U nekim dijelovima Balkana još uvijek se zadržao stari tradicionalni običaj dogovorenog braka, to jest mlada i mladoženja se ne poznaju prije braka, nego se porodice dogovore o udaji to jest ženidbi. U većini svijeta je taj običaj davno izumro, ali mora se priznati jedna činjenica, stopa razvoda je porasla.
Neke porodice te grade, druge te čine da godinama pokušavaš da se sastaviš iz komadića koje su ti oni razbili. Kad si mali, vjeruješ da je dom mjesto gdje ti griju ruke, a ne guše snove. Ja sam dugo vjerovala u tu iluziju, dok nisam naučila da i ono što se zove “dom” ponekad može da bude kavez.
Moje ime je Milica, ali ono dugo nije značilo ništa – jer kad ti iznova govore da nisi važna, počneš u to i da vjeruješ. Odrasla sam u zabačenom selu između brda i tišine, onoj tišini koja nije mirna već zastrašujuća – tišini u kojoj se ženski glas gasi čim ga vjetar podigne.
Moj otac je bio čovjek što nosi umor na leđima i bijes u rukama. Njegova ljubav mjerila se poslušnošću, a sreća u kući zavisila je od toga da li su njegove čarape bile na stolu na vrijeme. Majka? Bila je sjenka koja se izvinjavala i kad bi se sudarila s vlastitim sjenama. Godinama nisam čula njen pravi smijeh. Imala je oči pune davno potrošenih želja.
A Marko – moj stariji brat – on je bio sunce u toj kući, barem za njih. Njegove greške su bile “dječije faze”, njegove ruke nikada nisu nosile kantu vode, a njegova riječ je bila zapovijest. Mene su gledali kao višak, obavezu koju treba što prije prebaciti u tuđu kuću, pod tuđe prezime. Obrazovanje? Luksuz koji “žensko dijete” ne treba da sanja.
Dok su njegovi dani prolazili u izlascima i bezbrižnosti, moji su se sastojali od sječe drva, pranja rublja i sanjarenja pod ćebetom, dok su mi udžbenici skriveni ispod jastuka parali snove tiho, kao šapat.
„Šta ćeš ti tamo? Tamo se cure kvare, nećeš mi ti u Beograd da se prodaš,“ govorio bi otac kad bih skupila hrabrost da izgovorim „fakultet“. Nikada nisam smjela da kažem da sam već pripremala prijemni. Da mi srce lupa kad god pomislim na tramvaje, na široke avenije i profesore koji ne znaju čiji si.
Znaš, najgore nije bilo kad viču – već kad prestanu da pričaju. Kad tvoji snovi udare u zid šutnje, a ti shvatiš da ćeš se ugušiti ako ostaneš. Biti žena u toj kući značilo je naučiti da ćutiš, da čistiš i da se nikad ne pitaš “a šta ja želim?”. Biti sestra značilo je posmatrati kako za nekog pale svjetla, a za tebe gase i svijeće.
Ali ja sam znala. Znala sam da mi snovi ne trebaju dozvolu da postoje. Znala sam da iza sela postoji svijet. I znala sam da ne želim da umrem a da nikad nisam živjela. Jedne noći sam spakovala ruksak i izašla tiho, kao da kradem nešto sveto. Možda sam i krala – svoj život.
Ovo nije priča o bijegu. Ovo je priča o izboru. I nije istina da te uvijek ne vole oni koji te sputavaju. Ponekad te vole onako kako su i sami naučeni – kroz strah, kroz kontrolu, kroz sopstvene nesanice. Ali ja sam izabrala da ih ne mrzim. Izabrala sam da volim sebe više nego što su oni razumjeli kako se to radi.
Jer ponekad, da bi bio svoj, moraš da budeš spreman da nikad više ne budeš njihov.
Taj dan, kad je trebalo da postanem svoja, nikako nije dolazio. Umjesto slobode, stigla je odluka koju nisam donijela ja. Imala sam tek devetnaest godina kada je moj otac odlučio da moj život zapečati tuđim prezimenom. Nije me pitao. Nije čak ni pogledao u oči kad je rekao: „Ti se udaješ za Miloša.“ Kao da je govorio o stoci, a ne o meni.
Miloš – poznat po tome da ne priča mnogo, a kad priča, to ne zvuči kao nešto što bi voljela da čuješ. Pogled tvrd, ruke navikle na težak alat i još teži alkohol. Nikada nije izgovorio ni jednu riječ koja bi podsjećala na pažnju. Ali „dobar je radnik“, „ne pije mnogo“ i „ima svoju zemlju“ – to su bili argumenti koji su ga, u očima mog oca, činili idealnim.
