U ovom članku predstavljamo jednu historijsku ličnost, prvomučenika Svetog Stefana koji je ostavio velikog traga u pravoslavnoj kulturi i tradiciji. Poznat je kao prvomučenik kojeg su Jevreji kamenovali do smrti. Čak je i zaslužio zasluge da se po njemu imenuje jedan otok.
Stefandan: Prva krsna slava u godini
Stefandan, obilježen kao prva krsna slava u godini, ima poseban značaj u pravoslavnom kalendaru. Ovaj dan se slavi trećeg dana Božića, 9. januara po julijanskom kalendaru, i posvećen je Svetom Stefanu Prvomučeniku, poznatom i kao Sveti Stefan arhiđakon.
On je prepoznat kao prvi hrišćanski mučenik i ima duboko ukorijenjeno značenje u srpskoj tradiciji, posebno unutar pravoslavne crkve. Njegov značaj u srpskom društvu nije samo vjerski, već i istorijski i kulturni.
Sveti Stefan je rođen oko 5. godine nove ere i bio je blizak rođak apostola Pavla, što je samo po sebi značajno jer svjedoči o njegovim vezama unutar rane hrišćanske zajednice. Bio je dio jevrejske dijaspore koja je živjela u helenističkim oblastima, gdje se govorio grčki jezik.
Kao prvi od sedam đakona koje su sveti apostoli rukopoložili, Stefan je dobio titulu arhiđakona zbog svoje posvećenosti i nesebičnosti u pružanju pomoći siromašnima u Jerusalimu. Njegovo ime, izvedeno iz grčke riječi Stephanos, simbolizira krunu, što odražava njegovu ulogu kao krunisanog među prvim mučenicima.
Njegova fascinantna priča o predanosti i vjeri opisana je u Novom zavjetu, gdje se Stefan prikazuje kao čudotvorac i svetac koji je uživao visoko priznavanje među prvim hrišćanima. Njegova hrabrost da otvoreno kritikuje jevrejske poglavare zbog njihove uloge u Kristovom razapinjanju izazvala je ogromnu srdžbu i dovela ga pred Sanhedrin.
Upravo na tom suđenju, lažnim svjedočanstvima i optužbama za bogohuljenje, Stefan je osuđen na kamenovanje. Njegova posljednja vizija nebeskog svijeta i molitva za oprost njegovim progoniteljima ostaju inspiracija za mnoge vjernike.
Prisustvo Savla, kasnije poznatog kao apostol Pavle, tokom Stefanovog mučeništva dodaje posebnu dimenziju ovom događaju. Savlov preokret u životu, od progonitelja hrišćana do jednog od najistaknutijih apostola kršćanstva, često se povezuje sa njegovim svjedočenjem Stefanove vjere i hrabrosti.
Ovo svjedočanstvo ne samo da je ostavilo neizbrisiv trag u hrišćanskoj istoriji, već je i simbolično povezan s porukom oprosta i ljubavi prema neprijateljima.
Misterija o tačnom mjestu Stefanovog kamenovanja ostaje nerazjašnjena do danas, iako postoje dvije popularne teorije: jedna kaže da se dogodilo kod sjeverne kapije Jerusalima, a druga na istočnoj kapiji. Nakon što je umro, njegovo tijelo je pokopao jevrejski knez Gamalil, tajni hrišćanin. Mošti Svetog Stefana su otkrivene 415.
godine i kasnije prenesene u Carigrad, gdje ih i danas poštuju kao relikvije.
U srpskoj tradiciji, Sveti Stefan nosi titulu zaštitnika mnogih porodica i država. Njegova krsna slava bila je slavna među dinastijom Nemanjića i drugim plemićkim porodicama poput Brankovića. Njegovo ime krasi brojne crkve i manastire širom Srbije, a njegovo prisustvo je vidljivo i u drugim oblastima Balkana.
Ostrvo Sveti Stefan u Crnoj Gori i grad Herceg Novi svjedoče o njegovom značaju kroz vijekove. Stefandan, kao krsna slava Republike Srpske, i dalje se čuva s posebnim poštovanjem, naglašavajući važnost ovog sveca u istoriji i kulturi srpskog naroda.
Sveti Stefan, prvi mučenik hrišćanstva, stoji na samom početku jedne epohe u kojoj se vjera više nije dokazivala riječima, nego životom – i smrću. Njegova priča nije samo religijska, već duboko ljudska, potresna i snažna, jer govori o sudaru istine i straha, hrabrosti i mržnje, svjetlosti i tame. On nije bio apostol koji je hodao s Isusom tokom zemaljskog života, ali je bio jedan od onih koji su poruku Evanđelja shvatili do kraja – bez zadrške, bez kompromisa i bez povlačenja.
Sveti Stefan bio je Jevrej iz dijaspore, obrazovan, rječit i duboko uronjen u sveto pismo. Njegova uloga u prvoj hrišćanskoj zajednici u Jerusalimu bila je posebna. Izabran je za đakona, jednog od sedmorice kojima je povjereno da se brinu o siromašnima, udovicama i onima na marginama tadašnjeg društva. Ali Stefan nije bio samo služitelj za stolom – on je bio propovjednik, mislilac i svjedok. Njegova vjera nije bila tiha i povučena; bila je jasna, glasna i nepokolebljiva.
Ljudi su ga slušali s divljenjem, ali i s nelagodom. Govorio je smireno, ali riječi su mu bile oštre kao mač, jer su razotkrivale licemjerje i lažnu pobožnost. Nije napadao, ali nije ni ublažavao istinu. Govorio je o Bogu koji se ne može zatvoriti u zidove hrama, o vjeri koja nije samo zakon i obred, nego živa veza srca i savjesti. Upravo tu je nastao problem. Jer istina, kada se izgovori jasno, uvijek pronađe one koji se u njoj prepoznaju – i pobune.
Stefan je izveden pred Sinedrion, najviše vjersko vijeće tog vremena. Optužen je za bogohuljenje, ali njegova odbrana nije bila molba za život. Umjesto toga, izgovorio je jednu od najsnažnijih besjeda zapisanih u svetim tekstovima. Podsjetio je na istoriju izraelskog naroda, na proroke koje su njihovi preci progonili, na stalno odbacivanje Božje volje. Njegove riječi nisu bile ispunjene mržnjom, već tugom – tugom zbog ljudske tvrdokornosti. Bio je to govor čovjeka koji zna da stoji na ivici, ali ne odstupa.
Kada je izgovorio da vidi nebesa otvorena i Sina Čovječijeg gdje stoji s desne strane Boga, presuda je već bila donesena. Masa više nije slušala. Riječi su se pretvorile u kamenje. Izvukli su ga izvan grada i počeli kamenovati. U tom trenutku, kada bi većina ljudi vrisnula od bola ili proklinjala svoje mučitelje, Stefan je učinio nešto što ga je zauvijek izdvojilo. Molio se. Ne za spas, ne za osvetu, nego za oprost onima koji su ga ubijali. „Gospode, ne uzmi im ovo za grijeh“ – te riječi odzvanjaju kroz vijekove kao najčišći izraz hrišćanske ljubavi.
Njegova smrt nije bila kraj, nego početak. Prvi mučenik postao je sjeme iz kojeg se vjera širila dalje, snažnije i dublje. Među onima koji su posmatrali njegovo kamenovanje bio je i mladi Savle, kasnije apostol Pavle. Upravo Stefanova smrt ostavila je trag u njegovoj savjesti, tiho i uporno, sve dok se nije pretvorila u preobražaj koji će promijeniti tok hrišćanske istorije. Tako se Stefanova žrtva nastavila živjeti u životima drugih.
Sveti Stefan nije svetac dalek i nedostižan. On nije bio kralj, vojskovođa ili čudotvorac u klasičnom smislu. Bio je čovjek riječi, savjesti i stava. Njegova snaga nije bila u sili, već u miru. Njegova pobjeda nije bila nad drugima, već nad strahom. Zato njegova priča i danas ima snagu da uzdrma. U svijetu u kojem se često šuti radi mira, Stefan nas podsjeća da istinski mir dolazi tek nakon istine.
U narodnoj tradiciji, posebno na Balkanu, Sveti Stefan se poštuje kao zaštitnik doma, časti i pravde. Njegov dan obilježava se s posebnim poštovanjem, jer simbolizira granicu – između starog i novog, između tame i svjetlosti, između kompromisa i vjere. On stoji kao podsjetnik da put istine nikada nije lak, ali je uvijek smislen.
Sveti Stefan nije izabrao smrt, ali je izabrao da ne pogazi ono u šta vjeruje. U tome leži njegova veličina. Njegov život i smrt uče da snaga čovjeka ne leži u tome koliko može izdržati, nego koliko može voljeti – čak i onda kada ga svijet gađa kamenjem.
