Sutra slavimo dva velika sveca: Srbi se oduvek plaše da na ovaj veliki praznik ne zgreše, a deci je zabranjeno da rade ovo

Slave su poseban tradicionalni dio srpskog duha i običaja, a možda niste znali da se sutra slave dva sveca. Donosimo vam malo više detalja o ovim slavama a takođe jedan detalj govori o tome šta djeca ne smiju da rade, i to baš sutra. Stoga ne bi bilo loše pripaziti na djecu. U nastavku teksta ide detaljnije objašnjenje.

Narodno predanje u Srbiji čuva mnoge stare i neobične običaje, a jedan od najzagonetnijih i najstrahovanijih dana u godini vezuje se za Svetog Vratolomeja, koga narod ponekad naziva i Vartolomej. Taj datum, duboko ukorijenjen u pravoslavnom kalendaru, kroz vijekove je obavijen slojevima narodne simbolike, straha i poštovanja. Međutim, ono što ga čini zaista posebnim jeste način na koji ga ljudi pamte i doživljavaju – kao dan opasnosti, kazne i zabrana.

U mnogim selima širom Srbije, osobito u krajevima Pomoravlja i Šumadije, prenosi se sa koljena na koljeno upozorenje da djeca tog dana ne smiju ni pomisliti da se popnu na drvo. Ne zato što je neko to jednom rekao, već zato što se vjeruje da se baš na taj dan “vrat lako lomi”. Samo ime sveca, kako se narodski tumači, u sebi nosi upozorenje: “vrat” i “lom” – kao da ime nagovještava nesreću koja vreba nepažljive.

Ali strah od Svetog Vratolomeja ne završava na dječjoj razigranosti i drveću. Šire se priče i vjerovanja da je ovaj svetac izuzetno strog, čak neumoljiv prema onima koji prekrše svetost njegovog dana. Kažu stari: „Smlatiće te k’o Vratolomej prasku“ – snažna i jeziva izreka kojom ljudi izražavaju kakvu silinu nosi njegova kazna. U pojedinim selima vlada uvjerenje da ako se na taj dan obradi zemlja – ore, sije ili bilo šta drugo – cijela ljetina će biti uništena. Bilo kišom, bilo gradom, ili sušom, svetac ne prašta onima koji ne poštuju njegov mir.

Zato, kad svane Vratolomej, sela utihnu. Ruke se sklapaju, a ne podižu na motiku ni plug. Djeca se opominju da ostanu na zemlji. Stariji sjede tiho ispod sjenki trešanja i šljiva, prisjećajući se kako je jednom neko prekršio to pravilo – pa, vele, „ni ploda, ni blagoslova te godine nije bilo“.

Tako ovaj dan nije tek običan praznik u crvenom slovu kalendara – on je kao upozorenje ispisano na nebu i zemlji. Sveti Vratolomej, u narodu više kao opomena nego radost, ostaje duboko utisnut u svijest kao dan koji traži poštovanje, tišinu i mudrost.

U srcu Šumadije i susjednih krajeva, još uvijek živi drevno uvjerenje da Sveti Vratolomej nije samo strogi čuvar običaja, već i moćni iscjelitelj, posebno kada je riječ o teškim bolestima poput padavice, danas poznate kao epilepsija. Ljudi koji nose taj teret na leđima često se, s nadom i vjerom, upućuju prema manastirima i svetim mjestima, tražeći nevidljivu ruku pomoći. Tamo, u tišini ispod svodova, pale svijeće i izgovaraju molitve – vjerujući da će ih baš Vratolomej dotaći nečim višim od ljudske medicine.

U topličkom kraju, gdje planine šapuću stare priče vjetru, postoji još jedno zanimljivo predanje: narod kaže da Sveti Vratolomej nije sam. U njegovom društvu, visoko na planinskim visovima, sjedi i Sveti Sava – zajedno gledaju dolje, prema ravnicama, šumarcima i poljima. Kažu da su njih dvojica kao tihi stražari prirode, uvijek budni, uvijek prisutni, i da svojom prisutnošću čuvaju usjeve od bijesa neba – grada, oluja i loma.

