Brojne zvijezde prerano su izgubile živote u saobraćajnim nesrećama, ostavljajući za sobom neizbrisiv trag tuge i sjećanja. Među njima su legendarni Šaban Šaulić, anđeoskog glasa Toše Proeski, talentovani Dražen Ričl, neponovljivi Ipče Ahmedovski i nezaboravna Silvana Armenulić. Iako ih više nema, njihova muzika i priče i dalje žive, a s vremenom se otkrivaju i novi detalji iz njihovih života. Tako danas mnoge zanima kako izgleda i gdje se nalazi kćerka Silvane Armenulić, žene čiji je glas bio sinonim za emociju.
Odrastanje bez roditelja težak je put, ali još je izazovnije kada je preminuli roditelj velika javna ličnost, čiji se lik i djelo neprekidno prepliću s pričama koje prenose mediji i obožavaoci. Kada je Silvana Armenulić tragično izgubila život, iza sebe je ostavila kćerku koja je morala kročiti kroz život noseći ne samo tugu, već i nasljeđe slavne majke. Ta priča, prepuna emocija, potvrđuje da su sjećanja i naslijeđe ponekad jednako teški tereti kao i sama bol.
Film „Toma“ podsjetio je nove generacije na zlatno doba muzike i umjetnike koji su oblikovali muzičku scenu nekadašnje Jugoslavije. Među njima je i Silvana Armenulić, rođena kao Zilha Bajraktarević, žena čiji je glas bio toliko moćan da su njene pjesme postale bezvremenske. Njen odlazak bio je nenadan i potresan, ali ono što je ostavila iza sebe mnogo je veće od pukog sjećanja. Njeno ime ostalo je zapisano u muzičkoj istoriji, a svaka nota njenih pjesama i dalje nosi tugu, snagu i neprolaznu emociju.
Gdje god bi se pojavila, njena pojava budila je divljenje i neizbježno privlačila poglede. S nekom posebnom lakoćom osvajala je ljude, ostavljajući iza sebe trag nečega što se ne može opisati riječima, već samo osjetiti. Njena veza s uglednim teniserom Radmilom Armenulićem bila je neiscrpna tema razgovora, izazivajući znatiželju i nagađanja. Naročito nakon prikazivanja filma „Toma“, interesovanje za njen život doživjelo je novi vrhunac, podsjećajući publiku na sve ono što je bila – i što i dalje ostaje u kolektivnom pamćenju.
Ovo ostvarenje na velikom platnu bilo je iskrena oda njenom muzičkom naslijeđu, potvrđujući bezvremenost njenih pjesama. I danas, njeni stihovi ispunjavaju prostore, pjevaju se s istim žarom i emocijama kao u godinama kada ih je prvi put izvodila. Malo je numera u narodnoj muzici koje mogu stati rame uz rame s melodijama poput „Što će mi život“, „Rane moje“ i „Srce gori jer te voli“ – pjesmama koje su postale simbol tuge, ljubavi i čežnje.
Ali ona nije bila samo muzička ikona. Njena pojava bila je spoj elegancije i nesvakidašnje ljepote, a njen stil – neponovljiv. Njeno prisustvo ostavljalo je neizbrisiv trag, ne samo kroz zvuk, već i kroz viziju žene koja je plenila i ostala upamćena ne samo kao umjetnica, već i kao pojava koja se rijetko rađa.
Zilha Barjaktarević, rođena 18. maja 1939. godine u Doboju, poticala je iz velike porodice, gdje je bila jedno od trinaestoro djece. Ipak, njen život od samog početka bio je ispunjen gubicima, jer je morala da se nosi s preranim odlaskom četvoro braće i sestara. Djetinjstvo joj je bilo protkano neimaštinom i odrastanjem bez očeve prisutnosti, dok je teret brige o porodici pao isključivo na njenu majku Hajriju. Upravo zbog toga, Silvana je rano osjetila odgovornost i sanjala o danu kada će moći olakšati majčin život.
Njena muzička karijera započela je skromno, ali je vrlo brzo dostigla neslućene visine. Prvi album, koji je objavila izdavačka kuća „Diskos“ iz Aleksandrovca, postao je hit, dosegnuvši nevjerovatnu prodaju od 50.000 primjeraka. Kako su njene pjesme pronalazile put do srca publike, interesovanje za njene nastupe raslo je tolikom brzinom da su koncertne sale postale premale da prime sve obožavaoce.