Moje „neću“ nije bilo dovoljno glasno. Moja suza nije bila važna. Zaključao me u sobu i samo rekao: „Kad te budem pozvao, da si spremna.“ Tog dana nisam obukla bijelu haljinu. Obukli su me u tišinu, u poslušnost, u nečiji plan koji nije imao mene u vidu.
Dan za danom – život u krugu. Ustani, kuvaj, pokupi, prećuti. Njegova majka me posmatrala kao nekog ko je zakasnio da dokaže svoju svrhu. Svakog dana – isto pitanje, poput udarca: „Kad ćeš mi roditi unuka?“ A ja? Ja nisam mogla ni da podnesem da me Miloš dodirne, a kamoli da ga pogledam.
Kako je vrijeme prolazilo, čaše su u njegovim rukama bivale sve punije, a njegovi ispadi sve češći. Počeo je da vrijeđa. Da udara. Da me gazi riječima koje bole više nego šamar. „Ništa si“, govorio bi. „Jesi li čula? Ništa!“ I selo? Ono je znalo. Znalo je sve. Ali ćutalo je. Jer se ne petljaš u tuđe dvorište, kažu. A svi dvorišti liče kad se zatvore kapije.
Tada su mi se u sjećanju javile riječi nekoga ko je samo jednom progovorio – ali sa iskrenošću koju nisam čula godinama. Dragan. Mladić iz susjednog sela, koji se vratio iz Njemačke. Nekad davno, dok sam vezala paradajz u bašti, zastao je, pogledao me i rekao: „Ako ti ikada bude trebalo… znaš gdje sam.“
I došlo je to veče. Veče kad je opet digao ruku, a ja više nisam imala gdje sa sobom. Uzela sam jaknu, tiho otvorila vrata i otišla. Otišla bez plana, bez torbe, bez objašnjenja. Samo s nadom da će me Draganova rečenica čekati otvorena kao vrata njegove kuće.
Dočekao me. Nije pitao ništa. Nije osuđivao. Samo je pružio ruku, dao mi sobu, pokrio me ćebetom i ostavio tišinu da izliječi sve što je godinama boljelo.
U njegovoj radionici, među alatom, zarađivala sam prvi svoj novac. Bio je to prvi dan da nisam morala da molim za sapun. Prvi dan kad sam se osjećala kao čovjek. Ne žena za izrabljivanje, ne domaćica za reprodukciju. Čovjek.
Dragan me nije spašavao – jer nisam tražila spas. Tražila sam dostojanstvo. A on mi je, tiho i bez riječi, pokazao kako izgleda kad te neko vidi. Pravo vidi.
Ne, selo nije ćutalo. Ćutanje bi bilo milost. Selo je govorilo, režalo, šaptalo glasno kao grmljavina. Postala sam živa meta svakog pogleda, svake polurečenice izgovorene preko ograde. „Eto ti je, ona što je pobjegla! Sram i bruka! Ostavila čovjeka, k’o pas kuću!“ Njihova lica bila su iskrivljena od zlobe, a riječi su im bile oštrije od mača.
Otac… Njega više nisam imala. Rekao je da sam mrtva za njega. „Nemam više kćerku! Ime da ti se ne spominje u ovoj kući!“ Ispisao me iz srca kao da sam pogrešan broj. Majka… samo je gledala u pod kad sam prošla pored nje. Nije rekla ništa. A ja? Ja sam prvi put mogla da udahnem bez da me nešto guši.
Dragan nije bio princ iz bajke. Nije imao konja, ni dvorce, ni velike riječi. Ali imao je prisutnost. Imao je tišinu koja liječi, pogled u kojem sam znala da vrijedim. Uz njega sam, polako i krhko, prvi put osjetila kako izgleda kad te neko ne pokušava slomiti, već sastaviti.
Kroz godine smo zajedno gradili jednostavan život. U radionici među drvetom, alatom i mirisom ulja, naučila sam šta znači osjećati se korisnom, a ne iskorištenom. A onda, stigao je Nikola. Naš sin. Na njemu sam prvi put osjetila što znači ponos, ne strah. Prvi put sam voljela svoje prezime. Nisam se više sramila odakle sam – jer sam znala ko sam.
Otac je umro bez riječi pomirenja. Nije me pogledao, nije pitao za unuka. Na njegovoj sahrani stajala sam tiho, podalje, ispod starog oraha. Ljudi su dolazili, rukovali se, tugovali… a meni je suza bila kamen u grlu. Ne za njega. Za sve što smo mogli biti, a nismo.
