NAJLEPŠU ŽENU SVETA SU UDALI NA SILU: Zaove su je tukle, muž varao, pa odbacio jer rađa žensku decu, njena osveta BOLI

Tokom ljudske istorije, mnoge žene su se uzdigle do zapanjujućih visina slave i uticaja, i to uprkos silnim preprekama koje im je društvo stavljalo na put. Neke su se suočavale s potcjenjivanjem, druge sa surovim maltretiranjem, a nije bila rijetkost ni da su trpile fizičko nasilje. Ipak, uprkos svemu, ostavile su neizbrisiv trag. Među njima, jedno ime zrači posebnom čarolijom – princeza Fawzija iz Egipta. Njeno djetinjstvo podsjeća na bajku, ali nije bila pošteđena tame koja često dolazi s kraljevskom krvlju.

Rođena s ljepotom koja je izgledala gotovo nestvarno, Fawzija je svojom pojavom izazivala divljenje gdje god bi se pojavila. Mnogi su je upoređivali s legendarnim filmskim ikonama poput Hedy Lamarr i Vivien Leigh – ne samo zbog crta lica, već zbog istog tog suptilnog magnetizma koji ostavlja bez daha. Njene oči, prozirno plave poput porculana, i lice u obliku srca činili su je gotovo nadrealnom pojavom, kao lik iz sna.

Djetinjstvo je provela u raskošnoj palati Ras el-Tin u Aleksandriji, okružena pažnjom, toplinom i svim čarima života koje jedno kraljevsko odrastanje može da pruži. To nije bio svijet običnih ljudi – to je bio svijet u kojem se krojila sudbina država, gdje su osmijesi nosili dvorsku politiku, a svaki pokret ruke mogao značiti savez ili sukob. A ipak, u tom sjaju i raskoši, Fawzija je ostajala djevojčica s dušom sanjalice.

Godine 1942., poznati britanski umjetnik Cecil Beaton, angažovan od strane časopisa Time, prenio je njenu pojavu na papir s takvom snagom da je nazvana „azijskom Venerom“. Njena pojava postala je vizuelni simbol sofisticiranosti Istoka spojene s mistikom Zapada. Na toj slici, nije prikazana samo princeza – prikazana je ideja savršene, a ipak stvarne žene koja nosi u sebi i eleganciju i tišinu jednog raskošnog svijeta koji je na rubu da nestane.

Princeza Fawzija nije bila samo lice s naslovnice – bila je simbol epohe u kojoj su žene morale da hodaju po tankoj liniji između očekivanja i želja, između titule i lične slobode. Njen život, iako naizgled bajkovit, bio je prožet složenim izazovima koje samo rijetki mogu istinski razumjeti.

Ipak, njen životni put bio je sve samo ne ravna staza popločana privilegijama. Iza zavjesa raskoši i zlatnih okvira dvorskih portreta, princeza Fawzija je nosila tihu tugu – izgubila je ne jednu, već dvije krune. Prva, ona egipatska, bila joj je darovana rođenjem 5. novembra 1921. godine, kao najstarijem djetetu kralja Fuada I. i njegove druge supruge Nazli Sabri. Njeno porijeklo bilo je spoj dvaju svjetova – egipatskog i albanskog – što joj je dalo tamnu, svilenu kosu i očaravajuće, svijetloplave oči koje su djelovale gotovo nestvarno.

Druga kruna, ona perzijska, došla je s udajom za iranskog šaha, ali je u naručju te titule ubrzo ostala praznina. Umjesto sigurnosti i ljubavi, pronašla je usamljenost i polako urušavanje sopstvenog porodičnog imanja i stabilnosti koju je nekada imala. Njena bajka se pretvarala u tiho gašenje svjetlosti na horizontu koji je izgledao zlatan – ali je bio od stakla.

Fawzija je bila obrazovana u Švicarskoj, gdje je postala žena izuzetne širine – govorila je arapski, engleski i francuski sa lakoćom, kao da su joj jezici pripadali rođenjem, a ne trudom. Bila je oličenje onoga što su dvorske bajke obećavale: raskoš, ljepota, dostojanstvo i – kako se činilo – vječna sreća. Ali stvarnost je, kao i uvijek, imala drugačiji plan.

U svom blistavom životu, nikada nije mogla predvidjeti da će najopasnija stvar dolaziti ne od neprijatelja, već od onih najbližih. U atmosferi prijestolja, gdje osmijeh može biti mač, a šapat otrov, lekcija koju je naučila bila je bolna: najdublije izdaje ne dolaze s vanjske strane zidova palače, već iznutra.

