Ljudi koji pate od morbidne gojaznosti obično imaju jedan potpuno drugi problem, koji se ne tiče samog prejedanja i potrebe za hranom. Stručnjaci tvrde da je to u pitanju najčešće emocionalna trauma koju ljudi liječe brzim izvorom dopamina u obliku hrane. Imamo slučaj jedne žene koja je uspjela da se oporavi od ovih velikih životnih izazova i smrša nevjerovatnih 83 kilograma.
Priča o Snazi i Promjeni
Jelena Drobnjak Dimitrić iz Beograda sa svojih 42 godine predstavlja autentičnu priču o životnoj borbi i transformaciji. Njena priča počinje kada je imala samo dvadeset godina, suočena sa iznenadnom smrću oca i gubitkom posla njene majke.
Ova porodična tragedija ostavila je duboke rane i pokrenula niz izazova koji su oblikovali njen život. Bez oslonca u roditeljima, Jelena se našla u emocionalnom vrtlogu, pokušavajući da pronađe smjer u svijetu koji se činio nepravedno surovim.
Život bez podrške roditelja često dovodi do prerane zrelosti. Jelena i njen brat morali su preuzeti teret odraslih, što je dodatno pogoršalo situaciju kada je njen brat počeo da pokazuje nasilničko ponašanje. Jelena je dvije godine skupljala hrabrost da prijavi nasilje i zaštiti sebe i majku.
Ova iskustva ostavila su duboke emocionalne posljedice, uključujući razvoj paničnih napada i agorafobije. Osećaj izolacije i stida spriječio ju je da potraži pomoć, dok je tražila utjehu u šećeru, postajući zavisna.
Nakon što se udala i postala majka, Jelena je očekivala da će život postati mirniji. Međutim, 2019. godine, nakon što je prihvatila smrt svog oca i suočila se s realnošću lošeg braka, odlučila je da prestane čekati promjene i uzme sudbinu u svoje ruke.
Njena težina od 156,2 kilograma bila je simbol njenih unutrašnjih borbi i odnosa prema sebi. Shvativši da je vrijeme za promjenu, Jelena je započela proces unutrašnjeg rada, suočavajući se s bolnim istinama iz djetinjstva i generacijskim traumama.
Jedna od ključnih prekretnica u Jeleninom životu bila je terapeutska sesija u kojoj je shvatila koliko je zapostavljala sebe.
Uporni rad na sebi, uz podršku stručnjaka i radikalnu iskrenost prema sebi, omogućio joj je da izgubi 83 kilograma u 18 mjeseci, bez operacije. Ovaj proces nije bio samo fizički, već i mentalni preobražaj, otkrivajući snagu koju je nosila u sebi.
Jelena je počela razumijevati važnost emocionalne pismenosti, posebno za žene sa Balkana, koje često žive tuđe potrebe, zapostavljajući svoje.
Paralelno sa svojim fizičkim oporavkom, Jelena je odlučila da pomaže drugim ženama. Završila je Višu medicinsku školu i postala nutricionista dijetetičar, fokusirajući se na pomoć ženama da prevladaju prejedanje.
Njena misija je da žene oslobodi tereta emotivnog prejedanja, shvatajući da hrana nije zamjena za emocije. Jelena vjeruje da je gojaznost često povezana sa emocionalnim neravnotežama iz djetinjstva, posebno u odnosu sa majkom.
Danas, Jelena koristi Instagram kao platformu za dijeljenje svoje priče, pokazujući ženama da je promjena moguća. Njen put je inspiracija mnogima, jer je svoj bol pretvorila u snagu i postala svjetionik nade za žene koje se suočavaju s istim izazovima.
Njena poruka je jednostavna: briga o sebi i suočavanje s emocijama su ključ za trajnu promjenu. Jelena je pokazala da iz najmračnijih trenutaka mogu nastati najljepše priče snage i otpora.
Jelenina priča je također priča o hrabrosti da se suprotstavi društvenim normama i stereotipima koji često sputavaju žene u njihovim nastojanjima da promijene svoje živote.
Kroz njezinu borbu, postalo je jasno da su promjene koje dolaze iznutra najtrajnije i najmoćnije. Kroz svoj rad, ona naglašava važnost edukacije žena o emocionalnom zdravlju, koje je često zanemareno u tradicionalnim balkanskim društvima.
Nadalje, Jelena je kroz svoje obrazovanje i rad razvila i edukativne radionice koje promovišu zdrav odnos prema hrani i tijelu.
