Nekada su vjenčanja bila puno više sadržajnija, odnosno prije samog vjenčanja postojao je čitav proces kako se prosi mlada, kako se razgovara sa mladinim ocem, treženej dozvole, otkupljivanje mlade it. Danas se to skoro pa svelo na formalnost, vjenčanja imaju puno moderniju notu ali nažalost i razvodi su ćešći.
–Iskreno jesam, ali mi se ipak više dopada vaša kćer.
Brak je u prošlosti na Balkanu, ali i širom Evrope i svijeta, bio mnogo više od privatne odluke dvoje mladih ljudi. To je bio društveni čin, ugovor između porodica, pa čak i svojevrsna ekonomska i politička transakcija. Upravo zbog toga su se razvili brojni običaji koji su kroz generacije oblikovali ceremoniju vjenčanja i sve što je pratilo zajednički život mladenaca. Danas nam mnogi od tih običaja izgledaju arhaično, a poneki i pomalo komično, ali oni svjedoče o tadašnjoj kulturi, vrijednostima i shvatanju braka.
Traženje dozvole od oca
Jedan od najstarijih običaja bio je onaj kada je mladoženja morao da dođe u kuću djevojke i od njenog oca traži dozvolu da je oženi. Otac je bio glava kuće i imao pravo da odlučuje o sudbini svoje kćeri. Često je to bilo formalno pitanje, jer su porodice unaprijed znale šta žele, ali se svejedno moralo ispoštovati. Taj čin nije bio samo formalnost – on je naglašavao poštovanje prema roditeljima, njihovu ulogu i autoritet, ali i potvrđivao da mladoženja ulazi u brak ozbiljno i časno. Ako bi otac dao pristanak, to je značilo da porodica odobrava budući savez.
Prosidba i prosci
Sam čin prosidbe bio je poseban ritual. U mnogim krajevima Balkana prosci su išli u kuću djevojke ne sami, već u društvu prijatelja ili rođaka, obično starijih i uglednijih ljudi. Oni bi, često u šaljivom tonu, „tražili ovcu ili jagnje koje se u kući krije“, a zapravo mislili na djevojku. Ovaj simbolični govor koristio se da bi se izbjeglo direktno pominjanje braka odmah na početku razgovora. Tek kad bi domaćini dali znak da su spremni na dogovor, otvoreno se govorilo o svadbi.
Otkupljivanje mlade
Jedan od najpoznatijih običaja bio je otkup mlade. Na dan vjenčanja, mladoženjina svadbena povorka bi dolazila pred kuću mlade, ali joj nisu mogli tek tako odvesti djevojku. Njeni rođaci, a najčešće djeveri i kumovi, postavljali su razne prepreke i zadatke. Mladoženja ili njegovi prijatelji morali su platiti određenu sumu novca, donijeti darove ili čak pogađati šaljiva pitanja i zagonetke kako bi „zaslužili“ mladu. Ponekad bi im umjesto djevojke prvo izveli stariju tetku, djevojčicu ili čak muškarca u ženskoj odjeći, da se malo zabave i ismiju svatovi. Tek kad bi otkup bio zadovoljavajući, izvodila se prava mlada, okićena i spremna da krene u novi dom.
Priprema miraza
Miraz, odnosno dota, bio je još jedna obavezna stavka u prošlosti. Svaka djevojka je od malih nogu spremala svoje škrinje – vezla je peškire, jastučnice, stolnjake, tkala ćilime, skupljala posuđe i odjeću. Taj miraz se na dan svadbe iznosio i pokazivao svatovima, jer je predstavljao ponos i čast djevojčine porodice. Što je miraz bio bogatiji, to je mlada imala veći ugled. U mnogim selima bio je običaj da se miraz vozi na kolima, a povorka je to pratila uz pjesmu i veselje.
Kraduckanje mlade
U pojedinim krajevima postojao je i običaj „krađe mlade“. Nekada je to bila prava otmica, naročito u slučajevima kada porodica nije odobravala brak, pa su se mladi morali sami izboriti za ljubav. No, češće je to bila samo igra – mladoženja bi simbolično „ukrao“ mladu i odveo je iz kuće, a zatim bi porodice morale da pregovaraju i dogovore sve uslove braka. Ovaj običaj, iako šaljiv, podsjećao je na starija vremena kada su brakovi sklapani ratničkim putem.
Kupovina praga i ulazak u kuću
Kada bi mlada stigla u mladoženjin dom, nije mogla tek tako da uđe. Obično bi morala da „plati prag“, odnosno da položi novčić ili dar na ulazu, čime bi simbolično kupila pravo da uđe i postane domaćica. Neki običaji su nalagali da mlada prvo obiđe ognjište, da poljubi prag ili da pospe žito po dvorištu – sve u cilju da donese sreću, plodnost i blagostanje novoj kući.
Simboli plodnosti i sreće
Mnogo običaja vezanih za svadbu bilo je usmjereno na plodnost. Tako je mlada često bacala jabuku preko kuće mladoženje – gdje jabuka padne, tu će se graditi novi život. U nekim selima su je dočekivali sa pogačom i medom, da joj život bude sladak i sit. Također, običaj da mladoženja prenese mladu preko praga potiče iz vjerovanja da duhovi kuće vrebaju, pa mlada ne smije sama stati na prag jer bi mogla donijeti nesreću.
Uloga kuma i starog svata
Kum je imao gotovo svet status – on je bio garant časti i uspjeha braka. Njegova riječ bila je izuzetno važna, a odnos između kuma i mladenaca smatran je neraskidivim. Stari svat, s druge strane, bio je zadužen za red, pregovore, šalu i vođenje svadbenog veselja. Njihove uloge pokazivale su koliko je brak bio društveni, a ne samo lični događaj.
Svi ovi običaji – od traženja očeve dozvole, preko otkupa mlade, miraza, pa do simbolike jabuke i praga – imali su za cilj da brak osiguraju, učvrste i da mladencima donesu sreću. Oni su odražavali tadašnje shvatanje porodice kao temelja društva, ali i prenosili poruku da brak nije samo stvar ljubavi, već i zajedničke odgovornosti, časti i ugleda. Danas su mnogi od tih običaja zaboravljeni ili svedeni na šalu u toku modernih svadbi, ali oni ostaju svjedočanstvo vremena kada je svaki detalj imao svoje značenje i snagu.