Ipak, priča ide dalje. U seljačkim pričama prenosi se i ova slika: tek ako ova dva sveca zadremaju, makar i na tren, nebo se razljuti i pusti bijes – krovove probija grad, vjetar para stabla, gromovi sijeku tišinu. Ali to je rijetkost, kažu, jer njihovo bdijenje nad zemljom gotovo nikada ne prestaje. Njihovi pogledi, kao nevidljive ruke, miluju brazde, čuvaju plodove i tjeraju nesreću daleko od sela.

U takvim vjerovanjima, utkano je sve – i molitva i nada, i poštovanje prema svetom i prirodnom. Sveti Vratolomej tako postaje više od sveca – postaje most između zemlje i neba, čovjeka i božanskog, bolesti i ozdravljenja, straha i sigurnosti.

Priča o svetom Vartolomeju u hrišćanskom predanju nosi duboku simboliku mučeništva, čudesnih djela i nepokolebljive vjere. Iako ga neki znaju kao Vartolomeja, u Jevanđelju po Jovanu spominje se pod imenom Natanailo. Ipak, crkvena predanja već vijekovima potvrđuju da se radi o istoj osobi – jednom od dvanaestorice Hristovih najbližih učenika.

Vartolomej nije bio samo propovjednik, već i neumorni putnik vjere. Zajedno s apostolom Filipom, njegovom sestrom devicom Marijamom i ponegdje sa svetim Jovanom Bogoslovom, širio je evanđelje u dalekim zemljama: kroz prostranstva Azije, među narodima Indije i sve do Jermenije. Bio je glas nade na tlu gdje su carevi vladali, a poganska vjerovanja bila duboko ukorijenjena.

Jedan od najuzbudljivijih trenutaka iz njegove misije dogodio se u Jerapolju – gradu gdje su ljudi obožavali ogromnu zmiju kao božanstvo. Vartolomej i Filip su, prema predanju, stali pred to čudovište bez straha i uz pomoć vjere uništili ga. Taj događaj nije bio samo simbolična pobjeda nad neznaboštvom – on je promijenio tok vjerovanja u tom kraju. U istom gradu, molitvom su izliječili slijepca po imenu Stahije, koji nije vidio pune četiri decenije.

No, kao i često u životima svetitelja, čuda izazivaju i gnjev. Narod pod uticajem sveštenstva poganske vjere pobunio se, uhvatio apostole i razapeo ih. Filip nije preživio. Vartolomej, premda mučen, ostao je živ – i to mu nije bio kraj.

Nakon bijega smrti, Vartolomej nije odustao. Otisnuo se dalje, do Indije, gdje je učinio nešto nevjerovatno – preveo je Jevanđelje po Mateju na tamošnji jezik, omogućivši ljudima da prvi put čuju Hristove riječi na svom jeziku. Put ga je potom vodio do Jermenije, gdje ga je dočekala nova misija – iscijelio je princezu, kćer jermenskog kralja, koja je bila obuzeta duševnom bolešću. No, kraljev brat Astijag, zaslijepljen zavišću i bijesom, nije podnosio prisustvo čudotvorca. Dao je naredbu da se Vartolomej uhvati i brutalno muči.

Mučeništvo koje je Vartolomej podnio nadilazi razum: prvo je bio raspet, zatim mu je živa oderana koža, i na kraju – odrubljena mu je glava. Ipak, vjernici nisu dopustili da mu tijelo padne u zaborav. Položili su ga u olovni sanduk i pokušali ga sačuvati. Međutim, mnogobošci su taj sanduk bacili u more, vjerujući da će tako izbrisati trag sveca.

