Židovi su poznati kao narod koji zna dobro da barata s novcem. Gdje god da dođu brzo se snađu i jako brzo postaju najbogatiji ljudi u tom mjestu. Na tu temu donosimo jednu priču koja će vas nasmijati a u pitanju je dijalog između jednog arapa i židova.
–Eh ja uradim sljedeće. Uzmem grudnjak i prepolovim ga i prodam svaku polovinu kao kapu Židovima, 100 dolara svaka.
Židovi nisu „znali s novcem“ zato što su rođeni s nekakvim tajnim genom za bogatstvo, niti zato što su imali neku skrivenu magiju, kako to često sugerišu površne i zlonamjerne priče. Njihov odnos prema novcu nastao je iz istorijske nužde, preživljavanja, zabrana i dugotrajnog pritiska, a ne iz privilegije. Upravo zato je taj odnos postao sistematičan, disciplinovan i racionalan.
Vjekovima su Židovi bili isključeni iz većine zanata i profesija. U mnogim evropskim državama nisu smjeli posjedovati zemlju, baviti se poljoprivredom, biti članovi cehova, raditi u državnoj službi niti imati političku moć. Kada čovjeku oduzmeš zemlju, oružje i položaj, ostaju mu samo um, znanje i sposobnost prilagođavanja. Tako je novac, trgovina i finansijska pismenost postala pitanje opstanka, a ne luksuza.
Za razliku od društava koja su se oslanjala na zemlju, nasljedstvo i titule, Židovi su razvili kulturu u kojoj se znanje prenosilo prije imovine. Dijete je moralo znati čitati, računati, razumjeti ugovore i vrijednost vremena. Novac se nije doživljavao kao nešto sramotno niti kao nešto božansko, nego kao alat – sredstvo da porodica preživi, da se zajednica održi i da se sačuva dostojanstvo u svijetu koji često nije bio naklonjen.
U židovskoj tradiciji novac nikada nije bio svrha sam sebi. Postojala su jasna pravila:
– dug se mora vraćati
– obećanje se mora ispuniti
– posao mora biti fer
– kamata nije pohlepa nego rizik
– trošenje bez pokrića je slabost karaktera
Takav sistem ne stvara rastrošnike, ali ne stvara ni prosjake. On stvara ljude koji razumiju vrijednost svake jedinice i znaju kako da je umnože bez iluzija i hazarderskog ponašanja.
Još jedna ključna stvar: Židovi su uvijek razmišljali dugoročno. Dok su mnogi živjeli od danas do sutra, ili razmišljali samo o ličnom životu, kod Židova je postojala svijest o generacijama. Novac nije bio „da se potroši“, nego da se očuva, uveća i preda dalje. Zato su ulagali u obrazovanje, mreže, partnerstva i reputaciju. Ugled je često bio vredniji od zlata, jer bez ugleda nema posla.
Važno je reći i ovo: antisemitizam je paradoksalno dodatno učvrstio njihovu finansijsku disciplinu. Kada znaš da ti imovina može biti oduzeta, da možeš biti protjeran preko noći, ti ne ulažeš u ono što ne možeš ponijeti sa sobom. Zato se ulagalo u likvidnu vrijednost – znanje, trgovinu, novac koji se može prenijeti, mrežu ljudi koja te može prihvatiti bilo gdje. To nije pohlepa, to je instinkt preživljavanja.
Mit da „Židovi vladaju novcem“ nastao je uglavnom zato što su ljudi vidjeli rezultat discipline, ali nisu vidjeli stoljeća pritiska koja su toj disciplini prethodila. Lakše je vjerovati u teoriju zavjere nego priznati da neko ima sistem, dok drugi imaju haos. Lakše je reći da je neko „rođen snalažljiv“ nego priznati da je neko učio, planirao i žrtvovao se generacijama.
Židovski odnos prema novcu nije emocionalan. Tu nema naglih odluka, nema razmetanja radi dojma, nema trošenja radi ega. Novac se ne koristi da bi se impresionirali drugi, nego da bi se obezbijedila stabilnost. Zato rijetko vidiš da se novac kod njih troši glasno, ali često vidiš da se koristi pametno.
Na kraju, važno je reći jednu stvar koja se često prešućuje:
Židovi nisu uspješni jer vole novac.
Oni su uspješni jer poštuju red, znanje i odgovornost.
Novac je samo posljedica toga.
I upravo tu leži lekcija koja nema veze s nacijom, vjerom ili porijeklom. Onaj ko nauči da novac nije emocija nego sistem, da nije dokaz vrijednosti nego alat, i da se prema njemu odnosi hladne glave a toplog morala – taj će prije ili kasnije znati s novcem.
