Alen Nuri, glumac koji je osvojio srca publike širom nekadašnje Jugoslavije, naročito među ženama, ostavio je neizbrisiv pečat svojim upečatljivim ulogama. Najveću pažnju privukao je tumačenjem nudiste u kultnom ostvarenju “Ljepota poroka” pod rediteljskom palicom Živka Nikolića, što mu je donijelo široko priznanje i dugotrajno divljenje.
Ovaj film je u svoje vreme privukao ogromnu pažnju zahvaljujući odvažnim scenama i slobodnom pristupu temama, među kojima su se izdvojili provokativni momenti sa Mirom Furlan i Snežanom Savić. Upravo zbog ovih scena, ostvarenje je postalo jedno od najpoznatijih na Balkanu. Iako su mnogi očekivali da će Nuri nakon toga napraviti proboj u Holivudu, on je istakao svoju zahvalnost za sve što je postigao unutar jugoslovenskog filmskog stvaralaštva.
Gledatelji iz regiona prepoznaju ga i po istaknutim ulogama u filmovima poput “Vrhovi Zelengore“, “Opasni trag” i “Iskušenje đavola“, kao i po pojavljivanju u omiljenoj seriji “Bolji život“. Iako je Alen Nuri priznao da mu rola u “Ljepoti poroka” nije predstavljala veliki profesionalni izazov, sarađivanje s režiserom Živkom Nikolićem bilo je iskustvo koje je ostavilo trajan pečat na njega. Po završetku snimanja, ekipa često provodila vreme zajedno na Adi Bojani, što je doprinelo stvaranju trajnih uspomena i još dubljem prijateljstvu među glumcima.
Kolege, poput Mire Banjac, često su isticale da je Nuri posedovao jedinstvenu energiju i neodoljivu harizmu, što ga je činilo omiljenim u krugovima filmskih i umetničkih radnika. Njegova povezanost sa Balkanom dodatno se produbila kroz emotivnu vezu sa Srpkinjom iz Kovačice, koju je sreo u Francuskoj zahvaljujući zajedničkim poznanicima. Ova ljubavna priča samo je učvrstila njegovu vezu s regionom i ljudima koji su ga iskreno zavoleli.
Njihova veza bila je toliko snažna da je Nuri odlučio da prihvati pravoslavlje, a par se venčao u crkvi u Uzdinu, u srcu Banata. Ovaj korak predstavljao je njegovu posvećenost kulturi i tradicijama tog kraja. Često je s ponosom govorio o svojoj ljubavi prema lokalnoj kuhinji, a naročito je izdvajao sarmu kao jedan od svojih omiljenih specijaliteta.
Nuri je, nakon što je postigao uspeh u Francuskoj, odlučio da poseti Jugoslaviju kako bi se opustio i razmislio o sledećim koracima u svojoj karijeri. Tokom boravka na jednoj plaži, slučajno je naišao na poznatog sovjetskog glumca Sergeja Bondarčuka i njegovu suprugu. Ovaj neočekivani susret pokazao se presudnim za njegovu dalju karijeru. Bondarčuk ga je pozvao da se pridruži ekipi filma “Vrhovi Zelengore” (1976), što je za Nurija bio ključan trenutak u povratku svetu filma i obnavljanju njegove glumačke strasti.
Nakon mnogo godina, Nuri se vratio u Beograd, povodom angažmana svoje kćerke, Eloise Burdon, koja je kao balerina dobila priliku da nastupa u Narodnom pozorištu. Taj povratak bio je emotivan ne samo za njega, već i za sve one koji ga pamte iz perioda njegove karijere na ovim prostorima. Dok je hodao beogradskim ulicama, prisetio se koliko su mu toplina i ljubaznost naroda u Srbiji ostali u srcu, bez obzira na to što je većinu svog života proveo van granica bivše Jugoslavije. Osjećaj pripadnosti nikada ga nije napustio, a sada, nakon 35 godina, ponovni susret sa starim mestima i poznatim licima oživeo je uspomene na period koji je oblikovao njegov život i glumački put.
