Dino Merlin ili pravim imenom Dino Dervišhalidović jedna je od najvećih ili može se reći i najveća estradna zvijezda na području bivše Jugoslavije. Ono što ga čini posebnim jeste njegove pjesme koje imaju jako lijep tekst i fine melodije. Aktivan je na estradnoj sceni još od 80-ih godina.
U srcu Sarajeva, jednog septembarskog dana 1962. godine, rođen je dječak po imenu Edin Dervišhalidović. Kasnije će ga svijet upoznati pod imenom koje odzvanja dvoranama i stadionima – Dino Merlin. Njegov život nije bio samo put muzike, već složena tapiserija emocija, borbe, i duhovnog traganja, duboko utkane u priču o jednoj majci, jednoj porodici i jednom unutrašnjem svijetu koji je tražio izraz.
Godinama unazad kružile su glasine da je Dino bio učenik medrese, da je školovan u duhu vjere, možda i predodređen za sasvim drugi poziv. Ali on je tu priču odlučno srušio, bez dramatike, samo jednostavnom istinom. „Ne, nikad nisam išao u medresu,“ rekao je tiho, ali čvrsto, u rijetkom intervjuu za beogradski “Nedeljnik”. I pojasnio – zabunu vjerovatno stvara to što je njegova majka bila bula. Žena čvrste vjere, ne kao simbol konzervativizma, nego kao oličenje duhovne čistoće, snage i nesebičnosti.
Ta žena – njegova majka – bila je mnogo više od figure s hidžabom i molitvom na usnama. Bila je borac, vjetar pod krilima dvoje djece koje je podizala sama, bez muške ruke uz rame. Nije se žalila. Nije tražila sažaljenje. Radila je, voljela, i davala više nego što je imala. Kada bi neko zakucao na njena vrata bez dinara u džepu, ona bi, i ako sama bez novca, pronašla način da pomogne. Bila je od onih rijetkih ljudi koji nikada ne dozvole da ih oskudica pretvori u sebičnjake.
Dino o njoj govori s glasom punim blagosti i sjete. Nije to samo majka – to je temelj. Njegova unutrašnja arhitektura, njegov moralni sistem, njegova prva publika i prva podrška. Kada je u muzici tražio put do duša drugih ljudi, znao je da sve što vrijedi mora poticati iz iskrenosti, a tu lekciju naučio je od nje.
Danas, iza reflektora i dugačkih turneja, Dino čuva svoju porodicu kao zakopano blago. Ne zato što je život bajka, nego baš zato što zna koliko krhki mogu biti temelji ako ih ne čuvaš s ljubavlju. U svijetu gdje se vrijednosti često razbiju kao staklo pod nogama, on nosi jedan starinski kompas – onaj koji je naslijedio od svoje majke.
U njegovoj priči, vjera i muzika nikada nisu bili protivnici. Naprotiv – obje su bile putevi do istog cilja: do istine, do osjećanja, do smisla. A smisao, barem za njega, uvijek je bio u ljudima – i u majci koja ga je naučila da nijedna pjesma ne vrijedi ako ne dodirne srce.
Kao i svaka majka s dušom na dlanu i brigom duboko usađenom u srce, i Merlinkina mama je imala svoju tihu sliku budućnosti za sina – onu u kojoj on nosi bijelu kutu, inženjerski kombinezon ili bar kožnu torbu s papirologijom fakultetskog predavača. Sanjala je za njega put kojim se ide ravno, bez vrludanja kroz nesigurne vode umjetnosti.
Kada joj je jednog dana saopštio da želi da mu život postane nota, a ne broj, akord umjesto zakona, scena umjesto kancelarije – nije dijelila njegov entuzijazam. U to doba, u staroj Jugoslaviji, baviti se muzikom značilo je često lutati. Ići protiv struje. Biti nepraktičan. A za nju je praktičnost značila sigurnost. U njenim očima, sin umjetnik bio je sin na ivici – a ona je željela dijete na čvrstom tlu.
Ali jedna scena iz tog vremena ostala je zauvijek urezana u njegovu memoriju. Bajram je bio, kuća puna mirisa kahve i baklave, a na vrata dolaze niko drugi nego Goran Bregović i Zdravko Čolić. Za tada mladog Merlina, to su bile zvijezde u njegovom dvorištu, a on – domaćin koji sa ponosom uvodi zvjezdani dvojac u svoj dom. Očekivao je da će njegova majka ostati bez riječi od oduševljenja. Umjesto toga, nakon što ih je pogledala od glave do pete, samo je promrmljala: „Ah, isti si ko i oni – sve šejtani.“ U tom trenutku, priznaće kasnije, malo ga je zaboljelo. Ali danas, s osmijehom i toplinom, tu rečenicu nosi kao anegdotu koja pokazuje koliko je ona, čak i u šali, željela najbolje.
