U ovom tekstu se osvrćemo na Ivanjdan, praznik kojeg obilježavaju i pravoslavci i katolici. Donosimo vam posebno šta se ne smije raditi na ovaj dan inače će donijeti lošu sreću. Inače je ovaj praznik u nekim krajevima jako popularam i obavezno se obilježava.
U vreme kada su čuda bila most između neba i zemlje, dok su ljudi još uvijek s nadom gledali ka zvijezdama, u samom srcu Jerusalima dogodilo se nešto što će zauvijek promijeniti tok svetih priča. Jednog dana, dok je u hramu miris tamjana ispunjavao svaki ugao, prvosveštenik Zaharija doživeo je neobjašnjivo — pred njim se ukazao arhanđeo. Glasnik svjetlosti, Gavrilo, nije došao s opomenom, već s obećanjem: iako su godine prošle, i iako je njegova žena Jelisaveta već zakoračila u starost, rodiće sina.
Jovan je svoj put pronašao u pustinji, daleko od sjaja i moći, noseći na sebi haljinu od devine dlake, hraneći se medom i divljim skakavcima. Njegova riječ, snažna poput groma, pozivala je ljude na preobražaj duše, na pokajanje, na povratak Bogu. I baš on, taj usamljeni prorok iz pustinje, biće taj koji će u vodama Jordana krstiti Isusa Hrista, čime će simbolično zapečatiti početak nove ere.
Narod mu nije zaboravio zasluge. Vekovima kasnije, ime Jovana Krstitelja odjekuje kao ime svetitelja koga poštuju i hrišćani Istoka i Zapada. Njegov dan, poznat kao Ivanjdan, slavi se s posebnom radošću i bogatim narodnim običajima širom Balkana.
U predelima istočne Srbije, među Vlasima i Srbima iz Timočke Krajine, još uvek živi drevni običaj koji počinje s prvim zracima sunca. Ljudi izlaze na livade okupane rosom, spuštaju glave u travu i prepuštaju se tišini prirode – verujući da rosa tog jutra ima iscjeliteljsku moć i da će ih čuvati od bolesti kroz čitavu godinu.
Na Ivanjdan se pletu vjenčići od ivanjskog bilja – gospine trave, kamilice, lavande, kadulje – i ukrašavaju crvenim ružama. Te ruže, koje djevojke pažljivo biraju i stavljaju u središte vjenčića, nisu tu samo zbog ljepote – one su simbol čežnje, nade i mladalačke ljubavi. Vijenac se stavlja ispod jastuka, uz vjerovanje da će san donijeti lik onoga koga je sudbina odredila za bračnog saputnika.
U narodnoj predaji živi i uvjerenje da je sunce, baš tog dana, tri puta zastane na svom nebeskom putu, kao da se i samo poklanja velikom svecu i njegovoj svetosti. Tvrdi se da tog jutra zora duže traje, da se dan rađa lagano, s dostojanstvom koje podsjeća na svečanost dolaska kralja.
Ivanjdan nije samo praznik u kalendaru – to je dan kada se spoje zemlja i nebo, duhovno i prirodno, prošlost i budućnost. To je podsjetnik da ono što je ljudima nemoguće, Bogu nije, da se čuda rađaju u tišini vjere i ustrajnosti nade.
U predvečerje praznika posvećenog svetitelju koga narod vekovima slavi, u mnogim domovima započinje tihi i smireni obred – pletu se vjenčići od trave, cvijeća i biljaka koje se od davnina smatraju čuvarima zdravlja i duhovne ravnoteže. Ti vjenčići, satkani u suton, ne zadržavaju se samo kao ukras. Sljedećeg jutra, kada sunce obasja prag kuće, domaćini ih kače iznad ulaza ili s desne strane vrata. Stari ljudi tvrde da oni tada ne samo da krase dom, već služe kao nevidljivi štit – donose spokoj i čuvaju ukućane od nesreće narednih godinu dana.
Među tim drevnim vjerovanjima, jedno se posebno ističe – žene koje u srcu nose želju da postanu majke, a ta im se želja još nije ispunila, na dan praznika treba da se provuku kroz vijenac ispleten od jovanove trave. Vjeruje se da taj čin, izveden u tišini i sa vjerom, otključava vrata plodnosti i poziva život da nastane.
Ali Ivanjdan sa sobom nosi i određena pravila, koja se ne krše olako. Smatra se da tog dana nije mudro dijeliti stvari s drugima – niti poklanjati, niti pozajmljivati, niti prodavati. Kao da svaka razmjena na taj dan može poremetiti ravnotežu između onog što čovjek daje i onog što mu se vraća. Poseban akcenat stavlja se na vinograde – tri dana prije praznika, kao i tri dana nakon, pravi vjernik neće kročiti među loze. Vjeruje se da u tim danima vinova loza raste pod zaštitom samog Svetog Jovana, i da bi svaka intervencija mogla narušiti njen mir. Oni koji poštuju ovu zabranu nadaju se blagoslovu kroz bogatu berbu i zdrav rod.
