Za ovaj članak imamo jednu zanimljivu priču. Seljak je nabavio pijetla ali nije imao pojma da pijetao ima nezasitu potrebu za onim stvarima. Prvo mu jekokoške sredio, zatim patke i guske. Seljak nije mogao vjerovati da postoji takvo nešto. No pijetao se nije zaustavio samo na tome.
–ŠŠŠŠŠ…još malo pa će da slete.
Kokoške i pijetlovi predstavljaju jednu od najstarijih pripitomljenih životinjskih vrsta na svijetu i stoljećima su dio seoskog dvorišta, tradicije i svakodnevnog života ljudi. Iako ih mnogi doživljavaju samo kao izvor jaja i mesa, njihov svijet je mnogo kompleksniji, pun hijerarhije, komunikacije, osjećaja i iznenađujuće inteligencije. Kada se malo dublje zagleda u ponašanje ovih pernatih stvorenja, otkriva se čitav mali društveni poredak, u kojem svaki član jata ima svoje mjesto i zadatak.
Kokoške su po prirodi znatiželjne i društvene. One cijeli dan provode u istraživanju okoline, kljucanju trave, traženju sjemenki, crva i sitnih insekata. Od jutra do mraka, njihov najvažniji posao je hranjenje i međusobna interakcija. Zanimljivo je da svaka kokoška ima svoju ličnost – neke su hrabre i vodeće, druge povučene i oprezne, neke su pričljive i stalno kokodaču, dok su druge tiše i smirenije. Njihov vokabular je veoma raznolik; prema istraživanjima, kokoške koriste više od 20 različitih zvukova, uključujući posebne „signale upozorenja“ kada se pojavi opasnost ili „zvuk radosti“ kada pronađu nešto ukusno.
U srži jata nalazi se hijerarhija, poznata kao „pecking order“ ili red kljucanja. To je prirodni društveni sistem u kojem svaka ptica zna svoje mjesto. Dominantne kokoške prve prilaze hrani, biraju najbolje mjesto na prečki za spavanje i generalno imaju više sigurnosti i slobode. One koje su niže u hijerarhiji obično se povlače i strpljivo čekaju svoj red. Ovaj poredak se formira još u ranoj mladosti, a može se mijenjati kada se jatu dodaju nove ptice. Tada dolazi do kratkotrajnih sukoba, kljucanja i „mjerkanja snage“, ali se sve najčešće vrlo brzo stabilizuje.
Pijetao, s druge strane, ima sasvim posebnu ulogu. On je čuvar, vođa i zaštitnik jata. Njegovo kukurikanje nije samo jutarnji pozdrav suncu, već složen oblik komunikacije. Pijetao kukuriče da označi teritorij, da se oglasi drugim pijetlovima, ali i da upozori jato na potencijalnu prijetnju. U divljini, ali i na selu, pijetao je često prva linija odbrane protiv grabljivica – ako primijeti sokola ili lisicu, ispusti specifičan zvuk koji kokoške odmah razumiju kao signal za bijeg i skrivanje.
Osim zaštite, pijetao pokazuje brigu prema svojim kokoškama na mnogo načina. Često se može vidjeti kako pronalazi hranu, pa nakon jednog zalogaja poziva svoje koke da im ostavi najbolji dio. On takođe održava red u jatu – ako se dvije kokoške prepiru, pijetao će se umiješati i smiriti sukob blagim udarcem krila ili kratkim upozoravajućim glasom. U slučaju da u jatu ima više pijetlova, među njima se uspostavlja stroga teritorijalna i socijalna podjela. Dva pijetla rijetko mogu mirno dijeliti isti prostor, pa farmeri obično vode računa o omjeru: jedan pijetao na desetak kokošaka.
Kokoške su izvanredne majke. Kada kokoška postane „kvoka“, njen karakter se potpuno mijenja. Postaje zaštitnički nastrojena, ponekad čak agresivna prema svemu što bi moglo ugroziti jaja. Ona sjedi na gnijezdu gotovo nepomično, ustajući samo da se kratko nahrani i popije malo vode. Nakon tri sedmice, iz jaja se izlegu žućkasti, pahuljasti pilići, a njihova majka ih brižno vodi, uči gdje da traže hranu, kako da prepoznaju opasnost i gdje da se sklanjaju. Pilići veoma brzo prepoznaju majčin glas i bez oklijevanja trče prema njoj kad god ih pozove.
S druge strane, kokoške su i među najkorisnijim životinjama u domaćinstvu. Osim jaja, koje proizvode gotovo svakodnevno, one doprinose i prirodnom održavanju dvorišta – kljucaju insekte, prozračuju zemlju svojim grebanjem, a njihov izmet je bogat hranjivim materijama i odličan je prirodni fertilizator. Zbog toga se često kaže da je kokoška „mala fabrika zdravlja“.
Interesantno je i to da pamte lica ljudi te razlikuju prijateljski nastrojene osobe od onih kojima ne vjeruju. Neke kokoške čak trče prema vlasniku kada ga vide, očekujući hranu ili kratko maženje. Uprkos uvriježenom mišljenju, kokoške nisu glupe životinje. One brzo uče rutinu, prepoznaju opasnosti, znaju gdje je sigurnost i imaju izvanredan osjećaj za orijentaciju. Kada jednom nauče put do hranilice, pojilice ili kokošinjca, taj put pamte godinama.
U tradicionalnim seoskim domaćinstvima širom Balkana, kokoške i pijetlovi su dio identiteta dvorišta. Ništa se ne može porediti s prizorom kada se rano jutro probudi uz glas pijetla, dok kokoške žure da izađu iz kokošinjca i započnu svoje maleno, ali vrijedno istraživanje svijeta. One su, na svoj jednostavan način, simboli plodnosti, domaćinstva, zdravlja i ciklusa prirode. Život s njima u dvorištu podsjeća ljude na sporiji, prirodniji ritam, na povezanost sa zemljom i važnost sitnih svakodnevnih radosti.
Kokoške i pijetlovi tako, i u modernim vremenima, ostaju mnogo više od obične živine. Oni su dio tradicije, dio prirode i dio jedne tople, jednostavne životne priče koja se prenosi s generacije na generaciju.
