Božićni post predstavlja poseban period kada je riječ o poštovanju religijskih obilježja. To je period koji traje od kraja novembra do početka januara. Vjernici u principu bi trebali da izbjegavaju da jedu meso. Pored toga, ovaj period je jako veseo i u duhu s tradicijom obzirom da su rodbina i prijatelji bliži i više se druže.
Božićni post: Put ka duhovnom pročišćenju i obnovi
Božićni post, koji obuhvata period od 40 dana prije proslave Rođenja Hristovog – Božića, predstavlja vrijeme intenzivnog duhovnog i tjelesnog pripremanja za jedan od najznačajnijih hrišćanskih praznika. Iako većina ljudi post često poistovjećuje prvenstveno s uzdržavanjem od mrsne hrane, suština ovog čina leži mnogo dublje.
Kako nas uče pravoslavni izvori, post nije samo pitanje jelovnika, već prije svega čišćenje srca, misli i postupaka, te put ka smirenju i duhovnoj obnovi.
Post kao duhovna disciplina
Patrijarh Pavle, kao jedan od najistaknutijih duhovnih vođa pravoslavnog svijeta, isticao je da stvarni post privodi čovjeka smirenju.
On je govorio: “U smirenju čovjek stiče saznanje da spasenje leži jedino u Bogu, u njegovoj milosti.” Postavlja se pitanje šta znači istinski postiti i kako post može postati sredstvo za duhovni napredak i smirivanje duše.
Pavle je naglašavao važnost duhovnog posta, koji podrazumijeva sposobnost da iz srca iščupamo ono što je negativno i posadimo ono što je dobro.
Tokom Božićnog posta, mnogi zanemaruju njegov duhovni aspekt i fokusiraju se na sam čin uzdržavanja od određene hrane. Međutim, pravi izazov leži u suzbijanju unutrašnjih strasti kao što su gordost, prejedanje i nepoštovanje posta. Gordost se smatra jednim od najopasnijih grijeha.
Božićni post, u narodu često nazivan i Kristovim rođenjem, predstavlja jedno od najdužih i najznačajnijih razdoblja pripreme u pravoslavnoj tradiciji. Počinje 28. novembra i traje sve do 7. januara, ukupno četrdeset dana, pa ga zato mnogi nazivaju i Četrdesetnica. Iako je vremenski dug, ovaj post nije zamišljen kao puko izbjegavanje određene hrane – on je, prije svega, duhovno putovanje ka unutrašnjem miru, poniznosti i čistom srcu koje će dostojno dočekati dan Hristovog rođenja.
U svojoj suštini, Božićni post je poziv na tišinu u svijetu koji nas svakodnevno preopterećuje bukom i obavezama. Tokom ovog perioda vjernici nastoje usporiti ritam života, okrenuti se sebi, svojim mislima i svojim slabostima, ali i obnoviti toplinu u odnosima s drugima. Uobičajeno je da se ljudi tokom posta trude da budu mirniji, strpljiviji i pažljiviji, jer se vjeruje da prava vrijednost posta ne leži samo u tanjiru, nego u srcu – u tome koliko smo spremni da se odreknemo loših navika, teških riječi, ljutnje i sebičnosti.
Naravno, post ima i svoj praktični dio. U pravilu se izbjegavaju namirnice životinjskog porijekla, dok su riba, vino i ulje dozvoljeni određenim danima, naročito vikendom i na praznike koji padaju u ovom periodu. Međutim, većina sveštenika podsjeća da strogoća nije cilj sama po sebi. Post treba prilagoditi mogućnostima, zdravlju i načinu života, jer pretjerivanje može biti štetno, a suština se može izgubiti ako forma postane važnija od smisla.
Jedan od najljepših aspekata Božićnog posta jeste osjećaj zajedništva. U mnogim porodicama se u ovo vrijeme pripremaju jednostavnija, ali ukusna jela, okupljaju se najbliži, a dom se puni mirisom ribe, kuhanog krompira, pasulja ili posnih kolača. Iako su jela skromnija, često nose posebnu toplinu i znamenje tradicije, podsjećajući nas na vrijeme kada se živjelo sporije i sa više poštovanja prema običajima.
Kako se približava Božić, post postaje sve snažniji simbol iščekivanja i nade. Završni dani pred praznik unose poseban mir i blagost u domove. To je vrijeme kada ljudi preispituju svoje postupke, traže oproštaj, mire se i otvaraju svoje srce radosti koja dolazi. Mnogi kažu da upravo u tim tihim trenucima, kada je duh očišćen, a tijelo jednostavno, čovjek najbolje osjeti pravu ljepotu Božića – ne kroz raskoš, nego kroz toplinu, ljubav i iskrenost.
Zato se kaže da Božićni post nije samo obaveza, nego dar. Dar sebi, svojoj duši i svim ljudima oko nas. To je putovanje koje nas vodi ka najradosnijem danu godine, ali nas i podsjeća da se prava radost rađa u nama – onda kada smo spremni biti bolji, nježniji i otvoreniji za ljubav koja se rađa u tihim zimskim jutima.
Patrijarh Pavle je upozoravao da treba izbjegavati osećaj nadmoći, jer post nije sredstvo za dokazivanje pred ljudima. Pravi post se odvija u tajnosti i poniznosti, bez licemerja i vanjskog pokazivanja.
Umjerenost kao ključ duhovnog rasta
Slično tome, prejedanje, čak i posnom hranom, udaljava nas od suštine posta. Mnogi ljudi greše misleći da, ukoliko izbjegavaju meso, mogu uživati u raskošnim trpezama i posnim specijalitetima. Međutim, post zahtijeva umjerenost i jednostavnost. Ljubav prema stomaku i prejedanje bilo koje vrste udaljavaju nas od Boga i suštinske poruke posta.
Nepoštovanje posta, naročito u kontekstu slava i praznika, gdje se često krše pravila radi društvenih normi, također se smatra ozbiljnim prestupom.
Pored fizičkog uzdržavanja, post je prilika za duhovni rad. To uključuje intenzivnije molitve, čitanje Svetog pisma i djelovanje u zajednici. Post je prilika za obnavljanje međuljudskih odnosa, oprost i pomirenje.
Kroz tu prizmu, post postaje integralni dio duhovnog života svakog hrišćanina, omogućavajući mu da se kroz disciplinu i žrtvu približi Božanskoj milosti.
Priprema za Sveto Pričešće
Patrijarh Pavle je također isticao važnost Svetog Pričešća u kontekstu posta. Ranija praksa često nije uključivala čestu pričest bez adekvatne pripreme, jer sam post nije dovoljan. Pristupanje Svetoj Čaši zahtijeva čisto srce, mir s ljudima, izbjegavanje svakog grijeha, molitvu i unutrašnju budnost.
Ova praksa nije samo ritual, već izraz duboke duhovne posvećenosti i iskrenog pokajanja.
Post je, dakle, mnogo više od fizičkog čina uzdržavanja od hrane. To je put ka unutrašnjem miru i duhovnom obnavljanju, prilika da preispitamo svoje srce i um, da očistimo misli i djela.
Kroz post, vjernici imaju priliku da se povežu dublje sa svojom vjerom, jačajući duhovno tkivo koje ih spaja s Bogom i zajednicom vjernika. U vremenu izazova i iskušenja, takva praksa postaje ne samo ritualna obaveza, već nužan element duhovnog rasta i pročišćenja.
