđem. Ustajući sa stolice, naglasio je da Draženov identitet daleko prevazilazi granice nacionalne pripadnosti. Iako pomalo nelagodan, Dražen je znao reagovati osmijehom. Da bi rasteretila atmosferu, voditeljica je predložila pomak u razgovoru, iako je to zvučalo pomalo nespretno: “Šta mislite da krenemo u drugom smjeru…?”
„Možda bismo mogli razmotriti kako sportaš sa srpskim korijenima može ostvariti uspjeh u ovom sportu?” predložila je voditeljica. Nažalost, odgovor nije bio baš ohrabrujući: „Pa, zapravo, Dražen nije Srbin, što donekle objašnjava njegovu slabiju izvedbu.” Voditelj je brzo napomenuo da prezime Petrović ne znači nužno i srpsko porijeklo, te je na brzinu okončao tu temu. Dražen, sa mirnim ali odlučnim stavom, uzvratio je: „Vjerujte mi, rješenje za ovu priču je sasvim jasno.”
Podijelio je još nekoliko pojedinosti: „Rođen sam u Šibeniku, a majka dolazi iz obližnjih Bilica.“ Otac mu je, dodao je, porijeklom iz Zagore, hercegovačkog kraja. Ove riječi, zabilježene u videu na YouTubeu, čuvaju odjeke tih vremena. Čak i nakon mnogo godina, sjećanja na teške trenutke u kojima su Dražen i njegovi kolege bili u centru pažnje i burne diskusije tokom prijenosa uživo, bude duboku tugu.
Zapanjujuće je kako su neki pojedinci smatrali prihvatljivim zadirati u privatnost Dražena Petrovića, analizirajući javno ne samo njegovu krvnu liniju već i porijeklo njegovih roditelja. Podjednako uznemirujuća bila je situacija u kojoj se našao, primoran govoriti o ličnim pitanjima, kao da se nalazi pod istragom i mora odgovarati na intimna pitanja.
Godinama kasnije, u jednom opuštenom razgovoru, Aco Petrović, brat Dražena Petrovića i poznati trener i košarkaš, podijelio je da je Draženova predanost hrvatskoj reprezentaciji ostala snažna kao i ranije. Aco je naglasio da Dražen nije bio samo vođa na terenu, već i ključna figura u hrvatskom sportu. U to vrijeme, dok se Jugoslavija suočavala s raspadom, svi su s pažnjom pratili Dražena, pitajući se kojoj će strani na kraju izraziti svoju lojalnost.
Aco Petrović, čiji roditelji dolaze iz različitih sredina, duboko je razumio važnost Draženovog izbora. Iako je porodična istorija bila raznovrsna, Draženova posvećenost Hrvatskoj bila je nepokolebljiva. Njegov nastup u UN-u nosio je snažnu simboliku i jasnu poruku: “Hrvatska reprezentacija je za mene sve.” Govoreći o 1992. godini, Aco se prisjetio Draženovog ponosa i ljubavi prema zemlji, što je otvoreno podijelio u razgovoru za HRT.
Dražen Petrović bio je jedan od najtalentovanijih košarkaša svog vremena, čije je ime zauvijek ostalo upisano u istoriji evropskog i svjetskog sporta. Rođen 1964. godine u Šibeniku, Dražen je od ranih dana pokazivao izuzetan talenat za košarku. Njegov stariji brat, Aco, također strastveni košarkaš, bio je njegova velika podrška i uzor, a porodica Petrović pratila je Draženov rast od djeteta koje voli sport do pravog košarkaškog čuda. U periodu kada je Jugoslavija bila ujedinjena i košarka imala veliki status u društvu, Dražen je ubrzo postao prepoznatljiv po svom energičnom stilu igre, upornosti i posvećenosti.
