Može se za nju reći da je najveća balkanska zvijezda, ako je vjerovati Instagram pratiocima. Zasigurno je među top 5 najpopularnijih zvijezda na balkanu. Ono što je takođe ističe jesu kontorverzne izjave kao i činjenica da je promijenila mnogo ljubavnih partnera. Jedan partner joj se ističe a s njim je bila u ljubavi devedesetih godina.
Krajem burnih devedesetih, u vremenu kada su emocije često bile isprepletene s neizvjesnošću svakodnevice, Jelena je zavoljela jednog čovjeka koji je ostavio neizbrisiv trag u njenom životu – Zorana Davidovića Ćandu. Bio je to mladić čije je ime odzvanjalo beogradskim noćima, harizmatičan i ambiciozan, prepoznat kao novo lice biznisa i uticaja. Njihova veza započela je 1999. godine, a koliko je brzo planula strast, još brže je došla hladna tama tragedije – Zoran je, pod misterioznim i nikad razjašnjenim okolnostima, izgubio život.
Za Jelenu, to nije bio samo kraj ljubavne priče, već duboka rana koju vrijeme nije izliječilo. U tišini doma, u zagrljaju sadašnje porodice, često joj se u snovima pojavljuje on – prisutan, a opet tako dalek. “Vidim ga kako sjedi za stolom, nekoliko koraka od mene i Duška… ali njegove oči me gledaju kao da me nikada nije poznavao,” ispričala je iskreno, noseći sa sobom teret izgubljene ljubavi koji i dalje odzvanja u njenom srcu.
To nije sjećanje koje blijedi, već osjećaj koji se vraća u talasima – svaki put kad pomisli šta je moglo biti da sudbina nije tako brutalno presjekla njihove puteve. Taj period njenog života ostao je poput nepročitane stranice, koju nijedan kasniji trenutak nije uspio izbrisati.
Jelena je o Zoranu govorila s posebnom vrstom poštovanja – ne samo kao o bivšem partneru, već kao o muškarcu koji je znao kako da je zaštiti i razumije. Opisivala ga je kao nekog ko je stajao uz nju s dostojanstvom ratnika, kao snagu koja nije sputavala, već podizala. Njihova veza bila je sudar dvoje temperamentnih ljudi, dva jaka ega u neprekidnom izazovu, ali upravo ta napetost gradila je među njima posebnu vrstu bliskosti. “U toj vatri su se rađali i sukobi i povezanost,” priznala je, iskreno dodavši da je tu dozu intelektualnog i emotivnog sudaranja kasnije nije pronašla s Duškom.
Godinama su mediji pokušavali da uokvire Zoranov život kroz prizmu spekulacija – vezivali su njegovo ime za sjenovite sfere beogradskog podzemlja, stvarajući sliku koja Jelenu i danas boli. Ona se tome otvoreno suprotstavila, odbacujući svaku sumnju u njegov karakter. “Nikada nije bio dio kriminala. Niti je bio zatvaran, niti je učestvovao u ikakvim ilegalnim radnjama. Imao je tek 26 ili 27 godina kada je ubijen, a priče koje su kružile o njemu bile su potpuno iskrivljene,” izjavila je sa sigurnošću žene koja ga je istinski poznavala.
Za nju, Zoran je ostao neko ko je živio brzo, ali nije pripadao tami. Njegov život nije bio poglavlje kriminalnog romana, već priča o mladom čovjeku koji je volio, voljen bio i čije je postojanje u njenoj prošlosti ostavilo trag dublji od svih tračeva.
U jednom od najtežih trenutaka svog života, Jelena se suočila s boli koja je nadilazila gubitak – preuzela je odgovornost koja joj formalno nije pripadala, ali srcem jeste. Kada je Zoran iznenada otišao, nije bilo nikog ko bi stao ispred njegovog groba s dostojanstvom i rekao: „Ovo je moje.“ Nisu je vezivali papiri, niti pravni statusi, ali ljubav ne traži potvrdu na papiru.
