Biti taksista je poseban poziv, prvenstveno iz razloga sigurnosti, može se reći da je to poprilično nesiguran posao jer se može svašta očekivati naročito tokom noćnih vožnji. Taksisti predstavljaju određenu vrstu psihologa, narodski rečeno, obzirom da često moraju i pričati sa mušterijama o njihovim privatnim problemima. Jedno je zasigurno, ovaj posao nije lak i nije za svakoga a na temu taksija donosimo jednu interesantnu i šaljivu priču.
–Sačekaj čovječe strpi se. Ovo je moja žena a sad idem po tvoju.
Taksi nije samo vozilo. Taksi je pokretna priča, mala kabina u kojoj se sudaraju sudbine, misli, tajne i tišine. To je metalna školjka na četiri točka koja danonoćno klizi gradom, upijajući njegove strahove, radosti, umore i nade. Kad uđeš u taksi, ti ne ulaziš samo u auto – ulaziš u nečiji radni dan, u nečiju noć, u nečiji život na pauzi između dva semafora.
Grad bez taksija bio bi nijem. Ulice bi imale asfalt, zgrade prozore, ljudi korake, ali bi nešto falilo – ona stalna, tiha dostupnost spasa. Jer taksi je često zadnja opcija. Kad kasniš, kad pada kiša, kad te noge više ne nose, kad ti je srce teško, kad ne znaš kud, ali znaš da moraš negdje. Tada se pojavljuje taksi, sa onim diskretnim svjetlom na krovu, kao znak da nisi sam i da se još možeš pomjeriti naprijed.
Taksista je posebna vrsta čovjeka. On vidi grad u slojevima koje drugi ne primjećuju. Zna gdje se gužva rađa prije nego što se vidi, zna koje ulice dišu, a koje guše. On zna koje kafane rade do zore, gdje se ljudi svađaju, gdje se mire, gdje se plače tiho, a gdje se slavi glasno. U njegovom pamćenju grad nije mapa – grad je niz lica, glasova i kratkih priča koje počinju sa: “Možeš li me odvesti do…”
U taksiju se ljudi ogole brže nego u kafani. Nema vremena za maske. Vožnja traje deset, petnaest minuta, i u tom kratkom intervalu putnik često ispriča više nego što bi rekao nekome koga zna godinama. Taksista sluša ispovijesti o promašenim brakovima, izgubljenim poslovima, neuzvraćenim ljubavima, planovima koji nikad nisu ostvareni. Neki pričaju jer ne mogu šutjeti, neki šute jer se boje da ako progovore – sve će se raspasti.
Postoje vožnje koje su pune smijeha. Društva koja izlaze, pijani optimizam, glasna obećanja o boljem sutra. Postoje vožnje koje su teške kao olovo – bolnice u gluho doba noći, koferi bez povratne karte, adrese koje znaš napamet, ali ih izgovaraš drhtavim glasom. Taksi nosi i sreću i nesreću, i nikad ne bira. On vozi sve.
Taksi je i ogledalo društva. U njemu se vidi ko ima, a ko nema. Ko se cjenka, a ko ostavlja bakšiš. Ko poštuje tuđi rad, a ko misli da je sve njegovo pravo. Neki ulaze bahato, neki zahvalno, neki umorno, neki sramljivo. Taksista sve pamti, ali malo toga zadržava. Moraš naučiti pustiti, jer inače ne bi izdržao.
Noćni taksi je posebna filozofija. Grad se smiri, maske padnu, a ulice postanu iskrenije. Noću se ne voziš samo od tačke A do tačke B – noću se voziš kroz sopstvene misli. Svjetla prolaze, radio tiho svira, a negdje između dva crvena svjetla shvatiš nešto važno o sebi. Mnogi su u taksiju donijeli odluke koje su im promijenile život.
Taksi je i simbol prelaza. On je most između starog i novog. Između kuće i aerodroma, između posla koji mrziš i doma kojem se raduješ, između onoga što jesi i onoga što pokušavaš postati. U taksiju si uvijek na putu – nikad potpuno ovdje, nikad potpuno tamo.
Za mnoge ljude, taksi je hljeb. Svaki kilometar je računica, svaki sat je borba. Smjene su duge, umor se taloži, kičma boli, oči peku. Ali taksi ide dalje. Jer računi ne čekaju, gorivo se ne toči emocijama, a grad ne mari za nečiji umor. Ipak, taksisti voze. Po snijegu, po kiši, po paklenim vrućinama. Kad drugi spavaju, oni rade. Kad se drugi vraćaju kući, oni tek izlaze.
Taksi nije luksuz, iako ga neki tako vide. On je potreba. On je produžena ruka grada, njegov tihi servis, njegova pokretna krvna slika. Bez taksija, grad bi zastao u pola koraka.
Na kraju svake vožnje, vrata se zatvore, i život ide dalje. Putnik izlazi sa svojim mislima, taksista nastavlja sa sljedećim pozivom. Ali nešto ostaje – kratki susret dvoje neznanaca koji su na nekoliko minuta dijelili isti prostor, isti pravac i istu cestu. I možda se nikad više neće sresti, ali su u tom trenutku bili dio iste priče.
Zato taksi nije samo taksi. To je pokretna ispovjedaonica, radno mjesto, utočište, privremeni dom i tihi svjedok svega onoga što grad jeste – i onoga što pokušava sakriti.
