Bijelo dugme je bend koji je obilježio jednu dugačku eru rock and rolla u Jugoslaviji. Može se reći da je to bilo zlatno doba. Alen Islamović je s ovim bendom postao jedan od najprepoznatljivijih vokala na Balkanu a iza benda je ostao veliki broj vječnih hitova, koji se i da ndanas pjevaju.
U malenom sokolačkom kraju, nedaleko od Bihaća, 1957. godine rođen je dječak koji će kasnije postati jedno od prepoznatljivih lica balkanske muzičke scene. Taj dječak zvao se Alija, iako će ga publika širom bivše Jugoslavije i danas pamtiti pod imenom Alen – imenom koje je, s vremenom, postalo gotovo sinonim za njegov glas i scenski identitet.
Već u ranim godinama, Alija je otkrio duboku povezanost s muzikom. Ta strast nije bila prolazna, niti površna – bila je iskonska. Njegova jedinstvena boja glasa, snaga interpretacije i iskrenost na sceni vremenom su ga izdvojile i učinile trajnim simbolom muzičkog duha prostora s kojeg potiče. No iza te medijski poznate figure krije se priča manje poznata javnosti, priča o korijenima i porodičnim nijansama koje su ga pratile kroz život.
Njegovo porijeklo, iako muzički put nikada nije zaboravljao, ostalo je djelimično neistraženo. Odrastajući, često je slušao o porodičnim vezama sa Sandžakom. Njegov otac mu je znao kazati kako su preci potekli iz tih krajeva, ali detalji su ostajali magloviti, neuhvatljivi poput dalekih uspomena. Alija je znao da u Novom Pazaru ima ljudi koji dijele njegovo prezime, ali nikada nije aktivno tragao za njima. Umjesto toga, nosio je svoje porijeklo sa tihim ponosom i poštovanjem, poput neispričane priče koju je čuvao u sebi.
Zanimljivo je i kako je došlo do promjene njegovog imena. Kada je grupa „Divlje jagode“ počela sticati popularnost, tadašnji muzički menadžeri i izdavači iz Jugotona došli su na ideju da bi njegovo ime trebalo biti lakše pamtljivo, prilagođeno širem auditorijumu. Alija je tada postao Alen. Iako isprva nesiguran, prihvatio je sugestiju, vjerovatno ne sluteći da će to ime godinama kasnije postati njegov zaštitni znak. Toliko snažno se to ime utkalo u svijest publike da je za mnoge “Alen” ostao njegovo jedino poznato ime – a da zapravo malo ko zna da je ono bilo plod jedne diskretne industrijske odluke, a ne lični izbor iz mladosti.
I tako je Alija, dječak iz sokolačkih brda, izrastao u Alena – muzičku ikonu čije pjesme i dalje odjekuju među generacijama, a čije porijeklo i ime u sebi nose tihe, ali duboke priče koje nadilaze scenu i dodiruju srž njegovog bića.
Godinama je ta priča ostajala skrivena od očiju javnosti – gotovo kao tajna koju je Alen čuvao samo za sebe. Nije je spominjao ni u intervjuima, ni u neformalnim razgovorima, niti ju je ikada koristio da privuče pažnju medija. Tek mnogo kasnije, tačnije 2017. godine, odlučio je da otvori vrata jedne od svojih tiho čuvanih istina.
U iskrenom razgovoru za medije, prvi put je otkrio da ime pod kojim ga poznaje čitav region nije ono s kojim je rođen. I nije u tome bilo ničeg dramatičnog – upravo suprotno. Objasnio je tada da je u muzičkom svijetu sasvim uobičajeno da izvođači odaberu umjetničko ime koje će biti upečatljivije, zvučnije ili jednostavno lakše za pamćenje.
Kako je rekao, brojne svjetske zvijezde donijele su sličnu odluku, često vođene željom da ostave snažniji utisak na publiku ili da se prilagode trendovima industrije. U tom kontekstu, i on je samo slijedio logiku poziva kojim se bavio. Izbor imena, koji je u početku možda djelovao kao sitnica, s vremenom se pretvorio u ključan element njegovog muzičkog identiteta. Taj potez nije bio hir – bio je to promišljen korak ka prepoznatljivosti, ali i novi vjetar u leđa njegovoj karijeri.
Uprkos svim transformacijama kroz koje je prošao – kako ličnim, tako i profesionalnim – Alen Islamović je ostao nepokolebljivo prisutan na muzičkoj sceni, kao prepoznatljivo lice i glas koji odjekuje širom Balkana. Njegov put nije bio samo priča o pjesmama i nastupima, već i o unutrašnjoj vjeri u sopstveni talenat i snazi da se ide naprijed, čak i kada su promjene nužne.
Priča o njegovom umetničkom imenu samo je jedan detalj u mozaiku koji oslikava karijeru izgrađenu na hrabrim odlukama i posvećenosti. Pokazuje koliko daleko mogu da odvedu čak i naizgled sitni izbori, ukoliko su doneseni sa strašću i vjerom u ono što radimo. Alen nije samo izvođač – on je dokaz da se autentičnost ne gubi ni kada se ime promijeni, sve dok je srce u muzici.