Za mnoge vjernike, Ivanjdan je više od narodnog običaja – to je prilika da se čovjek zagleda u svoje srce, da utiša misli i usmjeri pogled ka nebu. U vjerovanju naroda duboko je usađena misao da su molitve izgovorene tog dana posebno čiste i snažne, i da se do neba dižu kao miris svježe ubranih cvjetova. Oni koji praznik dočekaju otvorena duha i čiste savjesti vjeruju da će dobiti ono što im je zaista potrebno – mir u domu, zdravlje za porodicu i blagostanje koje ne zavisi od bogatstva, već od unutrašnjeg sklada.
Ivanjdan nije samo podsjetnik na velikog sveca – to je dan kada ljudi prestanu da jure i počnu da slušaju. Kada priroda šapuće, a duša pamti. I kada, makar na kratko, sve izgleda moguće onome ko vjeruje.
Ivanjdan – praznik svjetlosti, vjere i narodnih običaja
Ivanjdan, praznik rođenja Svetog Jovana Krstitelja, jedan je od najsvetijih i najznačajnijih datuma u hrišćanskom kalendaru, a obilježava se svake godine 7. jula po gregorijanskom kalendaru, odnosno 24. juna po julijanskom. Ovaj dan, koji dolazi neposredno nakon ljetnje dugodnevice, u sebi nosi snažnu simboliku – slavljenje svjetlosti, rađanja, duhovnog pročišćenja i moći prirode. Duboko ukorijenjen kako u hrišćanskoj tradiciji, tako i u narodnim vjerovanjima širom Balkana, Ivanjdan je spoj svetosti i drevne magije predaka.
Sveti Jovan – Preteča i Krstitelj
Za razliku od većine svetaca koji se slave na dan njihove smrti – kao trenutka sjedinjenja s Bogom – rođenje Svetog Jovana Krstitelja slavi se s posebnom svečanošću. On je jedini svetitelj čije rođenje, život i smrt crkva obeležava kao zasebne praznike. Prema hrišćanskom predanju, njegov dolazak na svijet bio je čudesan – rođen je od starijih roditelja, Zaharije i Jelisavete, kao odgovor na njihovu dugogodišnju molitvu. Anđeo Gavrilo najavio je njegovo rođenje Zahariji, a sam Jovan, kako vjeruju vjernici, bio je izabran da pripremi narod za dolazak Mesije – Isusa Hrista.
U rijeci Jordan, Jovan je krstio mnoge koji su se kajali za svoje grijehe, a najveći trenutak njegovog života bio je kada je krstio samog Isusa. Zbog toga ga vjernici nazivaju Krstitelj, dok mu epitet „Preteča“ dolazi od toga što je svojim propovijedima najavljivao dolazak Spasitelja.
Ivanjdan u narodnim vjerovanjima
Iako je Ivanjdan prvenstveno crkveni praznik, narod ga je vremenom obogatio brojnim običajima i vjerovanjima koja se vezuju za plodnost, zdravlje, zaštitu doma i duhovno pročišćenje. Mnoge od ovih praksi potiču još iz predhrišćanskog vremena, ali su se s vremenom stopile s hrišćanskim učenjima i postale nerazdvojni dio tradicije.
Ivanjska rosa i iscjeljenje
Jedan od najpoznatijih običaja jeste jutarnje umivanje u ivanjskoj rosi. U zoru Ivanjdana, ljudi odlaze na livade prekrivene rosom, spuštaju se u travu i umivaju lice, vjerujući da rosa ima iscjeljujuće dejstvo. Posebno je prisutno vjerovanje da ova praksa donosi zdravlje tokom cijele godine, naročito kod starijih osoba i djece sklone bolestima. Ova praksa je duboko simbolična – dodirivanje zemlje i prirode u najčistijem obliku označava pročišćenje tijela i duše.
Pletenje ivanjskih vijenaca
Uoči praznika, žene i djevojke pletu vjenčiće od livadskog bilja, naročito od jovanove trave (gospine trave), majčine dušice, kamilice, lavande i ruzmarina. Vjenčići se stavljaju na vrata kuće, iznad prozora, na kapije, a nerijetko i na volove, konje i stoku – da bi zaštitili dom i imanje od zla, bolesti, uroka i nesreće.
Za djevojke koje žele brak, postoji vjerovanje da vjenčić, ukrašen crvenom ružom, treba staviti ispod jastuka kako bi te noći u snu vidjele svog suđenog. Takođe, žene koje ne mogu da imaju djece provlače se kroz vjenčiće u vjerovanju da će im Sveti Jovan pomoći da začnu.
Magijska snaga bilja
Noć pred Ivanjdan smatra se moćnom za branje ljekovitih i čarobnih biljaka. Vjeruje se da bilje ubrano te noći ima pojačanu snagu – trava „čuvarkuća“, jovanovo cveće, pelin, kadulja, bazga – koristi se za pravljenje melema, tinktura i čajeva, ali i kao zaštita od zlih sila.
Vatra i skakanje preko plamena
U nekim krajevima Balkana, zadržao se običaj paljenja ivanjske vatre. Mladi i stari okupljaju se u sumrak, pale velike lomače i skaču preko vatre tri puta, uz pjesmu i smeh. Ova praksa ima korijen u paganskim običajima čišćenja kroz vatru. Vjeruje se da skakanje donosi zdravlje, hrabrost i sreću u ljubavi.
