Jedna zanimljiva priča za vikend ide za vas. Radi se o jednoj duhovitoj situaciji koja je proizašla iz prolaska na crveno svjetlo. Prolazak na crveno je stogo kažnjiv u većini zemalja jer može izazvati jako ozbiljne posljedice. Cijeli tekst u nastavku.

–Ako me pustite, ja ću vam tri želje ispuniti.
Semafori – svjetla koja su promijenila ritam gradova
Kad hodamo kroz bilo koji moderni grad, gotovo je nemoguće zamisliti promet bez svjetlećih signala koji na raskrsnicama određuju ko može proći, a ko mora čekati. Semafori, ili prometna svjetla, postali su univerzalni jezik saobraćaja – tri boje, tri univerzalna značenja, prepoznatljiva u svakoj zemlji i kulturi. No, put od prvih primitivnih ideja do današnjih pametnih semafora trajao je više od stoljeća i prepun je zanimljivih anegdota, inovacija i društvenih promjena.
Prvi pokušaji regulisanja saobraćaja prije semafora
Prije pojave semafora, saobraćajem se upravljalo pomoću policajaca koji su stajali na prometnim raskrsnicama i ručno signalizirali ko smije proći, a ko ne. U velikim gradovima poput Londona i Pariza, još u 19. stoljeću, to je postajalo sve veći problem jer su se ulice punile kočijama, konjima, pješacima, a kasnije i biciklima.
Upravljanje prometom bilo je fizički iscrpljujuće za policajce, a ujedno i nesigurno, jer nisu postojali jasni univerzalni znakovi koje bi svi vozači prepoznali.
Prvi semafor u svijetu – London, 1868.
Prvi poznati semafor instaliran je u Londonu, ispred britanskog parlamenta, 10. decembra 1868. godine. Njegov izumitelj bio je J. P. Knight, inženjer i željeznički signalist. Ideja je bila jednostavna: koristiti sistem koji je već postojao na željeznicama.
Ovaj prvi semafor nije imao svjetla kakva danas znamo – bio je mehanički uređaj sa pokretnim krakovima koji su se dizali i spuštali, a noću je koristio plinske lampe u crvenoj i zelenoj boji. Policajac je ručno upravljao semaforom.
Međutim, zbog plinskog sistema dogodila se nesreća – plinska eksplozija povrijedila je policajca koji je upravljao uređajem, pa je semafor uklonjen nakon samo nekoliko sedmica. Ipak, ideja je ostala živjeti.
Početak modernog semafora – SAD, 1910-e
S razvojem automobila početkom 20. stoljeća, promet je naglo rastao, a samim tim i potreba za boljom regulacijom. U Americi su prvi ozbiljni koraci napravljeni u Klivlendu, Ohio, gdje je 5. augusta 1914. postavljen prvi električni semafor.
Njega je osmislio James Hoge, a imao je dvije boje – crvenu i zelenu. Njime se upravljalo ručno iz obližnje kabine, a bio je povezan i s alarmnim zvukom koji je upozoravao kada će se boje promijeniti.
Nekoliko godina kasnije, 1920., policajac William Potts iz Detroita dodao je treću – žutu boju, čime je stvoren sistem boja koji se koristi i danas. Potts je iskoristio iskustvo iz željeznice i prilagodio ga prometu u gradu, pa je Detroit postao prvi grad sa trobojnim semaforima.
Širenje po svijetu
Nakon američkog uspjeha, semafori su se počeli širiti svijetom.
-
1922. – Pariz dobija prve električne semafore.
-
1924. – Berlin postavlja semafor na Potsdamer Platzu, koji je imao šest strana i omogućavao kontrolu velikog raskršća.
-
1930-e – semafori se uvode u većinu evropskih metropola, a zatim i u manje gradove.
Zanimljivo je da su u početku ljudi bili skeptični – smatrali su da su nepotrebni, skupi i da zbunjuju vozače. No, ubrzo su postali nezamjenjivi jer su smanjili nesreće i gužve.
Razvoj tehnologije
Kako su se gradovi širili, semafori su prolazili kroz brojne inovacije:
-
Automatski semafori – u 1950-im počinju se pojavljivati uređaji koji nisu zahtijevali stalnu ljudsku kontrolu.
-
Senzori i indukcione petlje – od 1970-ih, semafori su počeli koristiti senzore ugrađene u cestu kako bi otkrivali prisutnost vozila i prilagođavali vrijeme trajanja zelenog i crvenog svjetla.
-
Pješački semafori – uvedeni su kako bi olakšali prelazak ulica pješacima, često uz dodatne zvučne signale za slijepe osobe.
-
Pametni semafori – danas u mnogim gradovima rade povezani s kompjuteriziranim sistemima koji analiziraju promet u realnom vremenu, pa svjetla prilagođavaju gužvi i prioritetima (npr. hitnim vozilima ili tramvajima).
Zanimljivosti o semaforima
-
Boje nisu slučajne – crvena se koristi jer je najvidljivija iz daljine, zelena je suprotna u spektru i lako se razlikuje, dok je žuta uvedena kao “prijelazna” boja jer privlači pažnju.
-
Najstariji aktivni semafor nalazi se u američkom gradu Ashville (Ohio), i još uvijek radi od 1932. godine (danas kao muzejski primjer).
-
Japanski semafori – u Japanu se tradicionalno za “zelenu” boju koristila riječ “plava” (ao), pa su u ranim verzijama semafori doslovno imali plavu nijansu svjetla.
-
Specijalni semafori – u nekim gradovima postoje semafori s likovima iz pop kulture ili lokalnih simbola (npr. “Ampelmann” u Berlinu ili semafori sa sličicama parova u Beču).
Semafori danas i u budućnosti
Današnji semafori sve više koriste LED tehnologiju, koja je energetski efikasna i dugotrajna. U gradovima poput Singapura, Londona i Tokija, semafori su povezani sa centralnim sistemima za upravljanje prometom, koji koriste kamere, GPS i algoritme za smanjenje gužvi.
U budućnosti se očekuje još veća integracija sa autonomnim vozilima – automobili će direktno komunicirati sa semaforima putem bežične mreže, pa će signali biti vidljivi i u vozilu, a ne samo na raskrsnici. Takođe, istražuju se i sistemi “pametnih raskrsnica” gdje semafori možda uopće neće trebati, već će kretanje svih vozila koordinirati centralni kompjuter.
Od prvog nespretnog plinskog semafora u Londonu 1868. do modernih pametnih sistema koji upravljaju hiljadama automobila istovremeno – semafori su prošli dug put i postali neizostavan dio svakodnevnog života. Oni nisu samo tehnički uređaj, već i simbol urbanog ritma: crveno znači čekanje, zeleno znači kretanje, a žuto podsjeća da u prometu uvijek treba biti oprezan.
Semafori su, na svoj način, oblikovali gradove i navike ljudi, a njihova evolucija pokazuje kako se tehnologija stalno prilagođava potrebama društva.