Elvira je sjedila u tišini, dok su joj misli bile poput olujnog mora – nemirne i preplavljene bolom. Srce joj je bilo poput stakla koje se rasulo u hiljade sitnih komadića kad je shvatila da je čovjek kojeg je voljela više od svega na svijetu nepovratno otišao.
Bila je trudna, gotovo pri kraju, kada se prvi put suočila s težinom svog gubitka. Tada je njen otac, Ševko, bio jedini glas razuma i podrške, braneći njenu vezu sa Slobodanom od predrasuda koje su okruživale njihovu ljubav. „Doktore,“ rekao je s teškom gorčinom u glasu, „ova djevojka je prošla kroz više nego što iko zaslužuje prije svoje 31. godine.“
Elvira je često razmišljala o tome koliko je izdržljivost postala dio nje. Svaka rana, svaki udarac sudbine, oblikovali su je u ženu koja je umjela podnijeti najteže trenutke. Ipak, bol zbog Slobodanovog gubitka bila je drugačija. Bila je to tuga koja nije imala kraja, poput tamnog oblaka koji je prekrio sve boje njenog života.
Kako su dani prolazili, shvatila je nešto surovo, ali istinito – svijet se nije zaustavio zbog njenog bola. Ljudi su nastavljali sa svojim životima, a ona je ostala sama sa svojim uspomenama. Ipak, u toj tišini tuge, postojalo je novo svjetlo koje je nosila ispod srca. To malo biće, njen sin, postalo je razlog zbog kojeg je ustajala iz kreveta svakog jutra.
Elvira je naučila da život, bez obzira na to koliko bio okrutan, uvijek nudi novu priliku. Uspomena na Slobodana živjela je u njoj, a njegov duh nastavio je kroz ljubav koju je nosila prema djetetu koje je dolazilo na svijet. To je bila njena snaga, njena nada, i njeno novo poglavlje.
Jasmina iz Banja Luke imala je tek osamnaest godina kada je život krenuo u pravcu koji nije mogla ni zamisliti. Ostavila je svoj rodni grad i zakoračila u svijet odraslih prateći ljubav koja ju je povela daleko – do Majdanpeka, gdje je započela novi život sa Slobodanom, čovjekom koji je bio njena sudbina, ali i njena najveća bol.
Njihov prvi susret bio je poput sna. Godine 1994., Jasmina se, na nagovor prijatelja, prijavila na lokalno takmičenje ljepote. Nakon što je osvojila titulu, otišla je na proslavu uz more. Tamo, na osunčanoj plaži, pogledala je u par očiju boje smaragda i osjetila nešto što nikada ranije nije. Slobodan je bio čovjek koji je nosio težinu svijeta u svom osmijehu, a ipak je u njenom prisustvu izgledao kao da je pronašao mir. Taj trenutak promijenio je sve.
Njihova ljubav bila je strastvena, ali nije bila lišena prepreka. Njihove porodice bile su oprezne i skeptične, jer su njihovi svjetovi, vjerovanja i običaji bili toliko različiti. Međutim, Jasmina i Slobodan nisu se obazirali na to. Njihov odnos bio je poput vatre – intenzivan i neugasiv.
Zajedno su izgradili dom i postali roditelji dva predivna sina. Njihov život bio je ispunjen svakodnevnim radostima, sitnicama koje su ih činile srećnim. Ali sudbina je imala drugačiji plan. Kada je Jasmina nosila njihovo treće dijete, Slobodan je iznenada preminuo, ostavljajući prazninu koja se nije mogla ispuniti.
Danas, Jasmina i dalje nosi uspomene na njihovu ljubav, pričajući sinovima o čovjeku koji je bio njena prva i najveća ljubav. U svakom trenutku tuge i radosti, ona pronalazi snagu u onome što su zajedno stvorili i u naslijeđu koje će njihova djeca nositi dalje. Njena priča je podsjetnik na to da ljubav, iako ponekad bolna, ostavlja neizbrisiv trag.
Elvira je uvijek vjerovala u sudbinu, ali nikada nije mogla zamisliti koliko će se njen život promijeniti tog ljeta. Na plaži, među stotinama ljudi, jedne večeri je ugledala njega – visokog mladića zelenih očiju, čiji je osmijeh nosio obećanje avanture. Tog trenutka, u njenoj glavi nije bilo sumnje: „Ovo je čovjek koji će promijeniti sve,“ pomislila je, osjećajući kako joj srce preskače ritam.
Sutradan, kao da su zvijezde namjerno režirale njihov ponovni susret, našla se opet na istom mjestu. Ušla je u vodu da se rashladi, a iza sebe je čula korake. Kad se okrenula, stajao je pred njom – isti onaj mladić s plaže. Njegov pogled bio je direktan, a u njegovom glasu titrala je toplina dok je pitao za njeno ime i odakle dolazi. „Elvira,“ odgovorila je s blagim osmijehom, a on joj se predstavio: „Slobodan, iz Majdanpeka.“
Razgovor je tekao lako, kao da se znaju godinama. Njegova iskrenost i šarm osvojili su je na prvu, a kad je zatražio njen broj telefona, nije oklijevala, iako je znala da će time izazvati oluju u svojoj tradicionalnoj porodici. Kad je Slobodan prvi put nazvao njen dom, njen otac Ševko se javio i odmah presjekao razgovor, ne dozvolivši Elviri da priđe telefonu.
Ali Slobodan nije bio tip koji odustaje. Njegova upornost bila je neosporiva. Ponovo je nazvao, ovaj put u pravo vrijeme, dok Ševko nije bio kod kuće. Njihov prvi razgovor bio je kratak, ali dovoljan da zapali iskru koja se neće ugasiti. „Njegova odlučnost bila je nešto što me potpuno osvojilo,“ prisjeća se Elvira.
