Djeca su bića koja imaju jaku maštu i njihove želje uvijek izazivaju oduševljenje kod odraslih. Naročito učiteljice u školi pri radu sa manjom djecom se naslušaju jako zanimljivih ideja. Kaže se da mašta može svašta a kada je maštanje u pitanju – djeca su apsolutni pobjednici.
–Moja sestra ima samo malo dlaka između nogu a onaj Mercedes ispred kuće je njen.
Postoji jedna tiha, gotovo čudesna moć koju djeca nose u sebi, a odrasli je s godinama uglavnom izgube, zaborave ili zakopaju ispod slojeva obaveza, strahova i razuma. To je sposobnost da maštaju – ne onako usput, površno i kontrolisano, nego duboko, potpuno, bez granica i bez pitanja da li je nešto moguće ili dozvoljeno. Dijete ne mašta zato što želi da pobjegne od stvarnosti, nego zato što za njega granica između stvarnosti i mašte gotovo da ne postoji. Svijet je otvoren, rastegljiv, savitljiv poput plastelina u malim rukama.
Dijete može sjediti na podu sobe, okruženo igračkama koje odraslima izgledaju obično, čak i dosadno, a u njegovoj glavi se u tom trenutku odvija čitava epopeja. Jedna figurica nije samo komad plastike – ona je heroj sa prošlošću, strahovima i ciljem. Kartonska kutija nije ambalaža koju treba baciti, nego svemirski brod, gusarski brod ili tajna baza koja spašava svijet. Stolica može biti planina, sofa može biti dvorac, a ćebe – more koje se mora preplivati. Dijete ne mora da zatvori oči da bi maštalo; ono mašta otvorenih očiju, dok hoda, govori, igra se i smije.
U toj dječijoj mašti nema cinizma. Nema pitanja: “Hoće li mi se neko smijati?” ili “Je li ovo glupo?” Dijete ne procjenjuje vlastitu ideju prije nego što joj dozvoli da postoji. Ideja se rodi i odmah dobije pravo na život. Odrasli, naprotiv, ubiju ideju još dok se formira, uguše je racionalizacijom, poređenjem, strahom od osude. Dijete toga nema. Njegova mašta je slobodna teritorija, bez policije, bez zabrana, bez granica.
Djeca imaju nevjerovatnu sposobnost da u mašti pronađu sigurnost. Kada se boje, oni izmišljaju zaštitnike – nevidljive prijatelje, superjunake, čarobna bića koja ih čuvaju dok spavaju. Kada su tužni, oni maštom stvaraju mjesta na koja mogu pobjeći: livade koje nikad ne venu, kuće u drvetu gdje niko ne viče, svjetove u kojima su shvaćeni i voljeni. Mašta je za dijete i štit i lijek. Ona je način da se nosi sa stvarima koje još ne umije da objasni riječima.
Posebno je fascinantno to što djeca ne odvajaju maštu od emocija. Njihove izmišljene priče nisu hladne konstrukcije, nego žive, nabijene osjećanjima. Kada dijete priča o zmaju, taj zmaj je zaista strašan. Kada priča o junaku, taj junak je istinski hrabar. Kada izmišlja prijatelja, taj prijatelj je stvarno važan. Emocija je stvarna, iako je priča izmišljena. Odrasli često potcjenjuju to, misleći da je “samo igra”, ne shvatajući da se u toj igri vježba čitav unutrašnji svijet.
Mašta je i prvi oblik slobode koji dijete doživi. U stvarnom svijetu ono ima ograničenja: mora slušati, mora čekati, mora učiti pravila. U mašti – pravila ne postoje. Tamo dijete može biti starije, jače, pametnije, može pobijediti strahove koje u stvarnosti još ne može. To nije bijeg, to je priprema. Kroz maštu dijete uči kako izgleda hrabrost, kako izgleda izbor, kako izgleda pobjeda, ali i gubitak. Sve to vježba unaprijed, u sigurnom prostoru koji samo ono kontroliše.
Zanimljivo je i to kako djeca maštaju bez potrebe da sve objasne. Odrasli stalno traže logiku, objašnjenje, uzrok i posljedicu. Dijete prihvata nelogično kao prirodno. Ako u priči postoji leteća kuća – ona jednostavno leti. Ako pas govori – govori jer može. To nije naivnost, to je čista kreativnost, oslobođena potrebe da se opravda. Upravo iz tog načina razmišljanja kasnije nastaju najveće ideje, otkrića i umjetnička djela, ali se ta iskra često ugasi prije nego što odraste.
Nažalost, svijet odraslih često nesvjesno radi protiv dječije mašte. Rečenice poput “Nemoj izmišljati”, “Budi realan”, “To je glupost”, “Nemaš ti vremena za to” polako, ali sigurno režu krila toj sposobnosti. Dijete tada počinje da sumnja u sopstvene misli, da provjerava da li je nešto “dozvoljeno” da se zamisli. Mašta se povlači, stišava, prilagođava. Ne nestane odmah – ali se nauči da šuti.
Ipak, djeca imaju jednu ogromnu prednost: njihova mašta je uporna. Čak i kada je potiskuju, ona pronalazi pukotine. Pojavljuje se u crtežima, u snovima, u igri riječima, u neobičnim pitanjima koja odrasle zateknu nespremne. “Šta misliš, da li zvijezde znaju da svijetle?” “Gdje odlaze misli kad ih zaboravimo?” Ta pitanja nisu besmislena – ona su dokaz da unutrašnji svijet djeteta i dalje radi punom snagom.
Djeca maštaju jer još nisu naučila da svijet mora biti kakav jeste. Za njih, svijet tek treba da postane nešto. U tome je čar. Odrasli žive u svijetu koji “jeste”, djeca žive u svijetu koji “može biti”. Ta razlika je ogromna. U toj razlici leži kreativnost, nada, promjena. Svaka nova ideja koju je čovječanstvo ikada imalo prvo je postojala kao dječija, ili barem dječje čista misao.
Zato dječija mašta nije nešto što treba tolerisati dok “ne odraste”, nego nešto što treba čuvati. Ne treba je stalno ispravljati, racionalizovati i spuštati na zemlju. Ponekad je dovoljno samo slušati, klimnuti glavom i pustiti dijete da ide dalje, dublje u svoj svijet. Jer u tom svijetu ono ne gubi dodir sa stvarnošću – ono je tek gradi.
Možda najveća tragedija odrastanja nije to što prestajemo da se igramo, nego to što prestajemo da maštamo bez srama. Djeca nas podsjećaju da je mašta prirodno stanje čovjeka, a ne luksuz. Dokle god dijete mašta, ono vjeruje da svijet nije zaključen, da nije gotov, da još ima prostora za čudo. A možda je baš to ono što odraslima najviše nedostaje – ne realnost, nego hrabrost da zamisle nešto više.