Uskoro je sklopila ugovor s PGP-RTS-om, što je označilo novu fazu njene karijere. Niz dueta s poznatim izvođačima samo je učvrstio njenu popularnost, a 1967. godine objavila je solo album „Granda“, u saradnji s kompozitorom Acom Stepićem. Ovaj album donio je prepoznatljiv zvuk i značajno uticao na muzičku scenu tog vremena.
Njena umjetnička radoznalost odvela ju je i u druge muzičke vode – snimila je dva singla s grčkim pjesmama, dok je s Aleksandrom Trandafilovićem radila na projektu koji je uključivao pažljivo odabrane izvorne narodne i gradske melodije. No, osim glasa koji je osvajao svakom notom, Silvana je bila i oličenje elegancije i šarma. Njena ljepota, istančan modni ukus i neodoljiva harizma ostavili su neizbrisiv trag, ne samo u muzici, već i u jugoslovenskoj kulturnoj baštini.
Te kobne noći, 10. oktobra 1976. godine, život se nepovratno promijenio. Na putu iz Aleksandrovca, nakon još jedne uspješne muzičke večeri, sudbina je okrutno prekinula putovanje Silvane Armenulić, njene sestre Mirjane Barjaktarević, koja je u sebi nosila novi život, i violinistkinje Rade Jašarević. Taj tragični događaj ostavio je dubok ožiljak, ali ni vrijeme, ni godine nisu uspjele da ugase svjetlost njene muzike. Više od tri i po decenije kasnije, njen glas i dalje odjekuje, podsjećajući na umjetnicu koja je ostavila neizbrisiv trag u narodnoj muzici.
Njene pjesme, pune emocije i snage, postale su besmrtne. Numere poput Cigani svirajte, svirajte, Rane moje, Srce gori jer te volim, Sama sam, a posebno nezaboravna Što će mi život, nastavile su da žive kroz generacije. No, iako je publika zauvijek pamti kroz njene stihove, bol zbog njenog odlaska najviše nosi njena porodica, posebno kćerka Gordana, koju je Silvana dobila u braku s poznatim teniserom Radmilom Armenulićem. Kada je ostala bez majke, imala je samo dvanaest godina, a ta praznina nikada nije ispunjena.
Na svaku godišnjicu majčine smrti, sjećanja postaju još bolnija. U 21:30, u tišini sopstvenih misli, Gordana oživljava uspomene na toplinu i ljubav koju joj je Silvana nesebično pružala. Iako je život primorao da se suoči s nenadoknadivim gubitkom, snagu pronalazi u sjećanju i ljubavi koju osjeća prema majci. „Dobro sam“, kaže, ali u njenim riječima uvijek odjekuje neizrečena čežnja. Ipak, jedno zna sa sigurnošću – njena majka nikada neće biti samo dio prošlosti. Silvana Armenulić nastavlja da živi, ne samo kroz pjesme, već i kroz srce svoje kćeri, gdje će zauvijek imati svoje mjesto.
Na društvenim mrežama, Gordana često dijeli crno-bijele fotografije koje evociraju uspomene na djetinjstvo – vrijeme bezbrižnosti i sreće, prije nego što je sudbina surovo prekinula njenu bliskost s majkom. Svaka slika nosi priču, podsjećajući na ljubav i toplinu koje su je oblikovale u ranim godinama. Ono što mnogi primjećuju jeste zapanjujuća fizička sličnost između nje i Silvane, žene čija je ljepota bila jednako fascinantna kao i njen glas.
Danas, u 58. godini, Gordana s ponosom nosi ime svoje bake s očeve strane, Radmilove majke, ali i ulogu majke dvojice sinova. Njen put nije bio vezan za muziku, već za svijet brojeva i logike. Diplomirala je na Prirodno-matematičkom fakultetu u Beogradu, a svoj profesionalni život posvetila je obrazovanju mladih talenata. Kao profesorica matematike, radi u jednoj od najprestižnijih obrazovnih institucija – Matematičkoj gimnaziji i školi poznatoj kao „Kralj Petar Prvi“. Iako njen put nije odveo ka sceni, kao što je bio slučaj s njenom majkom, ostavila je svoj trag u drugoj oblasti, prenoseći znanje i ljubav prema matematici novim generacijama.