Jednog dana, kasno, majka se pojavila. Nije došla kao neko ko nosi opravdanja, već kao žena koja je godinama ćutala pogrešno. „Ne umijem tražiti oproštaj,“ rekla je, „ali znaj… nijednom nisam prestala da brinem. Samo nisam znala kako da ti budem štit.“ Zagrlile smo se. I prvi put u životu – nije bilo tišine među nama.
Danas imam četrdeset. Moja kosa više ne nosi mladost, ali moje oči znaju istinu. Nikola ide u školu u Valjevu. U torbi nosi knjige i snove. Jedan od njih je Beograd. I ne, ja mu neću stati na krila. Neću ga zaključati u sobu, kao što su mene. Biću mu vjetar, njegov saveznik. Pokriću ga riječima podrške i rukama koje neće da ga zaustave.
Jer ako sam nešto naučila kroz svoj život – to je da ljubav ne sputava. Ona pomaže da poletiš. A svako dijete zaslužuje da poleti.
UGOVORENI BRAKOVI: IZMEĐU TRADICIJE I SLOBODE IZBORA
U svijetu u kojem se ljubav sve više prikazuje kao ideal kojem svi težimo, ideja o braku bez ljubavi djeluje kao relikt prošlosti. Ipak, čak i danas, u mnogim djelovima svijeta i dalje postoje brakovi koji nisu rezultat romantičnih osjećaja, već dogovora – bilo između roditelja, porodica, pa čak i čitavih zajednica. To su ugovoreni brakovi.
ŠTA SU UGOVORENI BRAKOVI?
Ugovoreni brak podrazumijeva savez dvoje ljudi koji je prethodno dogovoren od strane njihovih porodica ili staratelja, često bez prethodnog pristanka ili čak poznavanja budućih supružnika. U nekim slučajevima, mladenci imaju pravo da odbiju prijedlog, dok u drugima nemaju gotovo nikakvu mogućnost odlučivanja. Iako su takvi brakovi često povezani s tradicionalnim društvima, nisu ograničeni na određenu religiju, kontinent ili klasu – mogu se sresti u Indiji, Pakistanu, dijelovima Bliskog Istoka, Afrike, ali i među dijasporama u Evropi i Americi.
ISTORIJSKI KONTEKST
U prošlosti, brak nikada nije bio pitanje ljubavi. Bio je pitanje preživljavanja, društvenog statusa i ekonomije. Kroz vjekove, brak je bio sredstvo za očuvanje imovine, formiranje političkih saveza ili zadržavanje moći unutar određene porodice ili kaste.
U srednjovjekovnoj Evropi, brakovi među plemstvom često su se sklapali kako bi se učvrstile teritorijalne granice ili osigurale dinastičke loze. Ljubav? Bila je luksuz – i često smatrana opasnim osjećajem koji bi mogao poremetiti strateške planove.
U azijskim i afričkim kulturama, brak je tradicionalno viđen kao savez porodica, a ne pojedinaca. Uloga žene bila je da prenese čestitost, radnu snagu i sposobnost rađanja potomstva. Muškarac je donosio stabilnost i prezime. Sve je bilo unaprijed dogovoreno, uz vrlo malo prostora za lične izbore.
UGOVORENI VS. PRISILNI BRAK
Važno je razlikovati ugovorene brakove od prisilnih brakova. U ugovorenom braku, porodice dogovaraju vezu, ali krajnja odluka ipak ostaje na mladencima. Prisilni brak, s druge strane, ne ostavlja mogućnost izbora i često uključuje fizičku, emocionalnu ili ekonomsku prisilu. Prisilni brak je kršenje ljudskih prava, dok se ugovoreni brak u nekim društvima još uvijek smatra kulturno prihvatljivim.
KULTUROLOŠKA RAZLIČITOST
U Indiji, brakovi koje ugovaraju roditelji i dalje su vrlo uobičajeni. Mnogi mladi ljudi vjeruju da će njihovi roditelji, koji ih vole i žele im dobro, znati bolje procijeniti s kim će imati stabilan i uspješan život. U tim zajednicama, ljubav se često razvija nakon braka – ne prije.
U arapskim zemljama, posebno unutar konzervativnijih porodica, brakovi između rođaka su česti. Porodice ugovaraju brakove kako bi očuvale „čistoću“ porodičnih loza ili iz ekonomskih razloga. Žena se često ne pita mnogo. U nekim slučajevima, brak se dogovara dok su mladi još djeca.