Ove radionice su postale popularne među ženama koje traže način da se oslobode emocionalnog prejedanja i pronađu balans između fizičkog i emocionalnog zdravlja. Njen rad je prepoznat i van granica Srbije, te je postala traženi govornik na konferencijama o zdravlju i wellnessu širom Balkana.
Zaključno, Jelenina priča je inspirativan putokaz za sve one koji se suočavaju sa sličnim izazovima.
Njena transformacija je dokaz da, bez obzira na početne okolnosti, svako može pronaći put do unutrašnjeg mira i zadovoljstva. Kroz svoju platformu, Jelena nastavlja da deli svoju priču, inspirišući mnoge da naprave korak ka boljem životu, pokazajući da je moguće pobediti i najdublje strahove i sumnje.
PSIHOLOGIJA PREJEDANJA KOD EKSTREMNE GOJAZNOSTI: ŠTA SE ZAISTA DOGAĐA U UMU I TIJELU
Ekstremna gojaznost nije rezultat običnog „volim da jedem“. Kod ljudi koji teže 200, 250 ili 300 kilograma, prejedanje je emocionalni, psihološki i neurobiološki obrazac, često ukorijenjen godinama, pa čak i decenijama. Tu se ne radi o gladi, nego o unutrašnjoj potrebi za smirivanjem bola, anksioznosti, praznine ili trauma – hrana postaje „lijek“, utjeha, štit i bijeg.
Velika većina ovih ljudi ne jede zato što žele užitak — jedu da bi preživjeli emociju koju ne znaju na drugi način regulisati.
1. Hrana kao emocionalni analgetik
U psihologiji prejedanja često se koristi izraz „food as anesthesia“ — hrana kao anestezija. Kod ekstremno gojaznih osoba, epizoda prejedanja javlja se najčešće onda kada se pojave:
-
tjeskoba,
-
usamljenost,
-
osjećaj napuštenosti,
-
strah,
-
sram,
-
emocionalna praznina,
-
preplavljenost obavezama ili životnim problemima.
Hrana tada postaje trenutni ventil. Čim se uzme prvi zalogaj, mozak luči dopamin i kortizol pada. Osoba osjeća kratkotrajno olakšanje — i taj osjećaj postaje mehanizam preživljavanja.
To je razlog zašto mnogi ljudi kažu:
„Hrana je jedino što me umiri.“
I to je istina — umiri, ali nakratko.
2. Trauma u pozadini: stid, odbačenost, nasilje, gubitak
Psiholozi i terapeuti primjećuju da ljudi sa ekstremnom gojaznošću vrlo često imaju istoriju:
-
emocionalnog zanemarivanja u djetinjstvu,
-
roditeljskog kritiziranja („ništa ne vrijediš“),
-
fizičkog ili seksualnog nasilja,
-
ranih gubitaka (smrt roditelja, razvod),
-
odrastanja u hronično stresnom okruženju,
-
roditelja alkoholičara ili roditelja sa mentalnim problemima.
Tijelo tada postaje oklop, dodatni sloj između njih i svijeta.
Mnogi kažu:
-
„Kada sam bio/la debeo/la, niko mi se nije htio približiti na način koji me je ranije povrijedio.“
-
„Kao da sam se zaštitio/la slojevima sala.“
U takvim slučajevima, hrana nije problem — hrana je strategija preživljavanja emocija koje su postale preteške.
3. Gojaznost i stid: začarani krug
Jedan od najopasnijih psiholoških mehanizama kod ekstremne gojaznosti je stid.
-
osoba se prejede,
-
zatim osjeti ogroman stid,
-
taj stid vodi do samoprezira,
-
samoprezir do tuge i anksioznosti,
-
tuga i anksioznost do ponovnog prejedanja.
To je zatvorena petlja iz koje je gotovo nemoguće spontano izaći.
Što je osoba gojaznija, to je više osuđuju drugih ljudi doživjela — pogledi na ulici, komentari u marketu, dobacivanja, ismijavanje u školi. Sve to stvara osjećaj:
-
„Nisam vrijedan/a.“
-
„Svi me vide samo kao nekog ko ne može da se kontroliše.“
-
„Ne pripadam.“
Tada se hrana sve više koristi kao emocionalni zaklon od svijeta.
4. Mozak ekstremno gojazne osobe: promijenjena hemija, promijenjena kontrola
Kod ljudi koji imaju 200–300 kilograma, mozak fizički mijenja način funkcionisanja.
