U ovom tekstu donosimo jednu nesvakidašnju i svakako sigurni smo, jako zanimljivu priču. Radi se o tome da je vozač Yuga, automobila koji vrijedi par stotina eura uspio da iznervira vozača Rolls Roycea, luksuznog automobila koji vrijedi nekoliko stotina hiljada eura. Neki stariji modeli dostižu cijene i po nekoliko miliona eura.
Staje Yugo na semafor, a pored njega Rolls Royce, ganz nov.
Vozač Yuga spušta prozor i dobaci vozaču Rolls Royca: “Baš ti je dobar auto! Imaš li telefon u tom autu? Ja u svom Yugu imam.”
Vozač Rolls-a začuđeno pogleda i reče: –Da, naravno, imam telefon.
Zatim dobaci vozač Yuga:
–A frižider? Ima li frižider? Ja imam frižider nazad u Yugu.
Vozač Rolls-a već pomalo nervozan odgovara: –Da imam, naravno, ovo je Rolls Royce.
Zatim tip iz Yuga nastavlja: – To je super, a imaš li TV? Ja imam TV u svom Yugu znaš.
Vozač Rolls-a u nevjerici već odgovara: –Da, naravno da imam TV, Rolls Royce je najluksuznije auto na svijetu, naravno da ima TV.
A na to lik iz Yuga nastavlja: Imaš i TV, to je super, a imaš li krevet u Rolls-u? Jer ja u Yugu imam krevet.
Iznerviran što nema krevet, vozač Rolls Royca dade pun gas i pravac do autosalona gdje je kupio auto gdje traži odmah od njih da mu instaliraju najbolji i najluksuzniji krevet u njegovog Rolls-a.
Sljedećeg jutra vozač Rolls-a dolazi po svoje auto, stvarni instaliran luksuzni krevet sa najboljim madracem i svilenim prekrivačem. Očito da ovaj krevet odgovara ovom luksuznom autu. Odmah je potražio vozača Yuga po gradu da mu se pohvali svojim luksuznim krevetom.
Tražio ga je čitav dan i na kraju konačno kad je pao mrak, uspio je naći Yuga na jednom parkingu sa zamagljenim staklima. Vozač Rolls-a odmah izlazi i kuca na prozor Yuga ali niko ne otvara. Nastavlja kucati još više i upornije dok konačno vozač Yuga nije promolio glavu kroz prozor, sav mokar.
Vozač Rolls-a arogantno: –Ja sad imam ogroman krevet u svom Rolls-u.
A vozač Yuga pogleda ga i ljutito reče:
–I ti si me izvukao iz tuša samo da mi to kažeš?
A sada ćemo se malo osvrnuti o Yugu kao automobilu koji je obilježio jedno vrijeme koje se više neće vratiti.
Yugo. Samo četiri slova, a u njima stane čitava epoha, mentalitet, vic, nostalgija, inat i jedan poseban balkanski pogled na svijet. Yugo nije bio samo automobil. Bio je priča. Bio je pokušaj da se običnom čovjeku da osjećaj slobode, kretanja i pripadnosti modernom dobu, čak i onda kada to doba nije bilo naročito blagonaklono prema njemu. Bio je metalna kutija na četiri točka, ali i simbol jedne zemlje koja je vjerovala da može napraviti sve – od svemirskog programa do auta za narod.
Kada se Yugo pojavio, nije došao tiho. Došao je s velikim ambicijama, s idejom da bude pristupačan, jednostavan, skroman, ali funkcionalan. Auto koji neće tražiti puno, a dat će dovoljno. U vremenu kada su mnogi sanjali o zapadnim limuzinama, Yugo je bio realnost – kratak, kockast, pomalo tvrdoglav, ali naš. Nije glumio luksuz, nije se pretvarao da je nešto što nije. Imao je jednostavne linije, gotovo dječji dizajn, ali je u tome bila njegova iskrenost. Nisi ga kupovao da impresioniraš komšiju, nego da stigneš do posla, pijace, mora, planine ili prve ozbiljne ljubavi.