Već u tinejdžerskim godinama, Dražen je postao lider svog lokalnog tima, Šibenke, i vodio ih do uspjeha, što je privuklo pažnju jugoslovenskih trenera i košarkaških stručnjaka. Njegova strast za treninzima bila je nenadmašna, a pričalo se da je znao provoditi sate šutirajući lopte na prazan koš, uvježbavajući svaki pokret i svaki šut do savršenstva. Ova posvećenost ubrzo je donijela rezultate. Tokom svojih godina u Ciboni, Dražen je sa timom iz Zagreba osvajao trofeje i dominirao evropskom košarkom, postavljajući rekorde i pokazujući nevjerovatnu vještinu koja ga je izdigla iznad njegovih vršnjaka. Njegov prepoznatljivi šut i sposobnost da postigne poene iz gotovo nemogućih situacija učinili su ga jednim od najopasnijih igrača u Evropi.
Vrhunac Draženove evropske karijere bio je prelazak u Real Madrid, gdje je briljirao na terenu i zacementirao svoj status zvijezde. No, Dražen nije želio da se zaustavi na evropskim uspjesima. San mu je bio da igra u NBA, najjačoj košarkaškoj ligi na svijetu, i 1989. godine konačno je prešao u Portland Trail Blazerse, čime je otvorio put mnogim evropskim igračima koji su kasnije odlučili okušati sreću u Americi. U početku nije bilo lako. Kao jedan od prvih Evropljana u NBA, Dražen se suočavao s preprekama, uključujući skeptičan stav trenera i saigrača prema evropskim igračima. Ipak, Dražen nije odustajao. Njegova borbenost i strast prema košarci nisu mu dozvolili da se povuče.
Nakon prelaska u New Jersey Netse, Dražen je napokon dobio priliku da pokaže svoj puni potencijal. Postao je ključni igrač tima i uspio se nametnuti kao jedan od najboljih bekova lige. Njegove igre su bile impresivne, i postao je prvi Evropljanin koji je u potpunosti osvojio NBA publiku. Bio je pravi pionir, igrač koji je pokazao da Evropljani mogu ne samo igrati u NBA, već i dominirati. Njegov uspon u Netsima donio mu je divljenje američke publike, a ujedno je bio i inspiracija brojnim mladim evropskim košarkašima koji su sanjali o karijeri preko Atlantika.
Draženova ljubav prema košarci bila je neraskidivo povezana s ljubavlju prema Hrvatskoj. Kada je Jugoslavija počela da se raspada, Dražen je, kao i mnogi sportisti tog doba, bio suočen s teškim odlukama. Pridružio se hrvatskoj reprezentaciji, igrajući s ponosom za svoju domovinu. Godine 1992. vodio je Hrvatsku do srebrne medalje na Olimpijadi u Barceloni, gdje su se hrabro suočili sa legendarni „Dream Teamom“. Taj turnir bio je vrhunac njegove reprezentativne karijere i dokaz njegovog patriotizma, ali i njegovog statusa u svijetu košarke. Bio je kapetan tima, vođa na terenu i van njega, i davao je sve od sebe da Hrvatska ostvari najbolji mogući rezultat.
Nažalost, Draženova karijera završila je prerano. U junu 1993. godine, nakon povratka sa utakmice reprezentacije, Dražen je izgubio život u saobraćajnoj nesreći u Njemačkoj. Njegova smrt duboko je pogodila ne samo košarkaški svijet, već i sve one koji su pratili njegovu karijeru i divili se njegovom talentu. Njegov odlazak ostavio je prazninu u srcima ljubitelja sporta, ali i u srcima svih onih koji su ga poznavali kao prijatelja i uzora. Dražen Petrović nije bio samo sportista, bio je simbol borbe, upornosti i predanosti, neko ko je živio svoj san i pokazao da talenat i rad mogu nadmašiti sve prepreke.
I danas, Dražen ostaje inspiracija mnogima, a njegovo ime nosi težinu jednog vremena kada je košarka bila više od igre. Bio je most između Evrope i Amerike, igrač koji je povezao dva kontinenta i dvije košarkaške kulture. U Zagrebu, muzej posvećen njegovom životu i karijeri čuva uspomenu na njegove uspjehe i njegov neiscrpan duh. Draženov uticaj je trajan, jer svaki mladi igrač koji kroči na teren s istom strašću i posvećenošću, nastavlja njegovu priču. Njegovo naslijeđe je mnogo više od košarkaških uspjeha – ono je priča o tome kako jedno srce, posvećeno onome što voli, može promijeniti sport zauvijek.