Da je renesansni slikar Botticelli mogao ponovno naslikati svoju Veneru, ali u ovom stoljeću i s afričkom aristokratskom krvlju, princeza Fawzija bi, prema riječima fotografa Cecila Beatona, bila savršena muza. U njenom držanju bila je klasična elegancija, u pogledu djetinje povjerenje i tuga, a u njenom životu – sjaj zore koja nikad nije do kraja obasjala dan.

Uprkos svemu, ostala je dostojanstvena, tiha i nepokolebljiva – simbol žene koja je izgubila mnogo, ali nikada sebe.

Cecil Beaton, britanski umjetnik poznat po svom oku suptilnog majstora estetike, nije mogao ostati ravnodušan pred pojavom princeze Fawzije. Njen lik ga je očarao – nježno lice oblikovano poput srca, hipnotišuće plave oči koje su izgledale kao da kriju drevne tajne Nila, usne koje su bile istovremeno graciozne i zavodljive, i tamni, besprijekorno stilizirani pramenovi kose koji su padali s aristokratskom lakoćom. Za Beatona, ona nije bila samo žena – bila je arhetip ljepote, oličenje svega što je ljudska ljepota mogla dostići. Bez zadrške, dao joj je najvišu estetsku počast – nazvao ju je „najljepšom ženom svijeta“.

Odmalena naviknuta na glamur, obasuta pažnjom i pohvalama, Fawzija je rasla u okruženju gdje je obožavanje bilo svakodnevica, a ogledala su joj neprestano vraćala savršenstvo. No, iza tog blještavila, čekala ju je priča koja nije imala mnogo bajkovitih elemenata, barem ne onih sretnih.

Njen brak s Mohammadom Rezom Pahlavijem, nasljednikom iranskog prijestolja, nije bio rezultat ljubavi, već političkog plana skovanog u sjenkama palača. Taj brak, više nalik strateškom paktu nego ličnom izboru, bio je unaprijed dogovoren i pažljivo orkestriran – kao da se radi o velikom šahovskom potezu između dvije dinastije. S jedne strane bila je egipatska kraljevska loza, stara, ugledna i duboko ukorijenjena u regionalnu moć; s druge, perzijska dinastija koju je osnovao šahov otac, nakon vojnog prevrata.

Ova zajednica bila je simbol jedinstva, ali i vjerske raznolikosti – sunitska princeza iz Egipta i šijitski princ iz Irana – što je samo dodatno pojačavalo geopolitičku težinu njihovog vjenčanja. Iako je na površini sve djelovalo raskošno i skladno, već na samom početku bilo je jasno da taj brak neće biti ispunjen ni toplinom ni ravnotežom. Šahov put do braka sa Fawzijom bio je praćen otporom, posebno od strane njenog brata, kralja Faruka, koji nije krio neprijateljstvo i sumnju prema cijeloj ideji.

Ipak, pod uticajem savjetnika koji su ukazivali na diplomatske prednosti ove unije, egipatski dvor je nevoljko pristao. Bila je to odluka zasnovana na hladnoj računici, ne na osjećajima – a takvi brakovi, koliko god sjajni na papiru, rijetko prežive oluje stvarnog života.

Fawzija je, kao mlada žena gurnuta u svijet koji joj nije pripadao srcem, nosila svoju sudbinu s dostojanstvom. Ali iza pogleda koji je očaravao fotografe i iza osmijeha s kraljevskih balkona, krila se tišina jedne žene koja je rano naučila da raskoš ne znači i sreću, a da krune često više pritišću nego što blistaju.

Uoči svog ulaska u brak, princeza Fawzija i prijestolonasljednik Mohammad Reza Pahlavi imali su tek jedan kratki susret – i to u veličanstvenim odajama palače Abdeen, srcu egipatske monarhije. Bio je to susret više protokolaran nego ličan, gdje su riječi bile odmjerene, a poglede su pratili dvorjani i zvuk zlatnih kandila. Nije bilo prostora za intimu, niti vremena za upoznavanje. Sve je bilo unaprijed odlučeno.

Njihovo vjenčanje, održano 15. marta 1939. godine, bilo je oličenje dvorske raskoši koju je kralj Faruk obožavao prikazivati pred svijetom. Taj dan bio je parada bogatstva i moći – svadbeni banket sadržavao je čak 20 svečano serviranih jela, a čitava ceremonija bila je koreografisana do najsitnijeg detalja, kako bi impresionirala kako strane diplomate, tako i vlastiti narod. Blistavi porculan, zlatni escajg, svilene zavjese i nebrojene ruže bile su samo vizuelna pozadina jedne političke unije.

