Srbi su narod koji jako drži do svoje tradicije i vjerovanja. Od praznika, slava i tradicionalnih običaja, Srbi to jako vole i vesele se praznicima. Naročito niko ne može da odoli lijepoj domaćinskoj atmosferi i toplom dočeku domaćina. Jeste li znali da danas imamo jedan jako važan praznik.
U dalekim danima četvrtog vijeka, kada su tmine progona visile nad mladim hrišćanstvom, iz svetog grada Jerusalima potekla je priča o čovjeku koji je bio sve što je carstvo željelo — hrabar, odan, moćan. Zvao se Neanije. Ugledan ratnik i visoki zvaničnik u službi rimskog cara Dioklecijana, Neanije je nosio mač u ime imperije, ne znajući da će jednog dana upravo taj mač položiti pred božanski zakon.
Život mu je tekao u skladu s carevim naređenjima, a sudbina ga je povela putem koji je obećavao krv, a ne milost. Poslan u Aleksandriju da uguši širenje “nepoželjnog kulta” — hrišćanstva — Neanije je krenuo sa vojskom kao što je to već mnogo puta ranije činio, hladan, precizan, poslušan. No, na tom putovanju zadesilo ga je iskustvo koje ni vojna obuka ni careva volja nisu mogli objasniti.
Negdje na putu, iznenada je zemlja počela da podrhtava. Tresla se ne samo zemlja pod njegovim nogama, već i sve ono u što je dotad vjerovao. U toj potresenosti duha, začuo je glas koji mu se obratio s pitanjem koje je prepolovilo njegov svijet: „Neanije, zašto hodiš putem tame? Protiv koga dižeš ruku?“ Zatečen i uplašen, upitao je ko mu se obraća, a tada se pred njim ukazao prizor koji nijedno srce ne bi moglo zaboraviti – sjajni krst, svjetlucav i čist poput jutarnje rose pod sunčevim zracima. I glas, moćan a blag, reče: „Ja sam Isus, raspeti Sin Božji. Po ovom znamenju koje ti pokazujem, borićeš se odsad — i ne mačem, već vjerom.“
Taj trenutak je označio kraj Neanijevog starog života. Umjesto da proganja vjernike, okrenuo se protiv tadašnjih neprijatelja Jerusalima, pokazavši junaštvo kakvo ni carevi nisu očekivali. Po povratku iz bitke, ušao je u svoj rodni grad ne kao ratnik, već kao obnovljeni čovjek, noseći sa sobom ne pobjede imperije, već pobjedu duše. Majci je tiho, ali odlučno, priznao da sada pripada Hristu.
Nije prošlo mnogo, a njegovo novo uvjerenje došlo je pred rimski sud. Tu je Neanije učinio simboličan, ali snažan gest – skinuo je sa sebe vojvodsku traku i položio mač, odrekavši se zemaljske vlasti. Umjesto nje, prihvatio je krunu mučenika i vjernika, postajući od tog trenutka Prokopije — onaj koji „napreduje u Hristu“.
Tako je rimski vojvoda, koji je nekad kročio stazama moći, izabrao put svjetlosti, ostavljajući za sobom oružje i titule kako bi služio Kralju koji ne vlada zemljom, već srcima. Danas ga slavimo kao svetog velikomučenika Prokopija, čije se ime izgovara sa strahopoštovanjem, a njegova vjera i hrabrost ostaju vječni putokaz onima koji traže snagu da iz tame zakorače u svjetlo.
U najmračnijim dubinama zatvorskih hodnika, tamo gdje se čuju samo jecaji i okovi, Neanije je započeo svoje posljednje, ali najsvjetlije poglavlje. Nakon što je odbacio zemaljsku slavu i prigrlio Hrista, vlasti su ga bacile u tamnicu – ne da bi ga samo zatvorile, već da bi slomile ono što nisu mogli razumjeti: njegovu vjeru. Mučenja su bila surova, okrutna, bez trunke milosti. Tijelo su mu pokušavali pokoriti, ali dušu mu nisu mogli dotaknuti.
U toj tami, gdje bi drugi klonuli, dogodilo se čudo. Neanije, sada slomljenog tijela ali nepokolebljivog duha, imao je još jedan susret s nebeskim. Hristos mu se ponovo javio, ali ovaj put da zapečati njegovo potpuno predanje. U toj svetoj tišini zatvora, Gospod ga krsti, ne vodom, već vatrom vjere, i daruje mu novo ime – Prokopije, što znači: „Onaj koji ide naprijed, koji se probija kroz tamu.“ Bio je to trenutak kad je stari čovjek nestao, a novi, duhovno rođeni, ustao.