U zapadnim društvima, ugovoreni brakovi su rjeđi, ali još postoje među određenim vjerskim ili kulturnim grupama – kao što su ortodoksni Jevreji, muslimanske zajednice u dijaspori, tradicionalne romske porodice ili starije generacije emigranata iz Azije i Afrike.
PSIHOLOŠKI UTICAJI UGOVORENIH BRAKOVA
Za neke, ugovoreni brakovi funkcionišu. Statistike u Indiji, na primjer, pokazuju da su stope razvoda kod ugovorenih brakova često niže od onih sklopljenih iz ljubavi. No, to nije uvijek znak sreće. U mnogim slučajevima, žene ostaju u nesretnim brakovima zbog društvenog pritiska, finansijske zavisnosti, ili straha od osude.
S druge strane, ima i parova koji s vremenom izgrade međusobno poštovanje i čak ljubav. Za njih brak nije početak zaljubljenosti, već put prema međusobnom razumijevanju i povezanosti.
Ali, za mnoge žene i muškarce, posebno one koji su prisiljeni na brak, takav život može ostaviti ozbiljne psihološke ožiljke: osjećaj izgubljenog identiteta, depresiju, tjeskobu, pa čak i samoubilačke misli. Gubitak autonomije nad sopstvenim životom vodi ka osjećaju unutrašnjeg ropstva – bez lanaca, ali sa zidovima koji nevidljivo guše.
UGOVORENI BRAKOVI U SAVREMENOM DOBU
U 21. vijeku, pristup obrazovanju, internetu, globalizacija i migracije znatno su promijenili pogled mladih na brak. Sve više mladih ljudi odbija ideju da im životni saputnik bude izabran od strane drugih. U urbanim sredinama Indije i Pakistana, čak i ako roditelji iniciraju upoznavanje, mladi traže „moderni ugovoreni brak“ – gdje se par prvo upozna, razgovara, provodi vrijeme zajedno, a zatim odlučuje.
Neke porodice su se prilagodile. Umjesto prisilnog dogovaranja, one igraju ulogu „posrednika“ – predlažu kandidate, ali ostavljaju djeci pravo izbora. U nekim slučajevima, brakovi i dalje ostaju „porodični projekti“, ali uz više poštovanja individualnih granica.
PRAVNI I LJUDSKO-PRAVNI ASPEKTI
U mnogim državama, prisilni brakovi su kriminalizovani. Organizacije za ljudska prava bore se za ukidanje bilo kakvog oblika braka bez pristanka, uključujući i one prikrivene kao „ugovorene“. U Evropi i Sjevernoj Americi, postoje programi podrške mladima koji žele pobjeći od nametnutih brakova. Međutim, stigma, strah od gubitka porodice, i duboko ukorijenjeni kulturološki obrasci često sprečavaju žrtve da potraže pomoć.
LJUBAV VS. DOGOVOR: KOJI BRAK JE BOLJI?
Ovo pitanje nema univerzalni odgovor. U ljubavnom braku, rizikujemo slom srca, iluzije, i idealizaciju. U ugovorenom braku, rizikujemo gubitak sebe. Oba imaju prednosti i mane.
Ključ je – izbor. Kada osoba ima slobodu da bira, bez pritiska, tada i ugovoreni brak može postati svjestan i dostojanstven izbor. Ljubav se može roditi i tamo gdje je nema – ali samo ako postoji međusobno poštovanje, sigurnost i volja za zajedničkim rastom.
KADA SE UGOVORENI BRAK PRETVORI U LJUBAVNU PRIČU
Zanimljivo je da mnogi parovi iz ugovorenih brakova, posebno ako su ulazili u vezu bez prisile, kasnije izgrade snažne i stabilne odnose. Neki kažu da ljubav stigne – samo kasnije. Možda ti brakovi ne počinju uz leptiriće u stomaku, ali mogu završiti sa rukama koje se drže i u starosti.
Ugovoreni brak je složena pojava koja nosi sa sobom istoriju, kulturu, i često – nepravdu. Ali on nije uvijek zlo. Postaje problem kada se izbrišu granice izbora, kada ljubav postane luksuz, a glas pojedinca ugušen tišinom kolektiva.
Na kraju, svako bi trebao imati pravo da voli. Ili da ne voli. Da bira partnera. Da bira samog sebe. Jer brak bez izbora nije savez – to je zatvor.
A ljubav? Ljubav nije plan. Ljubav je let. I svi zaslužujemo da je barem pokušamo doživjeti slobodno.
