Rijetko ko ne zna za ime Nebojša Glogovac. Svakako da je u pitanju jedan od naših odnosno domaćih balkanskih glumaca koji je stekao veliku slavu u raznim kultnim filmovima i serijama. Njegova vrhunska gluma ostavila je neizbrisiv trag među publikom i ljubiteljima dobrog filma. Nažalost preminuo je uslijed posljedica teške bolesti u najboljim godinama.

Sunčica, kćerka legendarnog glumca Nebojše Glogovca, ugledala je svijet 2. oktobra 2016. godine. Njeno rođenje nije bilo uobičajeno – došla je na svijet tiho, u sigurnosti porodičnog doma, daleko od sterilnih zidova bolnice, zahvaljujući snazi i odluci njene majke, novinarke Milice Glogovac, koja je na svijet donijela kćer prirodnim putem, u toplini vlastitog okruženja.

Nakon što je Nebojša prerano preminuo, Milica je preuzela ulogu oba roditelja. Nije se predala. Postala je stub snage, utočište i sigurna luka svojoj djevojčici – i majka i otac u jednoj osobi. Kroz sve godine koje su uslijedile, pokazala je koliko ljubav može biti nepokolebljiva kada je čista i iskrena.

Tokom proteklog vikenda, Milica i Sunčica odlučile su se udaljiti od gradske vreve i udahnuti mir prirode. Zajedno su posjetile jedno zabačeno mjesto, netaknuto jezersko okruženje koje podsjeća na razglednicu iz nekog drugog svijeta. Trenuci provedeni u toj tišini, u harmoniji s prirodom, ostali su zabilježeni na fotografijama koje je Milica podijelila sa svojim pratiocima na Instagramu – slike koje zrače spokojem, ljubavlju i neraskidivom vezom između majke i kćeri.

Sunčica je izrasla u djevojčicu koja plijeni pažnju gdje god se pojavi – nježna, nasmijana i sa dugom, razigranom kosom koja kao da nosi djelić njene slobodne prirode. Iako je život nije mazio i iako je ostala bez oca dok je bila još sasvim mala, u njenom okruženju učinjeno je sve da ljubav, toplina i sjećanje na Nebojšu Glogovca ostanu trajno prisutni, kao tiho svjetlo koje ih svakodnevno prati.

Da Sunčica danas odrasta u sretnom i ispunjenom okruženju, najveće zasluge pripadaju njenoj majci Milici – ženi čelične volje i velikog srca, koja je svom djetetu postala stub i utočište. Njena hrabrost da svakodnevno bude sve ono što nedostaje i da na leđima nosi i radost i bol, izaziva poštovanje i divljenje.

Zajedno, njih dvije žive skladno, okrenute prirodi, jednostavnosti i unutrašnjem miru. Milica njeguje zdrav način života, svakodnevno praktikuje jogu, i trudila se od najranijih dana da Sunčicu uči istim vrijednostima – da voli tijelo, da poštuje prirodu, da diše duboko i da bude prisutna u trenutku. I izgleda da uspijeva.

Nedavne fotografije svjedoče tome – Sunčica bezbrižno trči po zelenilu, uživa u svakom zraku sunca, u pokretu, u svježem vazduhu. Na tim slikama, vidi se ne samo radost djeteta, već i odsjaj mudre ruke koja je vodi kroz djetinjstvo. Reakcije onih koji ih prate ne prestaju – svi sa oduševljenjem gledaju kako djevojčica raste, s neizbrisivom sjenkom oca iza sebe, ali s osmijehom punim života ispred sebe.

NEBOJŠA GLOGOVAC – POSLJEDNJI VELIKAN JUGOSLOVENSKOG GLUMIŠTA

Nebojša Glogovac nije bio samo glumac. On je bio emocija na sceni, pogled koji govori više od monologa, tišina koja odzvanja jače od aplauza. Njegovo ime urezano je duboko u pamćenje gledalaca, ali i u DNK same umjetnosti. U vremenu kada su mnogi pokušavali da glume istinu, on ju je donosio ogoljenu, sirovu i nesavršenu – baš kakva istina jeste.

RANI ŽIVOT I PORIJEKLO

Nebojša Glogovac rođen je 30. avgusta 1969. godine u Trebinju, u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini, u skromnoj i duhovnoj porodici. Njegov otac, Milovan Glogovac, bio je pravoslavni sveštenik, a majka Milena, domaćica i stub porodice. Glogovac je rano pokazivao znake introspektivnosti i duboke osjetljivosti, što će kasnije postati jedan od temelja njegovog glumačkog izraza.

Porodica se iz Trebinja preselila u Pančevo, gdje je Nebojša proveo veći dio djetinjstva. Bio je povučen, ali znatiželjan dječak, i već u osnovnoj školi je počeo da pokazuje afinitet prema književnosti, poeziji, i drami. Gluma je najprije došla kao igra – školske predstave, recitacije – a onda se ta igra pretvorila u unutrašnju potrebu, u jedini jezik koji mu je u potpunosti pripadao.

STUDENT DUGE TIŠINE

Nakon srednje škole, Nebojša je upisao Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu, gdje su mu profesori bili najveća imena tadašnjeg glumišta – među njima i Predrag Bajčetić i Vladimir Jevtović. Njegova generacija bila je posebna – puni talentovani ljudi, ali čak i među njima, Glogovac je djelovao drugačije. Tiši, povučeniji, ali s pogledom koji kao da nosi težinu cijelog svijeta.