Najveće turneje „Bijelog dugmeta“: Kad je Balkan disao u ritmu rock’n’rolla
Kada govorimo o muzičkim fenomenima bivše Jugoslavije, jedno ime odjekuje snažnije od svih – Bijelo dugme. Ova sarajevska rock-grupa, osnovana 1974. godine, nije bila samo muzički bend. Ona je bila pokret, stil života, emocionalna veza i glas jedne generacije koja je stasavala uz tekstove i rifove Gorana Bregovića, uz razularenu energiju Željka Bebeka, karizmu Mladena Vojičića Tife i teatralnu dubinu Alena Islamovića. Ali ono što je urezalo Dugme u kolektivno pamćenje naroda regiona – bile su njihove turneje. I to ne bilo kakve – bile su to muzičke eksplozije, kulturni potresi koji su tresli gradove, prelivali dvorane i punili stadione. U ovom tekstu donosimo sve o najvećim turnejama Bijelog dugmeta, onim koje su ušle u legendu i nadmašile sve što je dotad viđeno na ovim prostorima.
1. Turneja nakon izlaska albuma “Šta bi dao da si na mom mjestu” (1975–1976)
Nakon zapaženog debija albuma „Kad bi’ bio bijelo dugme“ (1974), koji ih je katapultirao u vrh tadašnje muzičke scene, uslijedio je još žešći drugi album „Šta bi dao da si na mom mjestu“. To nije bio samo album, to je bio manifest mladalačkog bunta, eros energije i eksplozija novog zvuka. Turneja koja je uslijedila obuhvatila je gradove širom Jugoslavije – od Subotice do Skoplja, od Ljubljane do Sarajeva – a koncerti su nerijetko bili rasprodani i po nekoliko dana zaredom.
Posebno se pamti koncert u Beogradskoj hali Pionir, gdje je zbog gužve policija morala da zatvori vrata mnogo prije nego što je koncert počeo. Djevojke su padale u nesvijest, mladi su skakali s balkona u parter, a Goran Bregović je tada prvi put izjavio da su „konačno postali jugoslovenski The Rolling Stones“.
2. Spektakl sa simfonijskim orkestrom – “Bitka na Neretvi” (1978)
Možda ne klasična turneja u smislu trajanja mjesecima, ali svakako jedan od najambicioznijih koncertnih poduhvata tog doba. U jesen 1978. godine, Bijelo dugme je odlučilo da u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu nastupi uz simfonijski orkestar i hor, izvodeći sopstvene pjesme u aranžmanima s klasičnim muzičarima.
Bila je to smjela fuzija rocka i simfonije, izvedena pred intelektualnom elitom i fanovima koji su prvi put čuli “Dugme” u tom ozbiljnom, skoro operetskom ruhu. Ubrzo je organizovano još nekoliko sličnih nastupa u Beogradu i Sarajevu, čime je bend pomjerio granice koncertnog izražavanja i dokazao da nije samo bend za stadione – već i za koncertne dvorane.
3. Turneja “Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo” (1986–1987)
Kada je album “Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo” ugledao svjetlo dana, to je bio šamar društvenim normama i otvorena provokacija tadašnjem establišmentu. Bijelo dugme je tog trenutka ušlo u novu fazu – političku, eksperimentalnu, zreliju. Alen Islamović je zamijenio Tifu, a publika je reagovala eksplozivno.
Turneja koja je uslijedila pokrila je sve velike gradove u SFRJ, ali ono što je obilježilo ovu turneju bio je koncert na stadionu Poljud u Splitu pred više od 50.000 ljudi, što je bio tada nezapamćen broj za jedan rock bend s ovih prostora. Bregović je izašao na binu obučen u vojničku uniformu, a pozornicu su krasili simboli Jugoslavije, dok su sa bine lepršale zastave i grmjele pjesme poput “Hajdemo u planine”, “Padaju zvijezde” i “Lipe cvatu”.
4. Turneja povodom 10 godina postojanja – “Doživjeti stotu” (1984–1985)
Desetogodišnjica postojanja benda bila je povod za jednu od njihovih najbogatijih i najemotivnijih turneja. Album “Doživjeti stotu” doživio je ogroman uspjeh, a turneja je obuhvatila više od 70 nastupa, uključujući koncerte u Zetri u Sarajevu, Domu sportova u Zagrebu, Hali sportova u Beogradu, ali i manje gradove poput Niša, Šibenika, Zenice i Prijedora.
Bio je to period kada su pjesme poput “Pjesme moje majke”, “Za Esmu” i “Pediculis pubis” ušle u kolektivnu memoriju naroda. Bend je u tom trenutku imao status božanstava – bez konkurencije, bez ravnoteže, bez zadrške.
5. Turneja povodom povratka – “Kad bi’ bio Bijelo Dugme” (2005)
I kada su svi mislili da je priča o Bijelom dugmetu završena, desilo se čudo. Godina 2005. označila je povratak benda na scenu – ne u studiju, već uživo, i to na najveći mogući način. Nakon višegodišnjih nesuglasica, bivši članovi benda dogovorili su zajedničku turneju i tri koncerta koji će ući u historiju.
Koncert na stadionu Koševo u Sarajevu okupio je oko 60.000 ljudi. Dan kasnije, u Beogradu na Hipodromu, okupilo se preko 100.000 duša, što je bio najposjećeniji koncert u istoriji bivše Jugoslavije. Posljednji koncert održan je u Zagrebu, gdje su emocije kuljale sa bine i iz publike, a bend je još jednom pokazao da snaga njihovog naslijeđa nije oslabila ni decenijama kasnije.
Na tim koncertima su se smjenjivali Bebek, Tifa i Islamović na mikrofonu, izvodeći naizmjenično najveće hitove iz svih faza benda. Stariji su plakali, mlađi pjevali napamet, a Balkan je ponovo disao u ritmu Dugmeta.