Njegova majka nikada nije bila samo roditelj. Bila je i otac, i učitelj, i čuvar moralnog kompasa. U vremenu kad je jedno žensko rame moralo nositi težinu dvije figure, ona je svoju djecu čuvala kao najveće blago. Umjetnost je, za nju, djelovala kao nepoznat teren – previše slobode, previše rizika. A svaka majka sanja o sigurnom doku za svoju djecu, ne o vjetrovima estrade.
“Razumijem je sada više nego ikad,” priznao je Dino u zrelim godinama. “Nije ona bila protiv mojih snova – samo je željela da se ne rasprše. Da ih svijet ne slomi prije nego sazriju.” Njena briga nije bila nepovjerenje u njega, već strah da će život bez jasnog plana biti okrutan prema onome ko nosi srce na dlanu.
I tako, među stihovima, notama i reflektorima, Dino i dalje nosi dio nje – majku koja možda nije razumjela svijet muzike, ali je savršeno razumjela ljubav.
Iza reflektora, iza gromoglasnih aplauza i hiljada duša koje pjevaju uglas, često se krije priča koja nema ništa zajedničko s glamuroznim naslovnicama. Tamo, u sjeni velikih pozornica, stoji čovjek – sa ranama iz djetinjstva, uspomenama na majčin pogled pun nade, i neugasivom potrebom da kroz muziku dotakne ono što se riječima ne može reći.
Dino Merlin nije samo muzička ikona. On je sin žene koja je život nosila na leđima, brat, otac, čovjek koji pamti šta znači nemati i koji zna koliko su snovi krhki kad na njih puše stvarnost. Njegov uspjeh nije došao preko noći, niti je sagrađen na iluziji. On je sazdan iz dana punih sumnji, iz godina u kojima je svaka pjesma bila i molitva i terapija i oružje protiv nevidljivih neprijatelja.
I danas, kad stane pred more ljudi i pusti glas da odjekuje kroz dvorane, osjeća se nešto dublje od note – osjeća se korijen. Osjeća se priča iz sarajevskog sokaka, miris bajramske sofre, majčin stisak ruke, njena tišina kad je bilo najteže. Sve to živi u njemu, i sve to plete nevidljivu mrežu oko svake njegove pjesme.
U tome je tajna njegove autentičnosti – što nikada nije zaboravio odakle je krenuo. Što nikada nije pokušao sakriti običnog čovjeka u sebi. Naprotiv, taj čovjek je srce svakog stiha, svake poruke upućene onima koji ga slušaju.
Jer iza svakog velikog imena, stoji mali, ali snažan svijet stvarnih emocija. A kod Merlina – taj svijet nikad nije prestao da diše.
ZDRAVKO ČOLIĆ – ČOVJEK KOJI JE JUGOSLAVIJU ZAVEJAO OSMIJEHOM I PJESMOM
Teško je govoriti o muzici s prostora bivše Jugoslavije, a ne izgovoriti ime Zdravka Čolića sa svojevrsnim poštovanjem i nostalgičnim osmijehom. Nije bio samo pjevač, bio je – i ostao – fenomen. U vremenu kad su granice bile čvrste, a srca slobodna, Zdravko je bio spona između emocije i ritma, između šarma i kvaliteta. On je sinonim za zvuk djetinjstva, mladosti i jedne epohe koju danas mnogi prepričavaju kao najljepšu eru našeg prostora.
Djetinjstvo i prve note
Rođen 30. maja 1951. godine u Sarajevu, Čolić nije odrastao u luksuzu, niti je imao privilegije koje često prate buduće zvijezde. Njegov otac Vladimir bio je vojno lice, a majka Stana domaćica, žena blaga ali čvrsta, koja mu je usadila osjećaj za red, poštovanje i ljepotu jednostavnosti. Zdravkovo djetinjstvo bilo je obojeno igrom na sarajevskim sokacima, sportom, školom i – muzikom, koja je, tiho ali neumoljivo, rasla u njemu poput vatre koja nikad ne prestaje da tinja.
U mladosti je trenirao fudbal i rukomet, ali je brzo postalo jasno da ga više od lopte privlače mikrofon i reflektori. Počeo je svirati gitaru, pjevušiti strane hitove i nastupati na školskim priredbama. Niko tada nije slutio da će dječak sa šiškama postati najveći zavodnik na ovim prostorima.
Ambasador pop muzike Jugoslavije
Njegov prvi ozbiljan iskorak bio je bend “Ambasadori”, ali prava prekretnica dogodila se kada je postao dio legendarnog projekta “Korni grupa”, a zatim i zvanično predstavnik Jugoslavije na “Pjesmi Evrovizije” 1973. godine u Luksemburgu sa pjesmom “Gori vatra”. Iako tada nije ostvario zapažen rezultat, sve se promijenilo – ljudi su ga počeli prepoznavati, a muzički svijet ga je uzeo za ozbiljno.
