Svi smo gledali na TV-u western filmove gdje smo imali priliku vidjeti koncept dvoboja. U principu u dvobojima jedan muškarac puca na drugoga a pobjednik je onaj koji preživi. Koriste se revolveri a razlozi za dvoboj mogu biti razni a u današnjoj priči dvojica su se posvađali zbog žene.
–Mačore moj, možes sada izaći. Ove dvije budale su se poubijali zbog mene.
Na američkom Divljem zapadu, tamo gdje se dan mjeri položajem sunca, a noć mirisom baruta i viskija, dvoboji s revolverima nisu bili samo sukobi između dvojice ljudi – bili su ritual, sudbina i presuda u jednom. To nije bio običan obračun. To je bio trenutak u kojem se cijeli život svede na nekoliko sekundi tišine, na zategnute živce, suvu prašinu pod čizmama i pogled koji govori više od hiljadu riječi.
Ulice malih gradića bile su ravne i široke, ne zato što je neko razmišljao o urbanizmu, već zato da bi se na njima mogla odigrati istina. Drvene zgrade škrgutale su pod vrućinom, salooni su držali vrata poluotvorena, a ljudi su se povlačili u sjenu, znajući da ono što slijedi ne smije imati svjedoke koji bi se previše približili. Tišina je bila glasnija od pucnja koji će je prekinuti.
Dvoboj je obično počinjao mnogo prije nego što bi ruka dotakla kundak revolvera. Počinjao je u pogledu. U načinu na koji bi se dvojica muškaraca suočila jedan s drugim, razmaknuta desetak koraka, s leđima okrenutim suncu ili, ako su bili mudri, suncu u leđa. Jedan je možda bio šerif, s bedžom koji je nosio više tereta nego što je metal mogao podnijeti. Drugi odmetnik, čovjek bez stalne adrese, ali s imenom koje se šapatom prenosilo od grada do grada.
Revolveri su visili nisko, teški, hladni, puni obećanja i prijetnje. Nisu to bile samo sprave za ubijanje – bili su produžetak karaktera. Spori, ali precizni, ili brzi i nepredvidivi. Svaki ogrebotina na cijevi bila je uspomena, svaki metak podsjetnik da nema popravnog ispita. Jedan hitac – i gotovo.
Ljudi često misle da je dvoboj bio stvar brzine. Ko prvi potegne, taj pobjeđuje. Ali istina je bila surovija i dublja. Pobjedu je nosio onaj ko je imao hladniju glavu, mirniju ruku i srce koje ne zadrhti u presudnom trenutku. Često je upravo onaj koji je čekao djelić sekunde duže bio taj koji je ostajao na nogama.
Vjetar bi podigao prašinu, zakotrljao je niz ulicu poput talasa, a negdje bi zalajao pas, nesvjestan da je svjedok nečega konačnog. U tom trenutku, svijet se sužavao. Nije bilo prošlosti ni budućnosti. Samo sada. Samo ti, tvoj protivnik i revolver.
Kad bi ruka krenula, sve bi se odvilo brže nego što ljudski um može da isprati. Metal o kožu. Povlačenje. Pucanj. Odjek koji se odbija o zidove kao da sam grad zadržava dah. Miris baruta u zraku. Jedan čovjek ostaje stajati, drugi pada – ponekad unazad, ponekad licem u prašinu, kao da se sam Zapad pobrinuo da ga vrati zemlji iz koje je i izrastao.
Ali dvoboji nisu uvijek završavali smrću. Nekad bi metak promašio vitalno mjesto, nekad bi pogodio ruku ili rame, ostavljajući protivnika da krvari, ali da živi s porazom koji je ponekad bio teži od smrti. Jer na Zapadu, glasine putuju brže od konja. Jednom izgubljen dvoboj značio je izgubljen ugled, a bez ugleda nisi bio ništa.
U tim trenucima, nakon pucnja, grad bi se polako vraćao u život. Vrata saloona bi se širom otvorila, neko bi opsovao, neko bi se prekrstio, a neko bi samo odmahnuo glavom kao da je sve to dio svakodnevice. Šerif bi spremio oružje, ako je ostao živ, ili bi bedž promijenio vlasnika. Odmetnik bi ili postao legenda ili bi bio zaboravljen prije zalaska sunca.
Western dvoboji su stvorili mit. Mit o časti, o pravdi koja se ne traži na sudu nego na prašnjavoj ulici, o muškarcima koji sami nose svoju presudu na boku, u kožnoj futroli. Taj mit je preživio stvarnost, jer u stvarnosti je Zapad bio surov, nepravedan i često okrutan. Ali u dvoboju, makar na tih nekoliko sekundi, sve je bilo jasno i čisto.
Zato se i danas, kada se spomene Divlji zapad, prvo pomisli na dvojicu ljudi koji stoje nasred ulice, razdvojeni tišinom, s rukama spremnim i sudbinom koja čeka znak. Taj prizor nije samo slika iz prošlosti – to je simbol vremena u kojem je hrabrost bila valuta, a revolver sudija koji nikada ne griješi.
Dvoboji su nestali, zakopani zajedno s prašinom starih gradova i zahrđalim koltovima, ali njihov odjek i dalje živi. U pričama, filmovima, legendama. Jer negdje duboko u ljudskoj mašti, još uvijek postoji ta ulica, to sunce, taj trenutak prije pucnja – kada sve staje i kada jedan potez ruke odlučuje o svemu.
