U jednom velikom gradu održao se simpozij pivara. To je obično događaj gdje dođu učesnici s raznih strana svijeta ili regije i predstavljaju svoje pivo. Tako su se nekoliko predstavnika piva skupili da zajedno sjede i popiju piće. Odmah je krenula zafrkancija.
–Pa hajde kontam kad vi nećete pivo, neću ni ja.
Historija piva započinje mnogo prije nego što su ljudi uopće znali pisati, prije nego što su razumjeli hemiju ili fermentaciju, i prije nego što je postojala ideja o industriji, brendovima ili masovnoj proizvodnji. Pivo je, u svojoj suštini, jedan od prvih dokaza da je čovjek počeo kontrolisati prirodu u vlastitu korist, koristeći procese koje tada nije razumio, ali ih je osjećao kroz iskustvo. Smatra se da je pivo nastalo gotovo slučajno, u trenutku kada su ljudi počeli skladištiti žitarice. Negdje u dalekoj prošlosti, zrno je došlo u dodir s vodom, prirodni kvasci iz zraka započeli su fermentaciju, a rezultat je bio blago opojan napitak koji je izazivao osjećaj zadovoljstva, opuštenosti i sitosti. Taj trenutak, iako ne može biti precizno datiran, promijenio je ljudsku civilizaciju zauvijek.
Najraniji tragovi piva vode nas u drevnu Mezopotamiju, područje između rijeka Tigris i Eufrat, gdje su Sumerani prije više od šest hiljada godina već proizvodili različite vrste piva. Za njih pivo nije bilo luksuz, već osnovna životna namirnica. Pilo se svakodnevno, uključujući i žene i djecu, jer je često bilo sigurnije od obične vode. Voda je u to vrijeme često bila zagađena, dok je fermentacija ubijala mnoge štetne mikroorganizme. Pivo je bilo gusto, mutno i hranjivo, više nalik kaši nego današnjem piću. Pilo se pomoću slamki, jer su ostaci žitarica ostajali u tečnosti. Sumerani su pivo smatrali darom bogova, a čak su imali i božicu piva – Ninkasi, kojoj su posvetili himnu koja je ujedno bila i recept za pravljenje piva. To je jedan od najstarijih zapisanih recepata u historiji čovječanstva.
Iz Mezopotamije, kultura piva se širila prema Egiptu, gdje je dobila još veći značaj. U starom Egiptu pivo je bilo gotovo sveto piće. Radnici koji su gradili piramide dobijali su dnevne obroke piva kao dio plate, jer je pivo davalo energiju, kalorije i tečnost. Egipćani su usavršili proces proizvodnje, koristili su različite vrste žitarica i dodavali začine, bilje i med kako bi poboljšali okus. Pivo je bilo prisutno u religijskim obredima, sahranama i svakodnevnom životu. Smatralo se simbolom obilja i božanske brige, a faraoni su često prikazivani kako prinose pivo bogovima.
Kako su se civilizacije razvijale, pivo se širilo Evropom. U antičkoj Grčkoj i Rimu pivo je bilo poznato, ali nije imalo isti status kao vino. Rimljani su vino smatrali pićem kulture i civilizacije, dok su pivo povezivali s „varvarima“ – narodima sjevera, poput Kelta i Germana. Ipak, upravo su ti narodi razvili vlastite tradicije pivarstva. U hladnijim krajevima, gdje grožđe nije uspijevalo, pivo je postalo glavno alkoholno piće. Germanska plemena pravila su pivo od ječma, pšenice i zobi, često dodajući lokalno bilje, korijenje i začine. Svako selo imalo je svoj recept, a pivo je bilo sastavni dio društvenog života, okupljanja i rituala.
Tokom srednjeg vijeka, pivo dobija novu dimenziju kroz manastire. Monasi su postali čuvari znanja o pivarstvu i značajno su unaprijedili kvalitet piva. U samostanima se pivo proizvodilo sistematski, uz vođenje zapisa, eksperimentisanje i kontrolu kvaliteta. Upravo su monasi uveli hmelj kao ključni sastojak piva. Hmelj nije samo poboljšao okus, već je djelovao i kao prirodni konzervans, produžavajući trajnost piva. Zahvaljujući tome, pivo je moglo da se skladišti i transportuje, što je otvorilo vrata trgovini i širenju pivarstva izvan lokalnih zajednica.
U Njemačkoj, pivo postaje dio nacionalnog identiteta. Godine 1516. donesen je čuveni „Reinheitsgebot“, zakon o čistoći piva, koji je propisivao da se pivo smije praviti samo od vode, ječma i hmelja (kvasac je dodat kasnije, kada je shvaćena njegova uloga). Ovaj zakon imao je ogroman utjecaj na kvalitet i standardizaciju piva, ali i na njegovu reputaciju. Njemačko pivo postalo je sinonim za kvalitet, tradiciju i preciznost, što je ostalo do danas.
Industrijska revolucija u 18. i 19. stoljeću potpuno mijenja svijet piva. Razvoj parnih mašina, rashladnih sistema i staklene ambalaže omogućio je masovnu proizvodnju i distribuciju. Pivo više nije bilo lokalni proizvod, već roba koja se mogla prodavati širom svijeta. U tom periodu nastaju velike pivare i brendovi koji i danas postoje. Također, zahvaljujući naučnim otkrićima Louisa Pasteura, shvaćena je uloga kvasca u fermentaciji, što je omogućilo dosljedan kvalitet i kontrolu procesa.
U 20. stoljeću pivo postaje globalno piće, ali istovremeno gubi dio svoje raznolikosti. Masovna proizvodnja dovela je do dominacije laganih, industrijskih lager piva, koja su bila prilagođena širokom tržištu. Ipak, krajem 20. i početkom 21. stoljeća dolazi do prave renesanse piva kroz craft pokret. Male, nezavisne pivare počinju eksperimentisati sa stilovima, sastojcima i tehnikama, vraćajući pivu kreativnost i raznolikost kakvu je imalo u svojim najranijim danima. Ljudi ponovo počinju doživljavati pivo kao kulturološki proizvod, a ne samo kao sredstvo za osvježenje.
Danas pivo ima jedinstvenu poziciju u ljudskoj historiji. Ono je istovremeno jednostavno i kompleksno, svakodnevno i svečano, tradicionalno i moderno. Pratilo je čovjeka kroz ratove, migracije, revolucije i tehnološki napredak. Bilo je hrana, plata, lijek, religijski simbol i društveni most među ljudima. Kada se pogleda unazad, jasno je da pivo nije samo piće – ono je svjedok razvoja civilizacije, tihi pratilac čovjeka od prvih poljoprivrednih zajednica do savremenog svijeta.