U Iranu, slavlje nije zaostajalo po veličini. Teheran je doživio pravi spektakl – organizovana su masovna okupljanja, a glavni događaj održan je na stadionu, gdje se slavilo danima. Bilo je jasno da ovaj brak nije bio samo spajanje dvoje mladih ljudi, već strateška fuzija dviju kraljevskih kuća, pažljivo režirana predstava moći pred očima svijeta.

Tri godine kasnije, 1941., došlo je do prekretnice. U vrtlogu burnih političkih previranja i anglo-sovjetske invazije na Iran, šah Reza, Mohammadov otac, bio je primoran da abdicira i ode u izgnanstvo. U tom istorijskom trenutku, Mohammad Reza je postao novi šah, a Fawzija – carica Irana. Time je zvanično zakoračila na najvišu stepenicu carske hijerarhije, okrunjena ne samo tijarom već i velikom odgovornošću i izolacijom koja je dolazila s titulom.

Ali iza sveg tog sjaja, između zvaničnih titula i gala svečanosti, krila se žena koja je, tek nekoliko godina ranije, gledala u lice muža kojeg gotovo da nije ni poznavala – i ulazila u carstvo čije jezike, običaje i duh još nije razumjela.

Kako su godine prolazile, pukotine koje su se tiho stvarale unutar carskog braka Fawzije i Mohammad Reza Pahlavija postajale su sve vidljivije – a na kraju, i neizbježne. Razlike nisu bile samo lične, već duboko ukorijenjene u kulturnim, društvenim i emocionalnim kodovima koje nijedna svečana ceremonija nije mogla premostiti. I dok je spolja sve izgledalo kao bajka – u stvarnosti je to bio život pun nelagode, nesporazuma i svakodnevnih razočaranja.

Kada je iz bajkovitog dvora svog brata Faruka u Aleksandriji stigla u znatno strožiji, hladniji svijet iranske palače, Fawzija je doživjela kulturni šok. Raskoši na koju je bila navikla nije bilo. Palače koje su je dočekale činile su se spartanske i neudobne u poređenju s egipatskom raskoši. Čak je i francuska kuhinja, pažljivo pripremljena za svadbenu gozbu u Teheranu, za nju bila razočaranje – činila joj se neukusnom i neumjesnom.

No pravi izazovi nisu dolazili iz tanjira, već iz odnosa s novom porodicom. Tenzije s tazbinom rasle su do tačke pucanja – jedan incident ostao je posebno šokantan: tokom svađe, šahova tetka je bacila vazu u Fawziju, udarivši je u glavu. Bilo je to više od verbalnog sukoba – bila je to otvorena neprijateljstvo u sredini gdje je očekivala poštovanje i zaštitu. Istovremeno, njen suprug nije mario za očuvanje bračne vjernosti – njegova nevjerstva bila su javna tajna, što je dodatno urušilo ionako krhku vezu.

Nakon što je rodila njihovu kćerku, princezu Shahnaz, Fawzija je odlučila da se potpuno distancira od svojih dužnosti kao carice. Počela je da komunicira isključivo na francuskom, odbijajući da govori farsi, a njena odbojnost prema iranskom društvu i običajima postajala je sve izraženija. U tom otuđenju potražila je pomoć američkog psihijatra koji joj je, nakon nekoliko razgovora, postavio dijagnozu depresije.

Zabrinutost za njeno zdravlje postala je javna tema kada su egipatski zvaničnici saznali za njeno teško stanje. Delegacija je poslana iz Kaira kako bi procijenila situaciju. Ono što su zatekli bilo je uznemirujuće – princeza je bila fizički iscrpljena, do te mjere da su joj ramena izvirivala kroz kožu poput kostiju gladne ptice. Njen brat Faruk više nije mogao da posmatra tu tišinu koja ju je gutala iznutra. Ubrzo ju je nagovorio da se vrati u Egipat.

Godine 1948. Fawzija se vratila u Kairo, a time je i formalno zatvoren jedan politički savez koji se od samog početka pokazao kao loša procjena. Zvanična sudska objava pokušala je da sve ublaži – razvod je pravdano njenim narušenim zdravljem i lošim uticajem iranske klime. No prava istina bila je bolnija i složenija: brak nije izdržao ni emocionalne, ni političke, ni kulturološke razlike koje su ih dijelile od samog početka.

Jedini uslov za završetak braka bio je da mala princeza Shahnaz ostane u Iranu, gdje bi nastavila svoje školovanje i pripremu za budućnost u skladu s perzijskom tradicijom. Fawzija je tako napustila titulu carice, palače i status – ali je povratila nešto mnogo važnije: samopoštovanje i tišinu jednog doma u kojem je konačno mogla da diše.

