Evo jedna priča koja će biti mnogima interesantna. Radi se o tome da je jedan bosanac oženio japanku. No obzirom da je postojala jezička barijera, oni su morali da prevaziđu taj problem. To su uradili na jako zanimljiv način a evo kako to izgleda.
–Odmah da si otišao kupiti mlijeko. A ja sam njoj na to odgovorio: Mjaku ti je#em zar ne vidiš da je kiša napolju.
Okinawa nije samo mjesto na mapi Japana. Okinawa je osjećaj. Okinawa je sporiji dah svijeta, tišina koja se ne nameće, sunce koje ne prži nego grije, more koje ne prijeti nego poziva. To je arhipelag razbacan po tirkiznom Pacifiku, ali i arhipelag uspomena, tradicija, rana i mudrosti. Okinawa je drugačija čak i Japanu – a to nije mala stvar.
Geografski gledano, Okinawa leži daleko na jugu Japana, bliže Tajvanu nego Tokiju, kao most između kultura Istočne Azije. No duhovno, Okinawa stoji potpuno sama. Vjekovima je ovdje postojalo Kraljevstvo Rjukju, trgovačka sila koja je povezivala Kinu, Koreju, Japan i jugoistočnu Aziju. Ljudi Okinave nisu bili ratnici po prirodi – bili su trgovci, diplomate, muzičari. Njihova snaga nikada nije bila u maču, nego u pregovorima, osmijehu i strpljenju.
U samom srcu tog starog svijeta uzdizao se Dvorac Shuri, simbol kraljevstva, moći i identiteta. Nije bio nalik japanskim dvorcima – nije bio mračan ni ratnički – nego otvoren, crven, gotovo topao. Kao da je govorio: ovdje se vlada razumom, a ne strahom. I danas, čak i nakon razaranja u Drugom svjetskom ratu, Shuri stoji kao podsjetnik da se identitet može spaliti, ali ne i izbrisati.
A Drugi svjetski rat… teško je govoriti o Okinawi bez tog bola. Bitka za Okinawu bila je jedna od najkrvavijih u cijelom ratu. Civili su ginuli u desetinama hiljada, sela su nestajala preko noći, a ostrvo je pretvoreno u pepeo. Ipak, ono što Okinawu izdvaja nije samo tragedija, nego način na koji se iz nje digla. Bez gorčine, bez osvete, bez mržnje. Samo s tihim, upornim obnavljanjem života.
Danas, Okinawa je poznata kao jedno od plavih zona svijeta – mjesta gdje ljudi žive najduže i najzdravije. Ali nije stvar samo u hrani, iako je ona posebna: povrće, alge, riba, slatki krompir, minimalno mesa, gotovo nikad prejedanja. Tajna je u filozofiji. Okinavljani žive po principu hara hachi bu – jesti dok nisi 80% sit. Ali još važnije: živjeti dok nisi 80% umoran.
Kod njih starost nije teret. Stariji ljudi imaju svrhu, glas, ulogu u zajednici. Oni rade u vrtovima, paze unuke, pjevaju stare pjesme, prenose priče. Usamljenost, koja razara savremeni svijet, ovdje jedva da postoji. Svako ima svoj ikigai – razlog da se ujutro ustane iz kreveta.
Muzika Okinave zvuči kao da dolazi iz neke druge dimenzije. Instrument sanshin, preteča shamisen-a, proizvodi tonove koji su istovremeno tužni i radosni. Pjesme govore o moru, rastancima, prolaznosti, ali i o sitnim, običnim radostima. Nema patetike. Samo prihvatanje života takvog kakav jeste.
I priroda Okinave ima taj isti karakter. Plaže nisu samo razglednice – one su žive, pune koralnih grebena, riba u bojama koje izgledaju nestvarno. Džungle su guste, vlažne, tihe. More ovdje nije agresivno, nego umirujuće. Kao da te podsjeća da si gost, a ne gospodar.
Ipak, Okinawa nosi i teret savremenog svijeta. Američke vojne baze zauzimaju veliki dio ostrva, i taj odnos sa spoljnim silama i dalje je izvor tenzija. Okinavljani često osjećaju da ih Japan ne razumije do kraja, da su uvijek „malo drugačiji“, „malo dalji“. Ali baš u toj različitosti leži njihova snaga.
Okinawa nije mjesto koje te impresionira neboderima, tehnologijom ili brzinom. Ona te razoruža tišinom. Nauči te da ne moraš uvijek negdje žuriti, da nije sramota stariti, da snaga može biti nježna, a mudrost tiha. Nauči te da se život ne mora pobijediti – dovoljno ga je razumjeti.
Ko jednom dođe na Okinawu, rijetko se vrati isti. Ne zato što vidi nešto spektakularno, nego zato što osjeti nešto zaboravljeno. Osjeti kako bi svijet mogao izgledati kada bi ljudi malo sporije hodali, malo manje uzimali, a malo više slušali – i druge, i sebe.