Bez mnogo razmišljanja, zatražila je kredit – ne samo na svoje ime, već i na ime svoje majke – kako bi obezbijedila sve što je bilo potrebno za njegov poslednji oproštaj. Nije bilo naslijeđa, nije bilo zakulisnog bogatstva, nije bilo skrivenih veza sa kriminalnim miljeom, kako su to kasnije mnogi šaputali. Ostala je samo istina: mladić čiji je život prerano prekinut, i žena koja je, i bez titule, bila jedina koja je osjećala obavezu da ga isprati s ljubavlju i poštovanjem.
Sjećajući se tog dana, Jelena je jednom, glasom slomljenim od emocija, priznala šta mu je šapnula na kraju: „Ljubavi moja jedina… čekaj me.“ Te riječi, jednostavne a strašno teške, i danas odzvanjaju u njenoj duši kao neugasli zavjet.
Ćandina smrt nije bila samo epizoda u njenoj prošlosti – bila je prelomna tačka. Iako su godine donijele brak, djecu i nove uloge u životu, postoje neke rane koje se ne zatvaraju. Za Jelenu, gubitak Zorana nije ostao samo u sjećanju – on je postao dio nje. I zato, svaki put kad o njemu govori, u njenim očima sijevne onaj isti pogled – pogled žene koja je jednom izgubila više nego što je svijet mogao da razumije.
Veza Jelene Karleuše i Zorana Davidovića Ćande zauzima posebno i izuzetno bolno poglavlje u životnoj priči ove kontroverzne i snažne pjevačice, žene koja je godinama navikla da se nosi s kritikama, osudama, medijskim konstrukcijama i neumornim komentarima javnosti. Ipak, priča o Ćandi nije samo još jedna ljubavna epizoda iz njenog života – to je bila ljubav koja se doživjela punom snagom, ljubav koja je bila sirova, strastvena, burna, ali i tragično prekinuta, ostavivši iza sebe emocionalni ožiljak koji Karleuša nikada nije do kraja zatvorila.
KAKO JE SVE POČELO
Kraj devedesetih godina bio je haotičan period za Srbiju – vrijeme političkih previranja, neizvjesnosti, opasnosti koje su vrebale iza svakog ugla i zveckanja oružjem koje se još uvijek nije potpuno utišalo. U tom haosu, isprepletenom noćnim životom, kriminalnim strukturama, biznisom i estradom, Jelena Karleuša je bila mlada zvijezda u usponu – provokativna, ambiciozna, i već tada poznata po svom oštrom jeziku i specifičnom stilu.
U takvom ambijentu upoznala je Zorana Davidovića Ćandu – mladog, zgodnog i karizmatičnog muškarca koji je već bio poznat na beogradskom asfaltu. On nije bio pjevač, niti glumac, ali je imao harizmu i uticaj koji su ga činili prepoznatljivim u tadašnjim gradskim krugovima. Bio je biznismen, čovjek s vezama, često dovođen u vezu s ljudima iz sjenke, iako Jelena godinama kasnije tvrdi da nikakve ozbiljne dokaze za to nikada nije bilo.
Njihova veza započela je 1999. godine i od samog početka bila je sve samo ne obična. Spoj dvoje izrazito jakih karaktera – ona glasna, britka, direktna; on dominantan, zaštitnički nastrojen, posesivan – doveo je do odnosa u kojem su strasti, konflikti i emocije gorjeli jednakim intenzitetom.
VEZA PUNA EMOCIJA I SUKOBA
Jelena je u više navrata govorila o toj vezi kao o nečemu što je bilo „opasno, ali stvarno“, nešto što je imalo svoju snagu, dubinu i slojevitost. Za Zorana je govorila da ju je čuvao kao vitez, da je imao tu sposobnost da je uzemlji kad poleti previsoko, ali i da je njihova svakodnevica bila obojena intenzitetom sukoba i pomirenja.