Nekoliko dana kasnije, Slobodan je prešao stotine kilometara da bi je ponovo vidio. Stigao je u Beirne, spreman da pokaže koliko mu je stalo. Elvira, iako mlada, osjećala je nevjerovatnu sigurnost u njegovom prisustvu. Tada je shvatila – on je taj. Sve što je dotad poznavala, sve što je činilo njen svijet, ostavila je iza sebe 29. avgusta 1994. i krenula s njim u nepoznato. To nije bio samo početak njihove ljubavi, već početak novog života, u kojem je svaka prepreka bila samo podsjetnik na snagu njihove povezanosti.
Elvira je živjela za ljubav koju je osjećala prema Slobodanu. On nije bio samo njen partner, već i čovjek s kojim je vidjela budućnost ispunjenu srećom i smijehom njihove djece. Njihov život je bio poput slagalice koja se savršeno uklopila kada su postali roditelji. Prvo je došao Denis, dječak koji je osvijetlio svaki kutak njihovog svijeta. Bio je simbol njihove ljubavi, temelj na kojem su gradili svoj mali raj.
Dve godine kasnije, porodica se proširila. Denis je dobio brata Veselina, a njihov dom ispunio se dječijim osmijehom i igrom. Slobodan, uvijek sanjar, poželio je još jedno dijete, ovoga puta djevojčicu. „Zamislila sam malu princezu kako trči po našem dvorištu,“ prisjeća se Elvira s osmijehom koji nosi sjenu tuge. S tom željom u srcu, ubrzo je ponovo ostala trudna.
Njihova radost nije imala granica kada su saznali za trudnoću 6. jula 2007. godine. Iako još nisu mogli saznati spol bebe, Slobodan je bio oduševljen. Njegova sreća bila je zarazna, ispunjavajući njihov dom nadom i planovima za budućnost. Ali sudbina, nepredvidiva i često okrutna, pripremila je nešto što niko nije mogao predvidjeti.
Dan je bio poput svakog drugog – 9. jula 2007. godine. Slobodan, profesor i nogometni sudac, čovjek koji je živio za svoju porodicu i zajednicu, vratio se kući nakon posla. Bio je pun energije, spreman za svoj uobičajeni trening. Tog popodneva, dok su ručali zajedno, stavio je ruku na Elvirin stomak i osjetio bebin pokret. Njegov osmijeh bio je poput sunčevih zraka. „Ducky, naša beba se miče,“ rekao je s ljubavlju i zagrlio je, kao da želi uhvatiti taj trenutak zauvijek.
Nakon što je obukao sportsku opremu, poljubio je Veselina i krenuo prema izlazu. Veselin je na trenutak razmišljao da pođe za ocem, ali je odlučio ostati ispred zgrade s prijateljima. Slobodan je izašao, spreman za još jednu trku, nesvjestan da će mu to biti posljednji put. Taj običan dan pretvorio se u najcrnji trenutak Elvirinog života, trenutak koji je zauvijek promijenio sve što je poznavala i voljela.
Elvira je završavala posljednje pripreme za večeru, s osmijehom na licu i mislima usmjerenim na trenutak kada će Slobodan ući kroz vrata. U tom trenu, zvono telefona prekinulo je tišinu kuhinje. S druge strane žice bio je Slobodanov kolega, s porukom koja će zauvijek promijeniti njen svijet: „Slobodan se povrijedio na treningu.“
Samo trenutak kasnije, Elvira je bila na ulici, obuvena u kućne papuče i s trudničkim stomakom koji je odavao njeno stanje. Zaustavila je prvi automobil i zamolila vozača da je odveze do stadiona. Kada su stigli, prizor koji je ugledala oduzeo joj je dah – policijski automobil, vozilo hitne pomoći, i skupina ljudi okupljena na travnjaku.
S osjećajem koji je bio mješavina straha i nade, probijala se kroz gužvu. Jedan glas iz gomile ju je upozorio: „Pazite, trudna je,“ ali te riječi nisu je mogle zadržati. Kada je napokon stigla do centra događanja, ugledala je Slobodana kako nepomično leži na zemlji, okružen doktorima. Njegovo lice, koje je nekada bilo puno života, sada je izgledalo kao stranac.
„Šta se događa? Kako je?“ izustila je očajnički, obraćajući se doktoru. Njegov odgovor bio je poput udarca groma. Tiho, gotovo šapatom, rekao je ono što je nikada neće zaboraviti. „Srce…“ Samo ta riječ bila je dovoljna da njen svijet počne da se ruši. Slobodan je preminuo.
Vratila se kući s težinom koja je prijetila da je potpuno slomi. Ispred nje bila je nemoguća zadaća – objasniti sinovima da njihovog oca više nema. Kad je ušla u kuću, pokušala je skupiti snagu, ali čim je zagrli svoje dječake, znala je da ništa ne može sakriti. Najstariji, Denis, koji je imao samo šest godina, pogledao ju je očima punim straha i pitao: „Mama, šta je s tatom?“
Suze koje su joj tekle niz lice bile su jedini odgovor koji je mogla dati. „Tata je otišao,“ prošaputala je. Njegov vrisak bola bio je trenutak koji se zauvijek urezao u njeno sjećanje. U tom trenutku, Elvira je shvatila da nema vremena za vlastitu tugu – sada je bila sve što su njeni sinovi imali.
Tih dana, kroz bol i suze, pronašla je snagu u uspomenama. Slobodan je živio u njihovim pričama, u smijehu njihovih sinova i u svakom trenutku koji je dijelila s njima. Iako je tuga uvijek bila prisutna, ljubav koju su zajedno izgradili postala je Elvirina vodilja kroz tamu.
