U ljeto 2024. godine, u jednoj tihoj i naizgled zaboravljenoj dolini na sjeveru Italije, spasilačke službe izvukle su beživotno tijelo žene čiji je nestanak dugo bio obavijen misterijom. Radilo se o tridesetdvogodišnjoj Mariji, čije je tijelo pronađeno u dubokoj provaliji, u blizini mjesta gdje je mjesecima bila parkirana kamp-prikolica koju je dijelila sa svojim dugogodišnjim partnerom Ilijom, četrdesetjednogodišnjim muškarcem ruskog porijekla.
U početku se činilo da se radi o nesretnom slučaju – tužna, ali vjerovatna verzija događaja koju je istražiteljima predočio upravo Ilija. Prema njegovim riječima, Marija je kobnog dana izgubila ravnotežu i s litice pala u ambis. Njegova izjava, izrečena uz suze i potresen glas, uvjerila je javnost da je riječ o tragediji u kojoj je on ostao slomljen čovjek, ostavljen da tuguje.
Godinu dana je prošlo, a Italija nije zaboravila tu priču. Mediji su nastavili da prate slučaj, dok su istražitelji u tišini analizirali dokaze, skupljali svjedočenja i preispitivali svaku pukotinu u Ilijinoj priči. I baš kada se činilo da je sve zauvijek završeno, pojavili su se novi tragovi koji su promijenili tok cijele istrage.
U jeku ljeta 2025. došlo je do obrta koji niko nije očekivao – naročito ne Ilija. Nova forenzička analiza i protokoli koji ranije nisu bili dostupni pokazali su da pad nije bio nesretan slučaj. Rane na Marijinom tijelu, način na koji je pala i okolnosti koje su se kockale s njenim životom – sve je ukazivalo na nasilje, a ne na nesreću. Masku neutješnog partnera, koju je Ilija tako uvjerljivo nosio, počeli su da razotkrivaju dokazi koji su nepovratno narušili njegovu verziju događaja.
Tako je slučaj koji je godinama bio upakovan kao slučajnost – priča o ženi koja je “nespretno pala” – prerastao u sumnju u hladnokrvno djelo. Italijanska javnost ostala je zatečena, a čovjek koji je danima tumačio ulogu ožalošćenog muškarca sada je morao odgovarati na pitanja na koja nije imao spremne odgovore.
U julu 2024. godine, u zabačenom dijelu italijanskog krajolika, ispod litice skrivenoj gustim rastinjem, pronađeno je beživotno tijelo tridesetdvogodišnje Marte Marije Ohrisko. U neposrednoj blizini nalazila se stara kamp-prikolica, mjesto u kojem je Marta provodila dane zajedno sa svojim partnerom Ilijom Batrakovim, muškarcem od četrdeset i jedne godine. Na prvi pogled, sve je djelovalo kao tragičan nesretan slučaj.
Ilija je u početku uvjeravao sve – od policajaca do novinara – da nema nikakve veze s njenom smrću. Govorio je tiho, s pogledom punim tuge, pokušavajući da ostavi utisak slomljenog čovjeka koji je izgubio voljenu ženu. Međutim, iza te maske krilo se nešto dublje – sumnja koju su iskusni istražitelji vrlo brzo osjetili u njegovim riječima.
Njegovo svjedočenje bilo je ispunjeno nedosljednostima. Činilo se da svaki put kada bi govorio o nesreći, nešto u njegovoj priči nije imalo smisla. Policijski tim nije gubio vrijeme – odmah su pokrenuli detaljnu istragu. Pregledali su teren, uzeli uzorke, provjerili njegov mobilni telefon, komunikaciju i ponašanje prije i poslije Martine smrti.
Nije trebalo dugo da se lanac događaja počne raspetljavati. Samo 48 sati nakon što je prijavljena tragedija, Ilija je uhapšen. Tada je još gajio nadu da će uspjeti da se izvuče, ubijeđen da nema dovoljno čvrstih dokaza koji bi ga zadržali iza rešetaka.
Ali istina je bila neumoljiva. Obdukcijski nalaz, koji je ubrzo stigao, rasvijetlio je cijeli slučaj. Povrede na Martinom tijelu nisu bile u skladu s padom – bile su jasni tragovi nasilja. Neko ju je gurnuo. Neko joj je oduzeo život prije nego što je provalija postala njeno posljednje počivalište.
Na osnovu tih rezultata, priča koju je Ilija pokušao da nametne srušila se kao kula od karata. Iza nje je ostala samo tišina i gorak trag jedne iznevjerene ljubavi – ako je ljubav uopšte ikada postojala.
Prema navodima italijanskih medija, Ilija je u danima koji su uslijedili nakon Martine smrti živio pod stalnim pritiskom i paranojom. Strah da će forenzičari pronaći njegove biološke tragove na njenom tijelu nije ga napuštao, iako se pred drugima trudio da zadrži hladnokrvnost. Uvjeren da će njegov branilac uspjeti da ospori optužbe i izbori mu slobodu, nastavio je da gaji iluzije o brzom izlasku iz pritvora.