Profesorima nije bilo lako da ga “pročitaju”. Nije se trudio da se dopadne. Nije žurio. Kada je govorio – to je bilo s mjerom. Kada bi zaigrao – svi su ućutali.

FILMSKI DEBI I RANI USPEH

Prvu veću ulogu dobio je 1993. godine u seriji “Bolj život”, gdje je igrao epizodnu ulogu. Ali prava prekretnica došla je 1996. godine filmom “Ubistvo s predumišljajem”, u kojem je igrao mladog vojnika koji iz patriotskih uvjerenja postaje ubica, ali zatim gubi vjeru u sve. Ova uloga označila je njegovu punu glumačku zrelost i skrenula pažnju na njegov nevjerovatan talenat.

Kritičari su ga odmah primijetili. Nisu ga mogli svrstati u kalupe. Bio je previše sirov za konvencionalne heroje, a previše osjećajan da bi igrao samo negativce. Bio je hibrid, hodajući paradoks – što ga je činilo idealnim za uloge složenih, unutrašnje rastrzanih likova.

KULTNE ULOGE

U godinama koje slijede, Glogovac je ostvario niz nezaboravnih uloga:

1. “Nebeska udica” (2000) – kao vođa lokalne fudbalske ekipe u ratom porušenom Beogradu, Glogovac je utjelovio običnog čovjeka koji se bori da zadrži vjeru u ljepotu igre i života. Film je postao simbol poslijeratne tuge i nade.

2. “Klopka” (2007) – ulogom oca koji je spreman da pređe granicu morala da bi spasio sina, Glogovac je prikazao duboko moralno propitivanje jednog “malog čovjeka”. Ova uloga mu je donijela ogromno međunarodno priznanje.

3. “Hadersfild” (2007) – u pozorišnoj predstavi koja je igrana godinama s punom salom, Glogovac je donio ulogu čovjeka koji se vraća iz Engleske u Srbiju i suočava s prošlošću. Iako je riječ o pozorišnom komadu, ona je ostala upisana u istoriju kao jedan od najmoćnijih trenutaka domaće scene.

4. “Krugovi” (2013) – uloga čovjeka koji se suočava sa zlom rata i pokušava pronaći oproštaj i pomirenje. Film je inspirisan stvarnim događajem iz rata i prikazan je na festivalima širom svijeta.

5. “Ustav Republike Hrvatske” (2016) – igrajući profesora koji je istovremeno i nacionalista, i gej muškarac, Glogovac je briljantno prikazao duboko kompleksan karakter u zemlji punoj političkih i ličnih kontradikcija.

POZORIŠTE – NJEGOVA CRKVA

Iako je postao prepoznatljiv u filmovima, pozorište je ostalo njegovo pravo utočište. Scena mu je bila svetinja. Bio je stub Jugoslovenskog dramskog pozorišta (JDP), gdje je igrao najzahtjevnije uloge: Hamleta, Don Žuana, Ivana Karamazova, Raskoljnikova…

Njegove izvedbe su bile više od glume. Ljudi bi šutjeli poslije predstave. Nisu aplaudirali iz navike – ostajali bi bez riječi. Bio je poznat po tome što se nije “štedio” – davao se u svakom pokretu, svakoj rečenici, svakom pogledu.

PRIVATNI ŽIVOT – TIHI RATNIK

Glogovac nikada nije volio medijsku pažnju. Svoj privatni život čuvao je kao rijetku knjigu – samo za najbliže. Bio je otac troje djece: dva sina iz prethodnog braka sa slikarkom Minom, i kćerku Sunčicu iz veze s novinarkom Milicom Glogovac. Svoje očinstvo je doživljavao duboko lično, kao dužnost, misiju, ali i kao nježnost koju nije volio da pokazuje pred kamerama.

Volio je prirodu, muziku, filozofiju i tišinu. Bio je poznat po tome što bi često pobjegao iz grada, bez najave, samo da bi pronašao tišinu negdje u planini ili kraj rijeke. Govorio je da glumac mora da posmatra ljude, da sluša i da ćuti više nego što govori.

BOLEST I ODLAGANJE APLAUZA

Početkom 2018. godine javnost je šokirala vijest da je Nebojša teško bolestan. Borio se sa kancerom pluća. Iako se nadao ozdravljenju, i nastavljao da planira nove uloge, bolest je bila neumoljiva.

Umro je 9. februara 2018. godine, u Beogradu, u 49. godini života.

Njegova smrt dočekana je tišinom, šokom i suzama. Na komemoraciji u JDP-u, salu su ispunili ne samo glumci i reditelji, već i obični ljudi. Bilo je to iskreno opraštanje od čovjeka koji nikada nije tražio obožavanje, ali ga je dobio – ne zbog slave, nego zbog istine koju je nosio.

OSTAVŠTINA

Nebojša Glogovac ostavio je iza sebe ne samo filmski i pozorišni opus, već i moralnu vertikalu. Bio je podsjetnik da gluma nije imitacija, već hrabrost da se bude ranjiv pred svijetom. Da nije stvar u slavi, već u istini. Da nije dovoljno „dobro igrati“, već da treba živjeti ono što se igra.

Njegove uloge danas se izučavaju, citiraju, prikazuju, ali nijedna kopija ne može ponoviti ono što je on imao – dubinu, tišinu i snagu. U vremenu kada sve postaje površno, on je bio čovjek koji je podsjećao da dubina još postoji.