Pravoslavni vjernici 22. decembra obilježavaju dan posvećen Svetoj Ani, kada ju je, prema predaji, arhanđeo Gavrilo obavijestio da će roditi Mariju, kasnije znanu kao Presveta Bogorodica.
Ana i njen suprug Joakim proveli su pedeset godina braka bez djece. Već izmorenim i pomirenim s time da neće imati potomstvo, ukazao im se arhanđeo Gavrilo i poručio da je Bog uslišio njihove molitve te da će im darovati kćer.
Prema legendama, Ana je kćerku donijela na svijet kada je već bila u poodmakloj životnoj dobi, oko sedamdesetih godina.
Prema narodnom vjerovanju, 22. decembra žene bi trebale izbjegavati kućne i druge teške poslove te se isključivo moliti Svetoj Ani, bilo da traže zaštitu za postojeću djecu ili zagovor za potomstvo ako ga još nemaju.
U nekim seoskim sredinama zadržao se i starinski običaj: majke zajedno s djevojčicama obilaze kuću i posipaju pepeo ili proso, vjerujući kako će time otjerati negativnu energiju i zaštititi ukućane od zla.
Na ovaj dan, mnoge žene koje se bore sa bolestima odlaze u manastire na molitve, dok one koje ne mogu da zatrudne često ostanu na konaku i po nekoliko dana, tražeći zaštitu i zagovor Svete Ane kako bi zadobile blagodat materinstva.
U tadašnjem okruženju bilo je uvriježeno mišljenje da je neplodnost Božija kazna za grijehe, pa su osobe bez djece smatrane nedostojnima i prezrenima. Isti teret nosili su i pravedni Joakim i Ana, ali nikada nisu posustali u vjeri. Svakodnevno i noću molili su se da ih Bog obraduje čudesnim potomstvom, baš kao što je nekada uslišio molitve Avrama i Sare, te Zaharije i Jelisavete, kako bi u starosti dobili dijete koje bi im bilo utjeha.
Njihova istrajnost konačno je krunisana rođenjem kćerke kojoj su nadjenuli ime Marija.
Ta ista Marija kasnije je rodila Isusa Hrista, te su Joakim i Ana zbog toga nazvani bogoocima, odnosno bogopraroditeljima.
Prema predanju, Joakim je poživeo do osamdesete, a Ana do sedamdeset devete godine života.
U kalendaru Srpske pravoslavne crkve, 22. septembar obilježen je kao praznik Svetih pravednika Joakima i Ane, zaštitnika braka i porodice.
Pravoslavlje se smatra jednom od najstarijih hrišćanskih tradicija koja se razvijala tokom stoljeća pod uticajem drevnih crkvenih otaca, monaha i episkopa. Njegove bogoslužbene forme, molitvene prakse i duhovnost zasnovani su na vjernosti nasljeđu ranohrišćanske Crkve, što se najviše ogleda u liturgijskom životu i bogatoj ikonografskoj tradiciji. U pravoslavnom bogosluženju važno mjesto zauzimaju Sveto Pismo i sveta Predanja, koja se čuvaju i prenose kroz generacije, a koja su sabrali i tumačili mnogi ugledni crkveni učitelji još od vremena kada su prvi hrišćani živjeli u Rimskom carstvu.
Vjernici se okupljaju u hramovima gdje se, osim redovnih liturgija, održavaju i drugi obredi i molitve koje prate važna razdoblja crkvenog kalendara, poput Velikog posta ili božićnog ciklusa praznika. Pravoslavna duhovnost veliku pažnju pridaje unutrašnjem preobražaju čovjeka kroz pokajanje, molitvu, uzdržavanje i dijeljenje ljubavi prema bližnjima. Ovo se posebno ogleda u praksi monaštva, koja je kroz istoriju iznjedrila brojne svetitelje i propovjednike vjere, a sami manastiri tradicionalno predstavljaju središta duhovne obnove, gdje se prepliću molitveno tihovanje i rad na poljima ili u radionicama. Istovremeno, ikone zauzimaju izuzetno mjesto u bogoslužju i domaćem kultu, jer predstavljaju prozor u Carstvo nebesko, pozivajući vjernike na dublju molitvu i razgovor sa Bogom i svecima.
U pravoslavlju je naglašena važnost sveštenoslužitelja kao nosilaca svetih tajni, ali i vjernog naroda koji učestvuje u liturgiji i prenosi duh Crkve izvan hramova. Međusobno poštovanje različitih autocefaličnih crkava, poput Vaseljenske patrijaršije, Ruske, Srpske, Grčke i drugih, oslikava tradicionalni model sabornosti, jer se svaka lokalna crkva smatra cjelinom za sebe, a istovremeno dio iste vjere. Tokom istorije, posebno nakon Velikog raskola 1054. godine, pravoslavlje se razvijalo pretežno na istoku, čuvajući drevne običaje, kanonske propise i obredne forme koje se i danas njeguju u bogoslužnom životu.
Mada se kroz stoljeća suočavalo sa različitim kulturnim i političkim previranjima, pravoslavlje je ostalo prepoznatljivo po svojoj mističnoj crkvenoj muzici, živopisnim freskama, ikonama, dubokom duhovnom iskustvu i kontinuiranom slijedu episkopskog nasljeđa od apostolskih vremena. Upravo ta neraskidiva veza s ranim vijekovima hrišćanstva daje mu karakter autentične starine, gdje se vjera i tradicija nerijetko isprepliću s narodnim običajima i predanjima. U savremenom dobu, pravoslavna Crkva nastoji očuvati svoje duhovno i kulturno blago, istovremeno odgovarajući na potrebe vjernika i izazove svijeta koji se mijenja, a njen kontinuitet, otpornost i bogatstvo nasljeđa svjedoče o trajnoj važnosti ove drevne hrišćanske zajednice.
