Svijet mi se srušio onog dana kada je ona otišla. Bila je u dvadeset i sedmoj, mlada, puna života, a sudbina je nemilosrdno povukla crtu prije nego što smo stigli da izgovorimo sve što je ostalo neizrečeno. Od tada, svaki novi dan nosi težinu koju samo oni koji su izgubili voljenu osobu mogu razumjeti.
Naš sin, četvorogodišnji dječak s njenim očima, postao je moj jedini razlog da ustanem ujutro. Sve što radim, radim s njim na umu – da mu ne fali topline, da osjeti sigurnost, da zna da, iako je ostao bez majke, nije ostao bez ljubavi. Noći su najteže. Kad ga uspavam i kada tišina ispuni stan, često ostanem budan satima, zureći u ekran njenog telefona koji čuvam pored kreveta. U njemu su poruke koje mi je slala, slike koje smo zajedno snimili, njena posljednja pretraga na internetu – sitnice koje se sada čine kao relikvije izgubljenog svijeta.
Nema dana da je ne dozovem u mislima. Nekad mi se čini da je još ovde, u tišini noći, u mirisu njenog jastuka, u zvuku dječakovog smijeha koji nosi njen ton. Kažu da vrijeme liječi, ali ja ne želim da ono izbriše uspomene. Jer sve što je ostalo od nje sada nosim u sebi – i u našem sinu, koji me svakim pogledom podsjeća da ljubav nikada zaista ne nestaje.
Nakon svih ovih mjeseci, bol nije jenjavala. Svake noći, prije nego što bih sklopio oči, zamišljao sam kako bi život izgledao da je ona još ovdje—da zajedno uspavljujemo našeg sina, da se smijemo dok gledamo njegove prve nespretne korake, da prolazimo kroz izazove ruku pod ruku. Međutim, sinoć se desilo nešto što mi je zaledilo krv u žilama.
Telefon, koji je mjesecima bio tih, iznenada je zatreperio u mraku sobe. Prvo sam pomislio da umišljam, ali ne—bio je to zvuk notifikacije. Srce mi je snažno udaralo dok sam uzimao uređaj u ruke. Na ekranu se pojavilo njeno ime. Nemoguće. Otvorio sam poruku, a riječi su mi zaparale um: „Dolazim za dvadeset minuta.“
Ruke su mi drhtale dok sam zurio u ekran, nesposoban da dišem. Pokušavao sam da pronađem racionalno objašnjenje, ali um mi je bio prazan. I onda—nova poruka. Kada sam pročitao njen sadržaj, kao da mi se tlo pod nogama srušilo: „Nedostaje mi naš sin. Razmišljam o njemu svaki dan. Ne mogu više da čekam. Večeras sve završavamo—moramo ga uzeti od njegovog oca.“
Hladan znoj mi se slio niz leđa. Mozak je odbijao da prihvati ono što su mi oči upravo pročitale. Da li je ovo bila neka zlokobna igra? Neslana šala? Ili se svijet upravo raspadao pred mojim očima? U tom trenutku, sve što sam vjerovao, sve što sam mislio da znam o njoj, o nama, o životu koji smo gradili—raspršilo se kao prah na vjetru.
Ruke su mi drhtale dok sam otključavao njen telefon, nadajući se da ću pronaći nešto što će mi dati odgovore, nešto što će razjasniti haos koji se odvijao pred mojim očima. Nisam bio spreman na ono što sam otkrio.
Među porukama koje su stizale od nje, pronašao sam na stotine drugih—razgovori vođeni u posljednjih nekoliko sedmica. Sva ta prepiska bila je s osobom koju smo oboje poznavali još s fakulteta. Nekada sam ga smatrao prijateljem, ali riječi koje su ispunjavale te poruke odavale su potpuno drugačiju priču.
Srce mi je udaralo kao ludo dok sam prelazio preko redova teksta, pokušavajući da shvatim šta se zapravo događa. Osjećao sam se kao da stojim na rubu ponora, dok se tlo pod mnom ljuljalo, spremno da me proguta. Moj svijet, već poljuljan bolom zbog njenog gubitka, sada se pretvarao u ruševine koje su me zatrpavale novim otkrićima.
Je li moguće da me neko namjerno slama? Da se neko poigrava sa mnom, vodeći me do ivice razuma? Ili je istina bila još gora nego što sam mogao da zamislim? U tom trenutku, jedino što mi je bilo važno bio je moj sin—mali dječak koji nije smio osjetiti težinu ovog pakla. On je bio jedina konstanta u mom životu, jedina nit koja me držala da ne potonem u bezdan.
Dok mi misli lome jedna drugu u vrtlogu nesanice, osjećam se kao da mi tijelo postaje težak, umoran teret koji jedva nosim. Toliko je pitanja, a ni na jedno nemam odgovor. Šta god da je istina, jedno je sigurno – moj sin ne smije osjetiti ovaj haos. On ne smije biti dio ove oluje koja mi razdire um.
Nemam luksuz slabosti. Nemam pravo na predah. Sve što sada mogu jeste da ga privijem uz sebe, da mu pružim zaklon u rukama koje su, uprkos svemu, i dalje jake za njega. Dok spava uz mene, dok mu dišem u kosu i osjećam ritam njegovog mirnog sna, znam – on je moja jedina istina. Moja jedina dužnost. Ako svijet oko nas gori, ako se prošlost urušava i pretvara u pepeo, jedno će ostati nepokolebljivo – on će biti siguran. Pored mene.
