U Srbiji kao i u mnogim pravoslavnim i katoličkim državama postoje ponegdje još uvijek predrasude o muslimanima. A naročito se ističu ateističke države poput skandinavskih država. No ipak, da li je istina baš takva ili je drugačija u potpunosti. Pročitajte ovu zanimljivu priču koja se desila u srcu Beograda.
„Gledajući oko sebe, teško je ne primijetiti da Beograd zrači modernim sjajem. Visoke zgrade, stakleni refleksi i ulice pune života – sve to me zateklo nespremnu. Iskreno, nisam znala šta da očekujem, ali osjećaj uzbuđenja me nije napuštao od trenutka kada sam sletjela. Prije dolaska sam naišla na razne komentare na internetu – neki su tvrdili da je ovdje sve monotono i bez neke posebne čari. Međutim, realnost mi je pokazala sasvim drugo lice. Ostala sam duže nego što sam planirala – i to valjda govori dovoljno.
Do sada nisam snimila ni trećinu onoga što sam željela – jednostavno sam se prepustila. Umjesto da gledam kroz kameru, odlučila sam da gledam očima. Svaki trenutak mi je bio dragocjen. Ljudi koje sam srela bili su pristojni, otvoreni i nasmijani. Niko me nije zadržavao, ometao ili učinio da se osjećam neprijatno. Šetajući ulicama, osjećala sam se bezbjedno i prihvaćeno, i to je ono što najviše pamtim.
Naravno, nije sve bilo bez izazova. Jedna od prvih stvari koje sam primijetila bila je – gotovo potpuni izostanak halal prehrane. Kao neko ko pazi na to, bilo mi je teško da pronađem adekvatne obroke. Iako nisam očekivala da će svaki restoran imati opciju, iznenadilo me koliko rijetko se može naići na nešto prikladno. Imate osjećaj da je svinjetina ovdje nacionalni simbol. Za razliku od mog boravka u Bosni, gdje je izbor bio daleko raznovrsniji i prilagođeniji različitim prehrambenim navikama.
Zanimljiv kuriozitet koji me oduševio – javni prevoz. Koristim autobus svaki dan, a do sada nisam vidjela nikoga da plaća kartu. Nisam sigurna je li to neki tajni dogovor među lokalnim stanovništvom ili sistem koji ja još nisam shvatila, ali iskreno – uživam dok traje. Željela bih da isprobam i voz, ali još nisam uspjela uklopiti to u plan.
Ceste su prilično dobre, mada ima kvartova koji izgledaju pomalo starinski, možda čak zapušteno na prvi pogled. Ipak, meni lično to ne smeta. Volim tu nostalgičnu patinu prošlih vremena, te male pukotine i izlizane fasade koje pričaju priče. Svaki kraj ima svoju dušu – a ono što mi je posebno simpatično su prodavnice na svakom ćošku. Male, jednostavne, ali uvijek tu kada ti zatreba flašica vode, čokoladica ili paklo cigareta.
I za kraj – ne mogu da ne pomenem njihovu ljubav prema kafi. Iskreno, fascinantno mi je koliko ozbiljno Srbi shvataju ritual ispijanja kafe. To nije obična pauza – to je čitav događaj. Satima sjede, razgovaraju, promatraju prolaznike, a šoljica ostaje ista. Ima u tome nečeg vrlo smirujućeg i istovremeno duboko kulturnog.“
Iako su oblaci prekrili nebo i sitna kiša neumorno kaplje po krovovima, njoj je to bilo savršeno vreme za predah. Ušla je u jedan gradski kafić, sklupčala se pored prozora i naručila kafu s mlekom, onako kako je navikla. Međutim, odmah je uočila nešto neobično – ovde ljudi piju kafu na slamku! I ne samo to – kafa je bila mlaka, gotovo kao da se stidela svoje topline. Kad je jednom zamolila da bude stvarno vruća, konobar joj je slegnuo ramenima i rekao da je to „maksimum koji mogu da ponude“. Nasmejala se i pomislila kako svaka zemlja ima svoje male rituale.