Oštećen je centar za kontrolu impulsa
Hronične epizode prejedanja smanjuju osjetljivost frontalnog korteksa — dijela mozga koji je zadužen za:
-
donošenje odluka,
-
samokontrolu,
-
planiranje.
To znači da „snaga volje“ više nije samo karakteristika — to je neurološki iscrpljen mehanizam.
Dopamin je poremećen
Hrana visokog intenziteta (šećer, masti, brza hrana) proizvodi ogroman dopaminski odgovor — sličan kao kod nekih zavisnosti.
Vremenom, receptori otupiju. Osoba više ne jede da bi osjetila zadovoljstvo — nego da bi izbjegla emocionalni pad koji nastaje kada dopamin naglo padne.
5. Izolacija i skriveno jedenje
Osobe sa teškom gojaznošću često razvijaju tajne obrasce:
-
jedu noću,
-
naručuju velike količine kada su sami,
-
jedu u autu,
-
bacaju ambalažu da niko ne vidi,
-
jedu brzo, kao da ih neko posmatra.
Oni nisu pohlepni — oni su posramljeni. Jedini trenuci kada se usuđuju jesti koliko žele jesu trenuci kada su potpuno sami.
Ovo je jedan od najvećih znakova emocionalnog jedenja.
6. Zašto dijete ne funkcionišu kod ekstremno gojaznih osoba
Većina ljudi misli: „Samo neka manje jedu.“
Ali ekstremno gojazne osobe nisu zavisne od hrane — one su zavisne od regulacije emocija pomoću hrane.
Ako im se oduzme hrana bez rada na emocionalnim povodima, događa se:
-
nagli povratak stida,
-
jača anksioznost,
-
osjećaj gubitka kontrole,
-
povratak starom obrascu (jo-jo efekt).
Zato se mnogi nakon gubitka kilograma naglo vrate starim navikama — nisu riješili unutrašnje okidače.
7. Unutrašnji dijalog osobe od 250–300 kg
Svi oni imaju jedan zajednički unutrašnji glas:
-
„Počet ću od ponedjeljka.“
-
„Svi će me osuđivati u teretani.“
-
„Za mene je kasno.“
-
„Ne znam odakle da počnem.“
-
„Ne želim da me vide.“
-
„Hrana je jedino što razumijem i što me pusti da budem ja.“
To je glas očaja, ali i glas čovjeka koji je toliko puta pokušao, da se sada boji da ponovo ne razočara sebe i druge.
8. Kako izgleda trenutak prejedanja? (Psihološki opis)
Epizoda prejedanja obično počinje emocionalnim okidačem — svađa, kritika, usamljenost, stres.
Zatim slijedi:
-
napetost – prenapunjena emocija koju osoba ne može da obradi;
-
potraga za hranom – kao da ju neka sila tjera;
-
kratka euforija – prvi zalogaj donosi ogromno olakšanje;
-
mehaničko jedenje – osoba više ne uživa, jede kao da je u transu;
-
praznina – čim epizoda završi javlja se tuga, krivica i stid.
To je ono što većina ljudi nikada ne vidi — unutrašnju patnju.
9. Kako se može izaći iz začaranog kruga?
Ključ uspeha nije dijeta — nego psihološka rehabilitacija:
-
terapija emocionalnog jedenja,
-
rad na traumi iz djetinjstva,
-
izgradnja zdravijeg odnosa prema tijelu,
-
učenje regulacije emocija bez hrane,
-
uspostavljanje male, izvedive navike (ne ekstremne dijete),
-
prihvatanje da promjena ide sporo, ali traje.
Osobe koje su smršale 100+ kg obično kažu da je njihov pravi uspjeh bio:
-
kada su prestali jesti da bi se smirili,
-
kada su naučili reći „ne“,
-
kada su se prestali kažnjavati,
-
kada su prestali bježati od emocija.
Mršavljenje je bio rezultat, ne cilj.
10. Najvažnija istina: ekstremna gojaznost NIJE lijenost nego koping mehanizam
To su ljudi koji su preživjeli teško djetinjstvo, nasilne odnose, gubitke, poniženja, godine borbe sa sobom.
Hrana im je bila jedini prijatelj koji ih nikada nije napustio.
Sve dok nije postala tamnica.
Da bi osoba od 250–300 kg smršala i promijenila život, ona mora:
-
naučiti da se nosi sa emocijama,
-
razumjeti sebe,
-
iscijeliti stid i traume,
-
izgraditi novi identitet.
To je psihologija prejedanja: ne borba protiv hrane, nego borba protiv unutrašnjeg bola.