Ali more je, po narodnoj predaji, postalo saveznik vjere. Sanduk nije nestao – plutao je čudesno dok nije stigao do Liparskih ostrva. Tamošnji episkop Agaton, obaviješten snom, dočekao je mošti i sahranio ih u hramu, dajući svetitelju vječni počinak. Kasnije su njegove mošti prenesene u italijanske gradove Benevento i Rim, gdje ih i danas štuju vjernici iz čitavog svijeta.

Tako je Sveti Vartolomej postao više od apostola – postao je simbol žrtve, vjere i neuništivosti duha, čovjek čije su riječi, čak i izvan granica života, nastavile da govore.

Sveti Vartolomej, u kolektivnoj svijesti naroda, nije tek ime iz Biblije – on je postao snažan simbol svetosti, pravde i nevidljive moći koja povezuje zemaljsko i nebesko. Njegova prisutnost se ne osjeća samo u crkvenim knjigama, već i u svakodnevnom životu ljudi koji poštuju njegov dan s posebnim oprezom i dubokim poštovanjem.

Taj dan, kada se njegovo ime izgovara, nije običan datum na kalendaru. To je vrijeme kada se ni plug ne dira, kada se ruke spuštaju, a srce okreće Bogu. Vartolomejev dan nosi u sebi poruku: ne samo da se mora čuvati svetinja, već da se i najmanji prekršaj prema božanskom redu može skupo platiti.

Iako je bio jedan od apostola koji su slijedili Hrista, u narodu je njegova uloga poprimila mnogo šire značenje. On je, za mnoge, ne samo propovjednik – već i čuvar njiva, iscjelitelj duševnih i tjelesnih rana, a kada treba – i neumoljiv izvršilac pravde. Njegovo ime se izgovara s dozom strahopoštovanja, kao kad se pominje neko ko nadgleda i nagrađuje, ali i strogo opominje.

U toj jedinstvenoj slici – svetac, sudija, zaštitnik i ljekar – Sveti Vartolomej ostaje ukorijenjen u vjeri i predanju, kao snažna sila koja ne jenjava kroz vijekove.

Slavljenje krsne slave predstavlja jedan od najdubljih i najvažnijih običaja u srpskoj pravoslavnoj tradiciji. To nije tek praznik, već složen duhovni i porodični ritual koji nosi u sebi višeslojno značenje – od religiozne pobožnosti do izraza porodičnog identiteta, ponosa i kontinuiteta. Slava je više od tradicije – ona je simbol vjere, korijena i duhovne povezanosti sa precima. Za mnoge porodice, slava je svetinja koju ne bi zanemarili ni u najtežim životnim okolnostima.

Porijeklo i istorijska utemeljenost

Slava potiče iz perioda pokrštavanja Srba u IX i X vijeku, kada su tadašnje poganske svetkovine, koje su obilježavale obožavanje rodovskih božanstava i zaštitnika ognjišta, preobražene u hrišćansku formu – krsnu slavu. Crkva nije ukinula staru praksu već ju je usmjerila ka svetiteljima, tako da je umjesto slavljenja prirodnih sila i predaka, porodica počela da slavi sveca zaštitnika koji ih štiti i zagovara pred Bogom.

Ova duhovna i kulturna praksa se s vremenom ustalila, pa su pojedine porodice počele da prenose svog zaštitnika s koljena na koljeno – od oca sinu, kao duhovni amanet. Slava nije nešto što se bira – ona se nasljeđuje. Kada otac premine, slavu preuzima najstariji sin, a ukoliko nema muškog potomka, u savremenim vremenima sve češće je slave i kćeri. Ovaj običaj postao je toliko važan da su ga Srbi prenosili i u dijasporu, pa se krsna slava danas slavi i u Americi, Kanadi, Australiji i širom Evrope, gdje god živi srpski narod.

Duhovno značenje

U teološkom smislu, slava je dan kada se porodica sjeća svog nebeskog zaštitnika – sveca koji posreduje pred Bogom i pazi na porodicu kroz vjekove. Taj dan nije samo povod za okupljanje i gozbu, već prilika za duhovno pročišćenje, molitvu i zahvalnost Bogu na životu i blagoslovima. Domaćin se tog dana osjeća kao sveštenik u sopstvenoj kući – on pali slavsku svijeću, preliva vino po slavskom kolaču, lomi kolač sa sveštenikom ili ukućanima i poziva goste da se mole i vesele zajedno.