Neki su joj ranije govorili da su ljudi u ovom dijelu Evrope hladni, zatvoreni, pa čak i neljubazni. Ali ona to nije osjetila. Istina, mnogi ne govore engleski, što može ostaviti utisak da su rezervisani, ali kada im se obratiš s osmijehom, otvore se kao cvijet. U njenom iskustvu, gotovo svi koje je susrela bili su srdačni, nenametljivo ljubazni i iskreno dobronamjerni.
Za one koji Beograd vide kao nezanimljiv grad, rekla bi samo jedno – zavisi kako gledaš. Njoj je svaka kaldrma pričala priču, svaki park nosio dušu. Nije je zanimalo noćno ludovanje po klubovima, mada je čula da su beogradske žurke među najboljima u Evropi. Umjesto toga, tragala je za razgovorima, tišinom u muzejima, lokalnim legendama i starim fasadama koje pamte više nego što ljudi pretpostavljaju.
Kada je riječ o hrani, susrela se s izazovima. Kao neko ko izbjegava svinjetinu iz vjerskih razloga, gotovo je svakodnevno morala postavljati isto pitanje: „Šta je tačno u ovom jelu?“ Od bureka do ćevapa, sve je bilo začinjeno lokalnim šarmom, ali i začinima koje nije uvijek mogla konzumirati. Na kraju jednog dana, umorna od traganja, uputila se ka afričkom bistrou s nadom da će tamo pronaći nešto bliže svom ukusu. No, lokal se u međuvremenu preobrazio – od restorana do bara. Hrane nije bilo, ali su kolači bili božanstveni, a zidovi okićeni slikama koje su joj mirisale na dom. Neka su bila iz njenog rodnog kraja, što joj je donijelo tiho zadovoljstvo.
I kada se sve sabere, njen doživljaj glavnog grada Srbije bio je ništa manje nego očaravajući. Grad je, kako je rekla, disao punim plućima, širio toplinu kroz svoje ulice i prihvatio je bez rezerve.
„Beograd me primio kao da me poznaje godinama“, rekla je s blagim osmijehom. „Ovdje ću se sigurno vratiti. Ovdje ima nešto što se ne vidi odmah, ali se osjeti duboko – nešto stvarno, iskreno i ljudsko.“
BEOGRAD – GRAD KOJI PAMTI VIŠE NEGO ŠTO GOVORI
Beograd. Bijeli grad. Mjesto na ušću dvije rijeke, gdje se moćni Dunav susreće s nemirnom Savom. Grad koji stoji na raskršću istorije, geografije, civilizacija i sudbina. Nema mnogo gradova koji su toliko puta rušeni i ponovo građeni, ali još manje ih je koji su svaki put ustajali snažniji, tvrdoglaviji, hrabriji. Beograd nije samo glavni grad Srbije – Beograd je duh, stav, način života. On je buka i tišina u isto vrijeme. On je istina i mit, i jedno i drugo i nijedno.
ISTORIJSKI VIHORI
Beograd je jedan od najstarijih gradova Evrope, a neki tvrde i svijeta. Na njegovom tlu tragovi ljudskog prisustva sežu više od sedam milenijuma unazad – još od vinčanske civilizacije, koja je ostavila neizbrisiv pečat na arheološku mapu svijeta. Prvi poznati naziv grada bio je Singidunum, kako su ga zvali Rimljani. Odatle, kroz vijekove, Beograd je mijenjao vladare, imena i lica – bio je rimski, vizantijski, osmanski, austrougarski… Bio je i prestonica Kneževine, pa Kraljevine Srbije, potom Jugoslavije, pa još jedne Jugoslavije, pa Srbije i Crne Gore, da bi danas bio prestonica Republike Srbije.
Te promjene nisu bile tihe. Beograd je preživio više od 140 ratova i čak 44 puta bio sravnjen sa zemljom. Ipak, svaki put bi se iz pepela dizao kao feniks. Možda upravo zato ima takvu narav – ne pokorava se lako, ne voli tišinu, ne trpi ravnodušnost.
DUŠA GRADA – LJUDI
Teško je govoriti o Beogradu bez da se spomenu Beograđani. To su ljudi koji vole da piju kafu satima, koji će vas pozvati da sjednete sa njima iako vas ne znaju, koji vas mogu psovati i nazdraviti vam u istoj rečenici. Otvoreni su, srčani, često bučni, ali nikad hladni. Beograđani su istovremeno svjetski i lokalni – mogu s vama pričati o Berlinaleu, a zatim se prepirati da li je bolji burek iz “Trpkovića” ili “Veselina”.
