Domagoj Margetić, hrvatski novinar, osuđen je 2006. godine pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju u Hagu na tri meseca zatvora i novčanu kaznu od 10.000 evra. Tokom boravka u zatvoru, upoznao je mnoge osuđenike, a jedna od najzanimljivijih priča koju je čuo dolazi od zatvorskog čuvara o Slobodanu Miloševiću.
“Zatražio sam da me ostave u Sheveningenu da odslužim kaznu. Osuđen sam na tri mjeseca zatvora. Nema novinara osim mene koji može reći da je bio u tom zatvoru i sreo sve te ljude tamo. Vojislav Šešelj i ja smo zajedno išli na preglede u bolnici unutar zatvora. Prvi put smo se sreli u zatvorskoj ambulanti. Mene je pratilo 15 zatvorskih čuvara, dok je Šešelj sjedio prekoputa sa samo dva čuvara.”
-Koliko si ti njih pobio kad te ovoliko čuvaju? – upita Šešelj s podsmijehom.
-Znate, ja nisam ubijao nego pisao – odgovori Margetić.
-Ma daj, šalim se. Znam – reče Šešelj kroz smijeh.
Čuvari su zatim gledali jedan drugog, neodlučni da li da se udalje ili ostanu.
“Rekao sam čuvarima da se ne brinu i slobodno se udalje. Tako smo se Šešelj i ja upoznali. Nažalost, nisam imao prilike da upoznam Slobodana Miloševića, jer je preminuo prije mog dolaska. Međutim, zanimljivo je da je šef mojih čuvara nekada bio zadužen za Miloševićevo obezbeđenje. Taj isti čuvar je pronašao Miloševića mrtvog u ćeliji. Dao mi je originalni izvještaj Tribunala o Miloševićevoj smrti, iz kojeg je bilo jasno da je umro uslijed određenog trovanja. Čuvari nisu mogli da shvate kako su tablete, koje se pominju u izvještaju, uopšte dospjele do Miloševića. Te tablete su se našle u ćeliji koja mu je služila kao kancelarija,” ispričao je Margetić.
Milošević je imao zatvorsku ćeliju koja je bila pod nadzorom čuvara. Pored nje, imao je dvije ćelije koje su služile kao kancelarije za odbranu.
“Prema riječima čuvara, zatvorski stražari nisu smjeli da ulaze niti da pretresaju te ćelije, jer su bile kancelarije za odbranu. U njima je Milošević imao pristup internetu, telefonu i faksu. Nakon njegove smrti, u tim prostorijama su pronađene tablete koje su, u kombinaciji sa viskijem koji je pio, bile uzrok smrti. Alkohol je strogo zabranjen, a u trenutku njegove smrti pronađena je boca viskija i još dva kartona viskija u ormanu. Čuvar mi je rekao da niko ne zna kako su te tablete i viski dospeli do Miloševića. Možeš naručiti hranu, vodu, voće i sokove koje ti donose stražari, ali alkohol nikako,” ispričao je Margetić u emisiji Goli život.
Čuvar mu je takođe rekao da je Milošević bio vrlo galantan.
“Zanimljivo je da su, za razliku od Milana Milutinovića koji je važio za bahatog i arogantnog, Miloševića stražari uglavnom poštovali. Bio je jedan mali čuvar Italijan. Moj šef stražara mi je ispričao sljedeću priču o njemu:
–Milošević je znao da mora da poštuje nas stražare, pa smo imali neki međusobni respekt. Ali, kad bi taj mali Italijan bio na dužnosti, Milošević bi sjedio u dnevnom boravku, pucketao prstima i rekao: ‘Momak, dođi ovamo.’
Potom bi mu tražio da mu donese nešto iz sobe. Kad bi se Italijan pobunio, podsjećajući Miloševića da je pritvorenik, Sloba bi mu odgovorio: ‘Idi, jesam li ti rekao da mi doneseš? Ne komplikuj.’ I ovaj bi otišao.”
Margetić ističe da je Milošević bio omiljen među zatvorenicima jer je, kad god bi naručivao hranu izvan zatvora ili slavio nešto, uključivao i ostale zatvorenike u proslavu.
Slobodan Milošević bio je političar i predsjednik Srbije, kasnije i Savezne Republike Jugoslavije. Rođen je 20. augusta 1941. u Požarevcu, a umro je 11. marta 2006. u pritvoru Haškog tribunala u Hagu. Bio je ključna politička figura tokom 1990-ih godina u Jugoslaviji, a njegova vladavina obilježena je ratovima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, te na Kosovu.
Milošević je bio vođa Socijalističke partije Srbije i na vlasti je bio od 1989. do 2000. godine. Njegova politika nacionalizma i centralizacije vlasti dovela je do etničkih sukoba i raspada Jugoslavije. Nakon gubitka vlasti 2000. godine, izručen je Haškom tribunalu gde je optužen za ratne zločine, genocid i zločine protiv čovečnosti. Umro je prije nego što je suđenje završeno.