Krsna slava je, dakle, duboko personalizovana svetkovina: dok se Uskrs i Božić slave kolektivno u cijelom pravoslavnom svijetu, slava se slavi u porodici i označava njen duhovni pečat. To je svetac koji, po narodnom vjerovanju, “stoji nad domom” i čuva sve one koji u njemu žive.

Simbolika slavskih elemenata

Slava se obilježava uz nekoliko ključnih elemenata koji su bogati simbolikom:

• Slavska svijeća – obično velika voskova svijeća koja gori tokom cijelog dana slave. Ona simbolizuje svjetlost Hristovu i prisustvo Duha Svetoga u domu.

• Slavski kolač – hljeb specijalno pripremljen za ovu priliku, često ukrašen krstom, grožđem, klasjem i simbolima vjere. Domaćin i sveštenik (ili najbliži član porodice) ga lome ukršteno, izgovarajući molitvu. On simbolizuje tijelo Hristovo, a njegovo lomljenje je čin duhovne povezanosti i blagoslova.

• Koljivo (žito) – jelo od kuvanog žita sa orasima, šećerom i začinima, koje simbolizuje život, smrt i vaskrsenje. Obavezno se priprema u čast sveca, ali i kao podsjetnik na sve preminule članove porodice.

• Vino – simbol krvi Hristove, koristi se u obredu preliva kolača i kao piće koje se služi gostima.

• Ikona – prikaz sveca zaštitnika, obavezno prisutna na slavskom stolu. Ona je žarište molitve, poštovanja i duhovne prisutnosti.

Običaji, pripreme i atmosfera

Pripreme za slavu počinju danima unaprijed. Kuća se čisti, pripremaju se kolač, žito i obavezna jela, a sve zavisi od toga da li je slava “mrsna” ili “posna” (ako pada u period posta). Mnoge porodice pozivaju sveštenika da osvešta vodu, dom i slavska jela. Domaćin na dan slave oblači čistu odjeću, pali svijeću i dočekuje goste s osmijehom i gostoprimstvom.

U goste dolaze rodbina, kumovi, prijatelji, komšije – svako donosi nešto simbolično, a najvažniji je dolazak, rukovanje i nazdravljanje sa „Srećna slava“ i „Na mnogaja ljeta!“. Tokom dana, dom domaćina je prepun ljudi, žamora, mirisa hrane, smijeha, pjesme i molitve. To je jedinstveni spoj svetog i svjetovnog, gdje se duhovnost i narodna kultura prepliću.

Prenošenje i značaj kroz generacije

Poseban značaj ima čin prenosa slave. Kada otac osjeti da je došlo vrijeme, sin dobija kolač i svijeću i postaje novi domaćin. Time se ne prenosi samo običaj – prenosi se čitav sistem vrijednosti, osjećaj odgovornosti prema porodici, precima i vjeri. Slava je način da se održi veza sa prošlošću, da se izrazi poštovanje prema onima kojih više nema, ali čiji duh i dalje “živi” kroz svetkovinu.

Savremene promjene

Iako se način proslave prilagodio savremenom vremenu – sa keteringom, restoranima, skraćenim spiskovima gostiju i skromnijim jelovnicima – suština je ostala ista: okupljanje porodice, molitva, slavljenje života i sjećanje na duhovne korijene. U urbanim sredinama, neki mladi ljudi možda ne znaju sve detalje, ali većina se trudi da bar osnovni elementi slave budu ispoštovani. Neki slave slavu sa simboličnim brojem gostiju, drugi je kombinuju s rođendanima i porodičnim okupljanjima, a sve više ljudi u inostranstvu pronalazi načine da i tamo sačuvaju ovu tradiciju.