Njihova gostoljubivost nije naučena – ona je urođena. U Beogradu niste stranac – čak i kad prvi put kročite nogom na njegov asfalt, on vas nekako usisa. Uvlači vam se pod kožu, pa u kosti, a onda u srce. I kad odete, ostane s vama. Beograd se ne zaboravlja. Beograd se pamti kao mladalačka ljubav – haotična, nesavršena, ali nezamjenjiva.
RITAM KOJI SE NE STIŠAVA
Beograd živi 24 sata dnevno. Njegov ritam nikada ne prestaje. Danju je to grad istorije, parkova, rijeka, tramvaja, kafana i razgovora. Noću postaje metropola haosa, smijeha, muzike i svjetala. Klubovi duž Save i Dunava, posebno oni na splavovima, poznati su širom Evrope. Beogradski noćni život nije luksuzan – on je sirov, autentičan, impulsivan. Tu se ne dolazi zbog dekoracije, već zbog osjećaja.
Ipak, grad nije samo za one koji žele noćni provod. Beograd ima šta da ponudi i onima koji traže smisao i tišinu. Kalemegdan – tvrđava na ušću, najljepši zalazak sunca u gradu. Ada Ciganlija – beogradsko more. Zemun – s dušom starog grada, gdje vrijeme ide sporije. Vračar – s Hramom Svetog Save, čiji kupola para nebo. Dorćol – šarenolik kao mozaik kultura, generacija, mirisa i grafita.
GRAD KONTRASTA
Beograd je grad kontrasta. Nigdje nećete vidjeti više luksuznih džipova parkiranih ispred trošnih fasada. Nigdje se moderne staklene zgrade ne nadovezuju tako naglo na socrealističke blokove. Beograd je mjesto gdje se u istoj ulici nalazi i art galerija i ćevabdžinica koja radi do zore. Gdje se dijete igra u parkiću ispod grafita “smrt sistemu”, dok baka prodaje domaće kifle u haustoru iz 1930-ih.
Tu se pjeva turbo folk i svira džez. Tu se citao Andrić, ali i slušao Rasta. Tu se ide na Egzit i u crkvu. Tu se jede pljeskavica u 3 ujutru i pije espresso u 8 ujutru. Tu je sve dozvoljeno – ako znaš kako da se snađeš.
UMJETNOST, KULTURA I DUH UPRKOS SVEMU
Beograd je stvorio neke od najvećih pisaca, glumaca, muzičara i slikara ovih prostora. Ivo Andrić, Miloš Crnjanski, Dušan Kovačević, Emir Kusturica, Riblja Čorba, EKV, Šaban Bajramović – svi su oni, na ovaj ili onaj način, obilježili Beograd i bili njime obilježeni.
Ulice su mu pune pozorišta – Narodno, Atelje 212, Bitef, Zvezdara Teatar. Bioskopi i muzeji, stari tramvaji i novi murali, galerije u napuštenim fabrikama, festivali na splavovima. Beograd stalno stvara, iako ga često sputavaju. On ne traži dozvolu – on jednostavno diše.
GRAD KOJI ĆE TE IZAZVATI DA GA VOLIŠ
Neće ti se Beograd odmah svidjeti. Možda ćeš na početku vidjeti samo sivilo, buku, gužvu i haos. Možda ćeš pomisliti da je neuredan, neorganizovan, težak. Ali daj mu priliku. Počni da hodaš – peške, bez mape. Uđi u prvi kafić, sjedni pored prozora. Posmatraj. Poslušaj šta pričaju ljudi za susjednim stolom. Uhvati zvuk grada. Udahni miris kiše na vrelom asfaltu. Prošetaj Kalemegdanom, uslikaj tramvaj na Brankovom mostu, uzmi kokice kod Narodnog pozorišta. Pričaj s prodavcem knjiga kod SKC-a. Prošetaj Knez Mihailovom, ali skreni i u uličice iza nje.
Beograd ne zavodi odmah – ali kad te osvoji, nema povratka. I to je njegova najveća moć.
