Milan Milošević vezan je za svoju majku Rajku, koja je, nažalost, bolesna, o kojoj često priča u javnosti, a zajedničke trenutke objavljuje na društvenim mrežama.
Majka popularnog voditelja “Elite” prvi put je otkrila kakav je on bio kao sin.
U razgovoru za Kurir priča o borbi koju je kroz život vodila da u najtežim životnim uslovima odgaja dva sina.
Recite nam na početku razgovora kakav je Milan kao sin, ali stvarno?
– Milan je sin za poželjeti i dijete koje bi svaka majka poželjela. Brižan, ponekad i pretjerano, toliko da izgleda kao da smo zamijenili uloge zadnjih godina, vrijedan je toga što mu tri djevojke u kući nisu dorasle u čišćenju i pospremanju. Ne zamjeram mu ništa, on je jedno zlatno dijete koje, nažalost, nije imalo ni djetinjstvo ni mladost kao ostala djeca oko njega.
U kojim situacijama se naljutite na njega?
– Puno puta sam se naljutio na njega što me toliko spominje i stavlja na te mreže i novine, ali razumijem ga kad sam sa sobom razmislim. Naši blagdani nikad nisu bili lijepi, događalo se da smo molili Boga da dobiju samo žive glave jer su to bili dani puni alkohola, pakao je trajao od Nikole do Ivana.
Kakav je bio kao dijete i po čemu se razlikovao od ostale djece?
– Bio je tako sladak kao klinac, imao je plave kovrče i velik kao krafna da sam mu stalno morala nositi crveni konac oko ruke jer se često ljutio kad bi ga gledale neke zle oči. Kasnije je bio drugačiji od svojih vršnjaka. Od malih nogu volio je ići u cirkus te se oblačiti u pjevače i imitirati ih. Najviše je volio imitirati Lepu Brenu i njen hit “Sitnije, Cile, sitnije”, a susjedov dezodorans bio mu je mikrofon. Bio je drugačiji, a samim time i meta okoline, često ismijavan i maltretiran upravo zbog toga. Posvuda je izazivao pažnju i nije bio shvaćen niti prihvaćen u okolini i zato ne voli grad u kojem je rođen. Kao majka sve razumijem.
Koje su vaše želje za Novu godinu?
– Moja jedina želja je da mi djeca budu zdrava i živa. Znate da sam sina sahranio u 34. godini života i to je ujedno bila i moja dženaza. Tada je dio mene nestao i, nažalost, ne daj Bože da itko zna kako je to kad majka pokrije sina zemljom i ne može umrijeti od tuge za njim. Milan će se sigurno ljutiti što to stalno govorim, ali moja najveća želja u životu je da dobijem unuka od Milana i da mogu mirno umrijeti, a ako je Bog rekao drugačije, onda je to Božja volja i što trebamo učiniti. Sad mi je žao što sam ga spriječila da se oženi kad je imao prve ljubavne afere, a on je to htio već s 18 godina.
Milan je često otkrivao bolne trenutke iz života koji ste živjeli. Kako danas gledate na ono što ste prošli da biste od njega napravili dobrog i sretnog čovjeka?
– Milan puno priča o našoj patnji i životu, ali nikada neće moći ispričati ni opisati kako je bilo. On to drugačije doživljava, a ja sam već digla ruke od svega i pomirila se sa sudbinom koja mi je namijenjena. Od malih nogu pratile su me loše stvari, a o životu kasnije i da ne govorim. Milan je htio pomoći mladim ženama da ne trpe nasilje i da ne rade ono što sam ja radila, ali tada su bila druga vremena i nisam imala gdje. Nezaposlena, sama sa sinom u pubertetu bez oca. Sa sinom s cerebralnom paralizom i Milanom nisam imala kamo. Patila sam i nadala se boljim danima. Nažalost, nikad nisu došli, a sada kada sam možda mogla uživati s Milanom, bolest je učinila svoje i svemu je došao kraj, sve je preživjelo u mom životu. Sve to smrzavanje i sve batine, ne znam što, ne mogu više o tome. Da budem iskren, nisam imao puno vremena da se bavim Milanom, a ni da od njega pravim čovjeka. Sve ostalo je bilo tu i sve me čekalo, ali ja sam mu uvijek savjetima pokušavala pokazati gdje, što i kako u životu, a i on je sam u djetinjstvu vidio i doktorirao kako i što ne treba raditi.
