Zaljubila sam se u muškarca čiji je život već bio vezan za nekog drugog, uprkos svesti o svim zamkama koje takva situacija nosi. Iako bih možda trebala zaustaviti sopstvene osjećaje, nisam mogla da ignorišem način na koji me je privukao. Njegove riječi, pažnja i način na koji je unosio radost u moje dane bili su poput magneta. Ljudi su me upozoravali, sudili mi, ali srce je već donijelo odluku koju razum nije mogao da poništi.
Bio je čovjek sa kojim sam osjećala nevjerovatnu bliskost, kao da smo stvoreni jedno za drugo. Njegov humor, energija i način na koji me je razumio učinili su da se osjetim živom na način koji odavno nisam. Njegova nesreća u braku bila je njegova borba, ne moja, i nisam mogla da se osjećam krivom zbog toga što sam postala svjetlost u njegovim tamnim trenucima. To je bila ljubavna priča koja je izazivala pitanja, ali za mene, bila je neizbježna.
Naša priča je počela tiho, gotovo neprimjetno, kroz povremene susrete i razgovore. Isprva, to su bila samo bezazlene kafe i šetnje, ali ubrzo su stvari počele da se mijenjaju. Pokloni su počeli da pristižu – raskošni, pažljivo birani, potpuno neodoljivi. Svaki gest bio je osmišljen da me osvoji, i malo po malo, uspio je. Njegova pažnja, njegova sposobnost da učini da se osjećam posebnom, bili su neporecivi.
Nisam se previše opterećivala njegovim bračnim statusom. Govorio je o svom nezadovoljstvu, o praznini koju je osjećao kod kuće, o vezi koja je postala teret. Pričao je kako se uz mene osjeća živim, poželjnim, kao da mu se vraća strast za životom. Moje srce nije moglo da ostane ravnodušno. Zamišljala sam nas kao dvoje ljudi koji su pronašli utočište jedno u drugome, makar na kratko. Nisam se zavaravala – bila sam svjesna da nije spreman da napusti porodicu, ali činilo se da to nije važno. Trenuci koje smo dijelili činili su me sretnom, i to mi je bilo dovoljno.
Ali, jednog dana, sve se promijenilo. Dok sam radila, telefon mi je zavibrirao, donoseći poruku koja nije bila njegova. Njegov broj, ali njen ton. Njegova supruga. Glas poruke bio je oštar, prepun bijesa i osude. Pregledala je njegov telefon, otkrila sve i sada se obraćala meni. Optuživala me, prijetila, planirala da razotkrije našu vezu i okonča njihov brak. Riječi su bile teške, ispunjene gorčinom, ali i pitanjima koja su u meni izazvala dilemu.
Zašto se obraća meni? Zašto mene krivi? Njegova odluka da me pronađe, da bude sa mnom, bila je njegova, ne moja. Zar nije trebalo da razgovara s njim, da raščisti račune sa čovjekom s kojim dijeli život? Bila sam uznemirena, šokirana, ali i ljuta. Nisam znala šta da mislim, osim da možda, sve što je bilo između nas dvoje, odjednom postaje teret koji više ne mogu da nosim.
Nikada nisam imala namjeru da se uplićem u tuđi brak, a još manje da budem razlog njegovog raspada. Međutim, našla sam se usred haosa koji je već bio na ivici da eksplodira. Razgovor s njegovom suprugom otkrio mi je sliku veze koja je odavno bila narušena. Njihovi problemi nisu počeli sa mnom; njihove svađe, razočaranja i odluke da se udalje jedno od drugog već su uzeli svoj danak. Na kraju, postala sam samo katalizator, onaj trenutak kada sve kulminira.
Nekoliko dana kasnije, stigla mi je poruka od njega. Njegove riječi bile su preplavljene kajanjem i zbrkom. Pisao je da mu je žao zbog svega što se desilo, ali da bi bilo najbolje da prestanemo da se viđamo. Govorio je o ljubavi prema svojoj ženi, ali i o tome koliko mu značim ja. Priznao je da je zbunjen, rastrgan između dvije stvarnosti – jedne u kojoj je on suprug i otac, i druge, gdje je sretan, opušten i ispunjen pored mene. Njegova poruka bila je istovremeno molba i priznanje. Govorio je da sam mu posebna, da se uz mene osjeća živim, ali da ne zna kako da se izbori s tim što ga razdire iznutra.
Pročitala sam poruku nekoliko puta, svaki put sve manje uvjerena u smisao naše veze. Iako sam osjećala emocije prema njemu, nije mi bilo jasno kako mogu da nastavim ovako. Sve češće sam se pitala da li je ovo zaista ono što želim. Nisam željela da budem osoba zbog koje će njegov brak zauvijek propasti, ali još manje sam željela da budem s nekim ko nije u stanju da bude iskren prema sebi i drugima.
Dok mi je govorio kako je sa mnom drugačiji, sretniji, počela sam da shvatam da ni on, ni ja, ne možemo naći sreću u toj situaciji. Osjećala sam bijes prema njemu, prema sebi, ali i tugu jer sam vjerovala u nešto što očigledno nije imalo budućnost. Shvatila sam da sam prešla granicu iza koje više nisam željela da idem.
Na kraju, donijela sam odluku koju sam dugo odlagala. Znala sam da moram prekinuti ovu vezu, ma koliko bilo teško. Bilo mi je jasno da zaslužujem nešto iskrenije, jednostavnije i manje bolno. Iako je to značilo kraj, osjetila sam olakšanje, jer sam konačno bila sigurna da je to pravi izbor.