Na kraju višegodišnjih napetosti i lične borbe, donijeta je konačna i zajednička odluka – brak između Fawzije i šaha bit će formalno okončan. Uz sve političke tenzije koje su se mogle očekivati u takvim okolnostima, istaknuto je da će razvod biti isključivo lične prirode, te da neće uticati na diplomatske odnose između dviju zemalja. Time je simbolično odvojena politička pozornica od intimne drame dvoje ljudi koji nikada nisu zaista pronašli zajednički jezik.

Nakon što je provela godinu dana kao zakonski emancipirana žena, Fawzija je pronašla novu priliku za život, ali ovoga puta – na sopstvenim uslovima. Godine 1949., Ismail Hussein Shirin, ugledni egipatski vojni oficir i ministar, uputio joj je bračnu ponudu koju je prihvatila s dostojanstvom, ali i nadom da će ovoga puta ljubav imati drugačiji ton.

Njihov brak, za razliku od prvog, bio je zasnovan na međusobnom poštovanju i tihoj bliskosti, lišen dvorova i protokola. Njihova zajednica trajala je skoro pola stoljeća, sve do Ismailove smrti 1994. godine, i iz nje su se rodili sin i kćerka – produžeci ljubavi koja je bila lična, a ne politički režirana. U pozadini burnih godina, prevrata i istorijskih mijena, Fawzija je našla svoje skrovište u porodičnom životu, daleko od svjetlosti reflektora.

Niti pad njenog brata Faruka 1952. godine, kada je monarhija u Egiptu ukinuta, nije je natjerao da se udalji od svoje zemlje. Ostala je vjerna Kairu, njegovim šetalištima, vrtovima i mirisima, koje je voljela još iz mladosti. Grad je s njom dijelio i radost i tugu, revolucije i tihe noći bez pompe.

Fawzija je doživjela 92 godine – dug život protkan gubicima, ali i trenucima istinske ljepote. Nadživjela je pad svoje dinastije, nestanak porodice u Iranu, kraj jednog carstva i uspon novog, smrt muškarca s kojim je konačno pronašla mir, i oproštaj od onoga kojeg je najdublje voljela. Kada je zatvorila oči zauvijek 2013. godine u Aleksandriji, ostavila je iza sebe ne samo trag jedne princeze i carice, već žene koja je hodala kroz istoriju bez da je izgubila sebe.

NAJLJEPŠE ŽENE SVIJETA – VIŠE OD LJEPOTE

Pojam „najljepša žena na svijetu“ oduvijek je izazivao pažnju, divljenje i inspiraciju. Kroz vijekove su se mijenjali standardi ljepote, ali ono što je ostalo nepromijenjeno jeste fascinacija ženskom pojavom – kako fizičkom, tako i unutrašnjom. Ljepota nije samo savršena proporcija lica ili tijela; ona je spoj držanja, izraza, pogleda, duhovne snage i uticaja koji žena ostavlja gdje god se pojavi.

U nastavku ćemo se osvrnuti na ikone ženske ljepote kroz istoriju, moderne simbole savršenstva, kao i na kulturološke varijacije ljepote koje pokazuju koliko je ljepota širok i složen pojam.

ISTORIJSKE IKONE LJEPOTE

Kleopatra (69. p.n.e. – 30. p.n.e.)

Egipatska kraljica poznata kao žena koja je osvojila najveće vođe antičkog svijeta – Julija Cezara i Marka Antonija. Nije bila klasična ljepotica prema današnjim standardima, ali njena karizma, inteligencija, glas, držanje i vještina zavođenja činile su je opasno privlačnom. Ljepota Kleopatre bila je moćna – jer je bila produžetak njenog karaktera i uma.

 Nefertiti (oko 1370. p.n.e.)

Čuvena bista Nefertiti, pronađena u Egiptu, simbol je savršene simetrije lica i profinjene kraljevske ljepote. Njeno ime znači „Lijepa je došla“, i do danas ostaje arhetip profinjene, dostojanstvene i mirne ženske ljepote.

 Marija Antoaneta

Kraljica Francuske, često prikazivana u ekstravagantnim haljinama i visokim frizurama, postala je simbol aristokratske ljepote 18. vijeka. Bez obzira na političke kontroverze, Marija Antoaneta je zračila otmjenošću i elegancijom.