Unutrašnjost Yuga bila je škola skromnosti. Plastika je škrgutala, tapacirung je imao svoju volju, a instrument tabla je izgledala kao da je nacrtana ravnalom i olovkom. Ali tu se rađala posebna vrsta odnosa između čovjeka i mašine. Yugo nije bio auto koji samo voziš – Yugo si morao razumjeti. Morao si znati kako pali zimi, kad mu treba malo gasa, kad ga treba pustiti da se „smiri“, a kad mu treba opsovati da bi krenuo. Vlasnici Yuga nisu bili samo vozači – bili su mehaničari, psiholozi i pregovarači.
Motor Yuga imao je karakter. Nije bio snažan, ali je bio uporan. Nije jurio, ali je stizao. Na uzbrdicama je tražio strpljenje, ali je zato na ravnici znao pokazati neočekivanu živost. Zvuk motora bio je prepoznatljiv – mješavina zujanja, brujanja i nečega što je zvučalo kao da auto razmišlja hoće li nastaviti ili stati. I upravo u toj neizvjesnosti ležao je šarm. Svaka vožnja bila je mala avantura.
Yugo je bio i društveni fenomen. U njemu su se vozile cijele porodice, bez sigurnosnih pojaseva na zadnjem sjedištu, s torbama, lubenicama, djecom u krilu i psom koji gleda kroz prozor. Bio je auto u kojem su se vodili ozbiljni razgovori, svađe, pomirenja i prve ispovijesti. Koliko je samo tajni čuo mali Yugo dok je stajao parkiran ispred zgrada, kafana i škola.
Posebno mjesto u legendi Yuga zauzimaju vicevi. Nijedan automobil u istoriji ovih prostora nije bio predmet tolikog broja šala. Rugali su mu se zbog brzine, kvarova, lima, sigurnosti. Govorili su da mu se vrata zatvaraju sama od sebe nizbrdo, da ubrzava samo ako ga guraš, da mu je najveća brzina ona kojom ga nosi šlep-služba. Ali u tim vicevima nije bilo mržnje. Bio je to balkanski humor – smiješ se nečemu što je tvoje, jer znaš njegove mane, ali ga i dalje braniš.
Najveći paradoks Yuga bio je njegov odlazak u Ameriku. Dok su se kod kuće ljudi šalili na njegov račun, preko okeana je dočekan kao čudo – najjeftiniji novi automobil na tržištu. Tamo je Yugo postao simbol nečeg egzotičnog, skoro buntovničkog. Kupovali su ga studenti, ekscentrici, ljudi koji nisu htjeli da budu dio sistema skupih, preglomaznih auta. I tamo su ga ismijavali, ali su ga i vozili. Malo koji auto je izazvao toliku pažnju uz tako malo uloženog luksuza.
Vremenom je Yugo postao više od proizvoda. Postao je simbol propale industrijske ambicije, ali i dokaz da je moguće stvoriti nešto što će se pamtiti decenijama. Danas, kada se pojavi na cesti, ljudi se okreću. Ne zato što je lijep ili moćan, nego zato što nosi priču. Nosi sjećanja na djetinjstvo, na putovanja bez klime, na ljetovanja uz otvoren prozor, na miris benzina i mora koji se miješaju.
Postoje ljudi koji danas restauriraju Yuge s više pažnje nego što je ikada bilo u fabrici. Lakiraju ih u originalne boje, traže stare znakove, vraćaju fabričke detalje. To više nije samo auto – to je artefakt. Pokretna uspomena. Dokaz da se emocija ne mjeri konjskim snagama ni cijenom.
Yugo nas uči jednoj važnoj lekciji: da savršenstvo nije uslov za ljubav. Imao je bezbroj mana, ali je imao dušu. Bio je nespretan, ali iskren. Nije obećavao nemoguće, samo je tražio da ga prihvatiš takvog kakav jeste. I možda je baš zato opstao u kolektivnom pamćenju bolje nego mnogi „bolji“ automobili.