„To je bio odnos dva lava. Dvije jake, tvrdoglave ličnosti, koje se sudaraju, lome, ali se ne puštaju“, rekla je jednom u intervjuu. I upravo u toj borbi, u tom dinamičnom balansu između dominacije i nježnosti, između moći i ranjivosti, njihova ljubav je rasla.
Ali ta ljubav nije trajala dugo.
TRAGEDIJA KOJA JE SVE PROMIJENILA
Nekoliko mjeseci nakon što su započeli svoju vezu, desilo se ono što će Jelenu zauvijek promijeniti. Zoran Davidović Ćanda je ubijen u Beogradu, pod okolnostima koje do današnjeg dana nikada nisu potpuno razjašnjene. Imao je samo 26 ili 27 godina.
Jelena nije bila njegova zvanična partnerka, niti supruga, ali u tim danima, kada se trebalo organizovati sve oko njegove sahrane, nije bilo nikog drugog. Sama, preplavljena tugom, uzela je kredit – i to ne samo na svoje ime, već i na ime svoje majke – kako bi obezbijedila sredstva za Ćandin posljednji ispraćaj. Taj čin nije bio obaveza. Bio je dokaz ljubavi.
„Nisam imala nikakvu pravnu obavezu. Nismo bili vjenčani. Ali sam znala da to niko drugi neće uraditi za njega. I to sam uradila sa srcem, iako me boljelo više nego išta“, ispričala je godinama kasnije.
Njegova smrt, osim tuge, donijela je i glasine. Mediji su počeli da ga povezuju s kriminalnim miljeom, s podzemljem, sa sumnjivim poslovima. Jelena je godinama uporno negirala te priče, tvrdeći da nije imao nikakvu krivičnu prošlost, da nikada nije bio uhapšen, niti doveden pred sud. „Njegov život je bio prikazan u iskrivljenom ogledalu. A ja sam znala istinu – i tu istinu ću nositi do kraja života“, govorila je.
DUH KOJI NE NAPUŠTA
Prošle su godine, decenije čak, ali Jelena nikada nije prestala da govori o Zoranu s posebnom vrstom emocije. Često ga sanja, kako sama priznaje. U tim snovima, on je živ, ali distanciran. Sjedne za drugi sto, pogleda je, ali se pravi da je ne poznaje. Ti snovi, kako kaže, nikada ne prestaju da je progone.
„To su najteži snovi – jer osjećam da je još tu, a opet ga ne mogu dotaknuti“, rekla je jednom.
Njen oproštaj od Ćande bio je tih, ličan, bez pompe i medijske pompe. Posljednje riječi koje mu je uputila bile su: „Ljubavi moja jedina, čekaj me.“ I ta rečenica ostala je kao zavjet, kao žal što sudbina nije imala milosti da im podari još vremena.
UTICAJ NA NJEN ŽIVOT I DALJE VEZE
Nakon Zoranove smrti, Jelena je nastavila dalje. Udala se za Duška Tošića, sa kojim je dobila dvoje djece. Stvorila je porodicu, karijeru dovela do vrhunca, postala simbol estrade i borbe protiv društvenih normi.
Ali Ćandina sjena nikada nije nestala. U poređenju s njim, kako je rekla, uvijek je osjećala da nešto fali. Taj intenzitet, ta vatrenost, ta nerazumna, ali iskrena ljubav – to je nešto što se ne može ponoviti.
Za mnoge, Ćanda je bio tek fusnota u njenoj biografiji. Za nju – rana koja nikada nije zarasla. I možda je upravo zbog toga o toj vezi uvijek govorila s tolikom iskrenošću, sa suzama koje se nisu trudile da sakriju. Jer, kako sama kaže: „Neke ljubavi ostanu s nama cijeli život, čak i kada više nema nikog da ih pamti osim nas samih.“