Uskoro, do tamničkog prozora dođe dvanaest žena. Hrabrim glasom rekoše mu da su i one Hristove sluškinje. Njihova vjera bila je poput plamena što prkosi oluji. Vlasti, zgrožene što se vatra širi, zatvoriše ih zajedno s Prokopijem, misleći da će ih mrak ugušiti. No, desilo se suprotno – iz tame se rađalo svjetlo. Prokopije je postao njihov učitelj, njihov duhovni otac. Govorio im je o Hristu, o vječnoj nadi, o žrtvi koja nije gubitak, već ulaznica za vječnost.
Među tim ženama bila je i njegova vlastita majka. Gledajući njihovu odlučnost, osjetila je kako se u njenom srcu budi nešto novo, nešto snažno – vjera. I ona, poput sina, odluči da stane pod zastavu Hristovu. Sve zajedno, te žene, jedna po jedna, suočile su se s mučenjima koja nijedna riječ ne može opisati, ali ni jedna od njih nije ustuknula. Sa vjerom kao štitom, one su podnijele sve – i otišle ka Onome u koga su povjerovale.
Prokopijev posljednji dan svanuo je tih i vedar. Okovan, ali ne i slomljen, stajao je pred smrću bez straha. Okrenut ka istoku, raširenih ruku, kao da grli čitav svijet, izgovorio je molitvu koja nije bila za njega – već za sirote, za udovice, za napuštene, za one koji trpe. Molio je da Crkva opstane, da vjera ne bude ugašena, već da raste poput vinove loze po cijelom svijetu. Nebo je odgovorilo – glas se spustio i potvrdio mu: njegove molitve su primljene.
S tim mirom u duši, bez trunke kolebanja, Prokopije je položio glavu pod mač, ne kao poražen, već kao pobjednik. Bio je to 8. juli 303. godine, u Kesariji Palestinskoj, kada je jedan čovjek svojom krvlju zalio korijen vjere koja će vjekovima cvjetati. Danas, kao Sveti velikomučenik Prokopije, slavi se kao stub hrišćanske hrabrosti, vjere i neugasive nade.
Kada se život zamuti nevoljama, a duša zadrhti pod teretom briga, mnogi ljudi svoje molitve upućuju Svetom Prokopiju – svetitelju čije ime odzvanja snagom nepokolebljive vjere. U trenucima kada snaga slabi, porodica se suočava s nedaćama, ili kada se traži svetlost u tami duhovne borbe, vjernici se okreću njegovom svetom zagovoru.
Smatra se moćnim zaštitnikom onih koji žele da očuvaju mir u svojim domovima i vjeru u svojim srcima. Njegova molitva se ne izgovara samo usnama, već iz dubine bića – kao vapaj, kao nada, kao molba onome koji je prošao kroz oganj stradanja, a nije se pokolebao.
Život Svetog Prokopija, prožet stradanjima i ispunjen nesalomivom predanošću Bogu, ostaje nadahnuće onima koji posrću. Njegovo ime ne doziva samo uspomenu, već i snagu – da se ostane čvrst kad sve drugo oko nas zadrhti, da se vjeruje i kad je teško, i da se voli Gospod svim srcem i kad boli.
Zato, kad vjetrovi nemira zaljuljaju temelj doma ili duše, ljudi šapuću molitvu ovom svetitelju, moleći ga da pruži ruku onako kako je i sam nekad bio uzdignut ka nebu – hrabro, smireno i s vjerom koja ne poznaje poraz.
SVETI PROKOPIJE – OD MAČA DO MUČENIČKE KRUNE
U burnom vremenu ranog hrišćanstva, kada su moćne imperije pokušavale ugušiti tek rođenu vjeru, u samom srcu Rimskog carstva, u svetom gradu Jerusalimu, rodio se čovjek čija će sudbina zauvijek ostati upisana u zlatne knjige crkvene istorije. Njegovo ime bilo je Neanije – ime koje je nosio kao vojskovođa, kao službenik imperatora Dioklecijana, ali koje će kasnije zauvijek napustiti, da bi prihvatio novo ime – Prokopije, „onaj koji napreduje“, onaj koji se u Hristu rađa i u Hristu umire, nepokoleban.