Ubrzo je započeo solo karijeru, i od tada – ništa više nije bilo isto. Albumi poput “Ti i ja”, “Ako priđeš bliže”, “Stanica Podlugovi”, “Šta mi radiš” i “Rodi me majko sretnog” cementirali su njegov status kao vrhunskog pop izvođača, sa savršenim balansom između popularnosti i kvaliteta.
Čolin glas – topao, elastičan, emotivan – bio je kao stvoren da prenese čežnju, ljubav, bol i nadu. Bio je jugoslovenski Tom Jones, ali i više od toga – bio je naš, domaći, blizak, i nikada umišljen. Sa svakom novom pjesmom, kao da je govorio: “Znam kako se osjećaš. I ja sam prošao kroz to.”
Ljubavni idol i simbol epohe
Zdravko Čolić nije bio samo muzički idol – bio je i seksualni simbol. Njegova kosa, držanje, pogled ispod obrva, stas i karakteristični osmijeh – sve je to činilo da dvorane vrište kad bi se pojavio. Žene su padale u nesvijest na koncertima, a muškarci su mu zavidjeli, ali ga nisu mrzili. U njemu nije bilo ni trunke arogancije. Čola je ostao “čovjek iz naroda”, onaj koji bi te pozdravio na ulici, stao da porazgovara, kupio burek u istoj pekari kao ti.
Iza tog šarma, krila se i ogromna odgovornost. Slava je znala biti teret. Ali on ju je nosio dostojanstveno – bez skandala, bez gafova, bez pogrešnih koraka. Njegova karijera je poput savršeno iscrtane linije: uspon za usponom, ali nikad prebrzo, nikad na račun suštine.
Privatni život – daleko od očiju, ali pun srca
Iako je na sceni bio figura neodoljivog zavodnika, u privatnom životu Zdravko je bio suzdržan, čak pomalo zatvoren. Svoju suprugu Aleksandru upoznao je sredinom osamdesetih, i s njom ima dvije kćerke – Unu i Laru. Oduvijek je čuvao porodičnu privatnost kao svetinju, daleko od žute štampe, daleko od trivijalnosti estrade.
Znao je gdje se završava scena i počinje život. Nije dozvoljavao da mu popularnost oduzme ono najvažnije – intimu. I upravo ta zrelost i balans učinili su ga još većim. Njegova supruga, kažu oni koji ih poznaju, oduvijek je bila njegova tiha snaga, sidro koje ga je čuvalo kada su valovi bili najviši.
Stihovi koje svi znamo napamet
Ako bi se pravila lista pjesama koje su oblikovale identitet ovih prostora, Čoline bi bile pri samom vrhu. “Ti si mi u krvi”, “Stanica Podlugovi”, “Pusti, pusti modu”, “Zagrli me”, “Sinoć nisi bila tu”, “Jedna zima s Kristinom”, “Noć mi te duguje”, “Čija je ono zvijezda”, “Merak mi je”, “Manijak”, “Esma”, “Kao moja mati”, “Mjerkam te, mjerkam”, “Ona spava” – sve su to pjesme koje ne stare. Svaka nova generacija ih uči od starijih, svaka svirka ih svira, svaki vozač ih sluša na putu.
Čoline pjesme nisu samo muzika – one su sjećanje. One mirišu na more, podsjećaju na prvi ples, na ljetne avanture, na neizgovorene riječi i oproštaje. Njegove balade su melem, njegove brže pjesme su slavlje.
Karijera koja traje više od pola vijeka
U svijetu gdje popularnost traje koliko i baterija na telefonu, Čola je ostao – trajna vrijednost. Bez potrebe za skandalima, bez promjene ličnog identiteta. Njegovi koncerti danas i dalje okupljaju desetine hiljada ljudi. Bilo da je u Areni u Beogradu, na stadionu Koševo, u Splitu, Skoplju, Ljubljani ili dijaspori – svugdje je dočekan sa istom euforijom.
Zdravko Čolić je primjer kako se gradi karijera s integritetom. On ne juri trendove – on ih stvara. Ne osvaja na silu – on osvaja šarmom, iskrenošću i bezvremenskom harizmom.
Čovjek koji spaja generacije i narode
U vremenima kad su ljudi tražili razloge da se podijele, Zdravkove pjesme su bile most. Pjevali su ga i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci, i Crnogorci, i Slovenci, i Makedonci. I to ne iz obaveze, nego iz ljubavi. Jer njegova muzika nikada nije nosila zastavu – osim onu ljudskosti i emocije.
On je dokaz da umjetnost može preživjeti sve – i ratove, i raspade, i krize. Jer prava emocija ne zna za politiku, ne zna za mržnju. Ona samo osjeća. I zbog toga će Zdravko Čolić ostati jedan od posljednjih pravih simbola zajedničke muzičke baštine Balkana.
Za kraj, jedna lijepa melodija:
