Danas ide jedna priča koja ima duhovit karakter. Radi se o Muji koji je imao jednu situaciju s punicom. Odnosno Mujina žena koja je morala smisliti način da ne ispadne kao da Mujo ne voli punicu. Zapravo poznato je i uvriježeno mišljenje da postoji određeni animozitet između punica i zetova. Zašto je to tako, pričat ćemo u nastavku teksta.
–To nije istina mati, ti si pogrešno razumjela. On je bosanac pa sporo konta. On će se obradovati tebi tek kad ti odeš.
Stereotip da se zet i punica ne podnose star je gotovo koliko i sama institucija braka. Toliko je ukorijenjen u našoj kulturi da se o njemu ispredaju vicevi, snimaju filmovi i pišu skečevi, a samo spominjanje te relacije izaziva osmijeh i prepoznatljive komentare. Međutim, iza šale često stoje složeni psihološki i društveni mehanizmi — od borbe za autoritet do generacijskih razlika i neizrečenih očekivanja.
Korijeni stereotipa
Odnosi između zeta i punice postali su predmet šale jer su odraz klasične napetosti između dvije različite porodice, dva svijeta koji su prisiljeni da se povežu kroz brak. Tradicionalno, punica je majka kćerke koja ulazi u brak — a zet je stranac koji “uzima” njeno dijete. U patrijarhalnim sredinama, gdje je majka često emocionalno i zaštitnički vezana za kćerku, zet se doživljava kao neko ko narušava tu blisku vezu.
S druge strane, zet često doživljava punicu kao osobu koja se previše miješa, nameće savjete i zadržava uticaj nad kćerkom. Tako se, još od prvih dana zajedničkog života, stvara polje napetosti između “mamine kćerke” i “muževljeve žene”.
Emocionalni trougao
Psiholozi često kažu da je odnos zet–punica zapravo produžetak odnosa majka–kćerka. Ako je majka previše zaštitnički nastrojena, teško joj je da “pusti” kćerku da sama donosi odluke. Zet tada postaje neželjeni “uljez” koji remeti emocionalnu ravnotežu.
Ako je, pak, zet autoritativan i želi da bude glava porodice u punom smislu, svaki pokušaj punice da zadrži uticaj doživljava kao prijetnju. Rezultat: tihi rat pun dvosmislenih komentara, pasivne agresije i neizgovorenih prigovora — sve do trenutka kad neko od njih popusti.
Humor kao ventil
Zanimljivo je da je humor o punicama zapravo kolektivni način da se tenzija rastereti. Kad se kaže “punica je došla na tri dana — prije sedam godina”, svi se nasmiju jer u tome prepoznaju stvarnost u karikiranoj formi. Humor je, dakle, način da se izgovori ono što se ne smije reći otvoreno: da su granice privatnosti, autoriteta i ljubavi često zamršene, i da se u toj zamršenosti najbolje snalazimo ako se malo našalimo.
Generacijske razlike
U modernim porodicama, pogotovo u urbanim sredinama, odnosi između zeta i punice značajno su se promijenili. Punice danas nisu više žene iz nekog sela koje se miješaju u sve i daju recepte “kako se drži muž”, nego obrazovane, aktivne žene koje poštuju granice. No i dalje postoje tenzije, posebno kad zet i punica imaju različite vrijednosti — različit odnos prema novcu, religiji, odgoju djece, pa i svakodnevnim stvarima.
Kod starijih generacija, punica često misli da “zna bolje”, dok mlađe generacije zete često karakteriše želja da sve rade po svome, što lako vodi u nesporazume.
Socijalna dinamika
Sociološki gledano, zet i punica su u specifičnom položaju. Nisu rodbina po krvi, ali ih veže osoba koju oboje vole — kćerka jedne i supruga drugog. Svaki sukob među njima neizbježno stavlja tu treću osobu između dvije vatre. U praksi, to znači da mnoge žene postaju posrednici između majke i muža, pokušavajući održati mir između dvije strane koje je priroda spojila, ali temperament razdvaja.
Kad odnos funkcioniše
Suprotno stereotipu, mnogi zetovi i punice imaju sjajan odnos. Ključ leži u međusobnom poštovanju i jasnim granicama. Punica koja zna kad treba pomoći, a kad se povući, i zet koji ima dovoljno takta da cijeni njenu brigu, lako mogu razviti prijateljski i topao odnos. U nekim slučajevima, punica postaje poput druge majke, a zet joj pruža poštovanje koje nije dobila ni od vlastitog supruga.
Zašto stereotip opstaje
Razlog što stereotip i dalje živi jeste činjenica da mnogi brakovi još uvijek nose tragove tradicionalnog modela: muž očekuje da bude glavni, a majka ne može da odustane od svoje “upravljačke” uloge. Sve dok postoji taj sukob moći, vicevi o punicama i zetovima neće nestati. Oni su ogledalo društva u kojem se uloge sporo mijenjaju — i dokaz da i ljubav i sukob mogu postojati istovremeno.
Mit o vječnom sukobu zeta i punice je istovremeno i komičan i tragičan. Komičan jer karikira svakodnevne situacije koje svi prepoznajemo, a tragičan jer otkriva koliko su porodične granice često slabe. Ipak, stvarnost pokazuje da uz poštovanje, strpljenje i humor — taj odnos može postati jedan od najljepših u porodici.
Jer kada punica shvati da njen zadatak više nije da vodi, nego da podrži, a zet da poštuje tu podršku — stereotip se rasprši. Onda umjesto suparnika, u kući imate dvoje ljudi koji zapravo žele isto: da njihova kćerka i supruga bude sretna.