 Sissi – carica Elizabeta Austrijska

Poznata po svojoj zapanjujućoj ljepoti, dugoj kosi i opsesivnoj brizi o izgledu. Bila je visoka, vitka, s izraženim obrazima i duboko zamišljenim očima. Ljepota joj je bila i blagoslov i teret, jer je često bila zatvorena u vlastitu refleksiju.

HOLIVUD I ZLATNA ERA GLAMURA

 Audrey Hepburn

Ona nije bila samo glumica – bila je poetska ljepota u ljudskom obliku. Njene krhke crte lica, izražajne oči i elegancija činile su je ikonom stila i sofisticiranosti. Uz to, njena humanitarna misija kroz UNICEF učinila je da njena ljepota dobije dublju dimenziju.

 Marilyn Monroe

Simbol seksipila i ženstvenosti. Plava kosa, crveni ruž, zanosan hod i ranjiv osmijeh. Ali iza toga – kompleksna i inteligentna žena. Njena ljepota bila je poput vatre: sjajna, opasna i nezaboravna.

 Sophia Loren

Italijanska diva čije crte lica, krupne oči i senzualne usne predstavljaju mediteranski ideal ljepote. Njen stav: „Sve što vidite dugujem špagetima“ – učinio ju je autentičnom, zemaljskom i voljenom.

 Elizabeth Taylor

Njene ljubičaste oči su bile gotovo mit. Glamur, strast i drama bili su dio njenog identiteta. Smatrana za jednu od najljepših žena koje su ikada hodale crvenim tepihom.

MODERNE IKONE LJEPOTE

 Aishwarya Rai Bachchan

Indijska glumica i bivša Miss Svijeta. Njene zeleno-plave oči, savršeno lice i dostojanstveno ponašanje učinili su je simbolom istočnjačke ljepote. Spoj tradicije i savremenog šarma.

 Angelina Jolie

Njen pogled, pune usne i oštre jagodice definišu savremeni ideal ljepote. No, njena humanost i rad sa UN-om pokazuju da prava ljepota izlazi iz djela, a ne samo iz oblika.

 Monica Bellucci

Talijanska boginja ljepote. Prirodna, zrela i zavodljiva – pokazala je da žena ne mora biti djevojčica da bi bila lijepa. Njena ljepota je tiha, ali hipnotišuća.

 Beyoncé

Kraljica samopouzdanja. Njena ljepota je dinamična, moderna i moćna. Nosi svoje porijeklo, tijelo i stav sa ponosom. Postala je simbol nove generacije žena koje definišu sebe.

Gal Gadot

Izraelka koja je osvojila svijet kao Wonder Woman. Njena ljepota je sportska, snažna i prirodna. Kombinuje nježnost i ratničku energiju, što je čini neodoljivom.

EGZOTIČNE LJEPOTICE KROZ KULTURE

Ljepota nije univerzalna – ona je raznolika, ukorijenjena u lokalne tradicije, boje, oblike i gestove.

• Japanska gejša – simbol tihe, minimalističke ljepote, s naglaskom na gracioznost i kontrolisano ponašanje.

• Etiopske žene iz plemena Mursi – sa ukrasima, tetovažama i diskovima, pokazuju snagu identiteta i ponos na svoje korijene.

• Skandinavke – često visoke, svijetle puti i očiju, minimalistički stil koji naglašava prirodnu ljepotu.

• Latinoamerikanke – strastvene, temperamentne, sa oblinama koje slave život.

NAJLJEPŠE ŽENE IZ REGIJE (BALKAN)

I Balkan je dao svijetu mnoge izuzetne žene, koje su očaravale kako izgledom, tako i harizmom.

• Milena Dravić – nežna, ali snažna, prirodna ljepota uz izuzetnu glumačku karijeru.

• Severina – kombinacija seksipila i zavodljivog glasa. Njen izgled i karizma učinili su je ikonom.

• Jovanka Broz – klasična ljepota, oličenje discipline i dostojanstva. Uvijek dotjerana, sa stavom prve dame.

• Tamara Kalinić – modna influencerica iz Srbije koja dominira svjetskom scenom, oličava savremeni model sofisticirane ljepote.

LJEPOTA KAO SNAGA, NE CILJ

Najljepše žene svijeta nisu samo fotografije u časopisima. To su žene koje nose svoju ljepotu sa smislom – koje inspirišu druge da vjeruju u sebe, koje mijenjaju društvo, koje njeguju i grade. Njihova ljepota nije ono što posjeduju – već ono što prenose.

One se ne mjere centimetrima, kilogramima ni godinama – već hrabrošću, prisustvom, pogledom, riječima, i onim što u tišini ostaje iza njih.