Početak puta – ratnik carstva
Neanije je odrastao u okrilju moćnog Jerusalima, grada pod rimskom vlašću. Kao mladić iz ugledne porodice, od rane mladosti bio je vaspitavan u duhu vojne discipline i odanosti caru. Vremenom se izdvojio kao sposoban i hrabar ratnik, a njegova vojna karijera napredovala je brzo. Rim ga je cijenio – dodijeljena mu je titula vojvode, a ubrzo i zadatak koji je zahtijevao bezrezervnu lojalnost imperiji: da uguši hrišćansku veru u oblasti Aleksandrije.
Tada, kao uvjereni paganin i čovjek bez znanja o Hristu, Neanije je bez premišljanja krenuo na zadatak. Ali Božji planovi nisu pratili carsku logiku.
Susret sa nebeskim – duhovno buđenje
Na putu prema Aleksandriji, dok su se vojnici pripremali za borbu, desio se trenutak koji će mu zauvijek promijeniti tok života. Iznenada je tlo zadrhtalo – snažan zemljotres zatresao je sve što je do tada bilo sigurno. U tom haosu, Neanije je čuo glas koji je nadilazio svaki ljudski šapat: „Neanije, kuda ideš? Protiv koga ustaješ?“ Zapanjen, pogubljen, upitao je: „Ko si ti, Gospode?“ I tada, pred njegovim očima ukazao se predivan, blistav krst, sijač kao najčistiji dijamant na nebu. A glas je odgovorio: „Ja sam Isus, raspeti Sin Božji. Po ovom znaku pobeđuj.“
To nije bio običan susret. Bio je to poziv, poziv na istinu, na novi život, na uskrsnuće duše. Neanije nije više mogao biti isti. Umjesto da udari na hrišćane, okrenuo se protiv tadašnjih neprijatelja Jerusalima – ne iz političke potrebe, već iz unutrašnje preobrazbe.
Put vjere – majka, žene i tamnica
Nakon trijumfa u bici, vratio se u Jerusalim. Tamo je svojoj majci otkrio da više ne pripada caru, već Hristu. Njegova odluka bila je šokantna za društvo – visoki činovnik koji odbacuje carevu volju i postaje hrišćanin? Neshvatljivo.
Ubrzo je uhapšen. U zatvoru je, po predanju, ponovo imao susret sa Gospodom, koji ga je duhovno krstio i dao mu ime Prokopije. Taj čin nije bio samo simbol – bio je duhovni rez, nova krv u njegovim venama, novi identitet.
U tamnici mu je prišlo dvanaest žena koje su mu se obratile riječima: „I mi smo sluškinje Hristove.“ Kada su vlasti saznale za njihovu vjeru, zatvorile su ih sa Prokopijem. On im je bio učitelj, pastir u zatvoru. Njihovo zajedništvo nije bilo zasnovano na krvnim vezama, već na vjeri, ljubavi i zajedničkoj pripremi za mučeništvo. Među njima je bila i njegova majka. Njena srca, dotad hladna prema vjeri, oživjela su gledajući njihovu hrabrost – i ona je povjerovala.
Mučeništvo – pobjeda vječnosti nad prolaznošću
Kao i mnoge svetitelje toga doba, ni Prokopija nisu poštedjeli muke. Bio je izložen raznim oblicima mučenja: bičevanju, glađu, zatvaranju u tamne ćelije, ali ništa od toga nije poljuljalo njegovu vjeru. Njegova snaga nije više bila u mišićima ni u činu, već u Duhu koji ga je nosio.
Kada je došao trenutak smaknuća, Prokopije je stajao dostojanstveno, sa očima uprtim ka istoku. Podigao je ruke i molio se – ne za sebe, već za sve one koji pate: za sirote, za udovice, za nevoljne, za bolesne. Molio je i za Crkvu – da raste, da se širi, da nadživi carstva i zidine koje je imperija podizala. I Bog je odgovorio – glas s neba mu je saopštio da su njegove molitve uslišane.
Bez straha, sa mirom u duši, položio je glavu pod mač. Bilo je to 8. jula 303. godine, u Kesariji Palestinskoj. Taj dan postao je dan sjećanja na čovjeka koji je izgubio sve svjetovno da bi zadobio ono što ne prolazi – vječni život.