No, stvari su krenule u drugom pravcu kad su istražitelji došli do njegovih poruka iz razmjene sa Martom, poslate neposredno prije nego što je ona izgubila život. Ta komunikacija, do tada skrivena, bacila je novo svjetlo na ono što se zaista dogodilo tog kobnog dana.
„Pala sam… Izvini… Pomozi mi da ustanem… Ovo je poziv u pomoć“, stajalo je u jednoj od Martinih posljednjih poruka koje je poslala direktno Iliji, dok je ležala povrijeđena na dnu litice. Analiza je kasnije pokazala da je prelom skočnog zgloba bio toliko ozbiljan da nije mogla sama da se pokrene, zbog čega je bila prinuđena da zatraži pomoć – i to baš od čovjeka koji je možda mogao da je spasi… ali nije.
Umjesto da reaguje, da pozove hitnu pomoć ili pokuša da se spusti do nje, Ilija je izabrao tišinu. I upravo ta tišina, ta odsutnost bilo kakve reakcije, postala je ključni dokaz protiv njega – dokaz ne samo krivice, već i ravnodušnosti koja je dodatno užasnula javnost.
Umesto da pruži ruku spasa ženi koja ga je molila za pomoć, Ilija je donio odluku koja je sve zgrozila. Kada je Marta pala u provaliju i očajnički tražila njegovu podršku, on nije reagovao odmah. Prošlo je više od šest sati od njenog vapaja dok se konačno nije spustio do mjesta gdje je ležala povrijeđena i bespomoćna. Umjesto pomoći, uslijedila je brutalnost – udarac u lice, pa zversko gušenje koje je okončalo njen život. Kada je bio siguran da više ne diše, hladnokrvno se vratio u prikolicu kao da se ništa nije dogodilo.
Sutradan, sa savršeno izgrađenim izrazom zabrinutosti, otišao je do policije i prijavio njen nestanak. U međuvremenu, pobrinuo se da s telefona ukloni sve poruke i pozive – pokušavajući da obriše tragove i iskonstruira priču o misterioznom nestanku.
Međutim, istražitelji nisu bili naivni. Njegovo ponašanje im je od početka bilo neobično – previše kontrolisano, previše savršeno za nekoga ko je navodno tek izgubio voljenu osobu. Započeli su detaljnu istragu i ubrzo došli do jezivih saznanja.
Dok su slagali komadiće njene prošlosti, otkrili su mračan obrazac nasilja koji se protezao mjesecima unazad. Marta je bila žrtva konstantnog terora – i fizičkog i psihičkog. Ilija ju je tukao bez milosti, gasio cigarete po njenoj koži, onemogućavao je da potraži stručnu pomoć u ustanovi gdje je ranije liječenje već bilo započeto. Ograničavao joj je kontakte s porodicom, zabranjivao komunikaciju, spaljivao njene stvari, prijetio noževima. Njeno tijelo često je svjedočilo njegovim napadima – ljekari hitne pomoći su je primali više puta, dokumentujući povrede koje su ukazivale na hronično nasilje.
Sve to, što je dugo ostajalo skriveno iza zidova njihove kamp-prikolice, konačno je izašlo na vidjelo – kada više nije bilo načina da Marta podigne glas i ispriča vlastitu istinu. Umesto nje, to su učinili tragovi na njenom tijelu, šapat poruka koje nije uspjela izbrisati i upornost istražitelja da istina bude otkrivena.
Uprkos svemu što je trpjela, Marta nije imala snage da ga ostavi. U dubini duše, nadala se da će se Ilija promijeniti. Vjerovala je da su njegovi napadi bijesa uzrokovani alkoholom, a ne njegovom pravom prirodom. U svakom njegovom izvinjenju tražila je naznaku čovjeka kojeg je nekad voljela i kojem je pokušavala dati još jednu priliku – ponovo i ponovo.
No, istina je bila surovija nego što je mogla zamisliti.
Kada je obavljena obdukcija njenog tijela, stručnjaci su došli do šokantnog nalaza – u njenim disajnim putevima pronađeni su tragovi zemlje i fragmenata biljaka. To je značilo da je bila živa kada je dospjela u zemljani teren u podnožju litice, i da je disala dok je bila na tlu, bespomoćna i prepuštena nemilosti onoga koga je voljela.
Devet mjeseci nakon što je Marta izgubila život na način koji je uzdrmao i stručnjake i javnost, tužilaštvo je podiglo optužnicu protiv Ilije Batrakova. Tereti se za svirepo ubistvo sa predumišljajem. Ako sud potvrdi sve iznesene dokaze, Iliji prijeti kazna zatvora u trajanju od 24 godine – kazna koja, iako stroga, mnogima djeluje kao premala u poređenju sa paklom koji je Marta prošla.