Taj neočekivani susret postao je ključan za njegov dalji put u filmskoj industriji, otvarajući mu vrata ka novim prilikama i uspehu. Nuri često sa osećajem topline govori o svojoj strasti prema Balkanu i posebnom mestu koje jugoslovenska kinematografija zauzima u njegovom srcu. Bez obzira na brojne prepreke s kojima se suočio, ostao je prizeman, uvek izražavajući zahvalnost za svaki trenutak i priliku koja mu se pružila. Najviše ceni podršku koju je dobijao tokom karijere, a njegova veza sa Srbijom, ne samo kroz profesionalne projekte, već i kroz lične odnose, ostala je neizostavan deo njegovog života. Njegova priča služi kao nadahnuće za mnoge, pokazujući kako upornost i ljubav prema umetnosti mogu voditi ka izuzetnim ostvarenjima.
Alen Nuri je glumac koji je ostavio dubok trag na filmskoj sceni bivše Jugoslavije, a njegova karijera, koja je obilježena brojnim ulogama, posebnu pažnju privukla je zahvaljujući filmu „Ljepota poroka” redatelja Živka Nikolića. Njegova izvedba u ovom ostvarenju, u kojem je tumačio lik nudista, postala je prepoznatljiva širom Balkana, iako Nuri sam priznaje da mu ta uloga nije predstavljala veliki izazov. Ipak, iskustvo rada sa Živkom Nikolićem ostavilo je snažan utisak na njega, a saradnja sa ostatkom glumačke ekipe, uključujući imena poput Mire Furlan i Snežane Savić, rezultirala je nezaboravnim trenucima, kako na setu, tako i van njega. Nakon snimanja, ekipa se često okupljala na Adi Bojani, gdje su provodili zajedničko vrijeme i stvarali uspomene koje su dodatno ojačale njihove međusobne veze.
Nuri je tokom svoje karijere ostvario uloge i u drugim značajnim filmskim i televizijskim projektima, kao što su „Vrhovi Zelengore“, „Opasni trag“ i serija „Bolji život“. Njegova specifična energija i karizma, kako su isticali njegovi saradnici, bila je razlog zbog kojeg je bio toliko prihvaćen i cijenjen u svijetu filma. Mnogi su prepoznali njegovu posvećenost glumi i umetnosti, a to se posebno ogledalo u njegovom odnosu prema radu i ljudima s kojima je sarađivao. Iako je njegova karijera obuhvatala i angažmane van Jugoslavije, Nuri je uvijek osjećao posebnu povezanost sa Balkanom.
Njegova ljubav prema ovom regionu dodatno je ojačana kroz lične odnose. Njegova veza sa Srpkinjom iz Kovačice, koju je upoznao u Francuskoj, bila je ključna tačka u njegovom životu. Ova ljubavna priča imala je toliko dubok uticaj na njega da je Nuri prešao u pravoslavlje i venčao se u crkvi u Uzdinu, u Banatu. Time je ne samo simbolički potvrdio svoju vezanost za kulturu i običaje ovog područja, već je i kroz svoj život ispoljio ljubav prema lokalnim specijalitetima i običajima. Često je govorio o tome koliko uživa u sarmi, kao i o mnogim drugim sitnim detaljima koji su ga povezivali sa svakodnevnim životom u Srbiji.
Nakon dugog niza godina provedenih u inostranstvu, Nuri se nedavno vratio u Beograd, a razlog njegovog povratka bila je profesionalna angažovanost njegove kćerke Eloise Burdon, koja je postala balerina u Narodnom pozorištu. Ovaj povratak bio je emotivan i za njega i za one koji ga se sjećaju iz vremena kada je bio aktivan na jugoslovenskoj sceni. Primijetio je koliko su ljudi u Srbiji ostali topli i gostoljubivi prema njemu, iako je prošlo više od tri decenije otkako je otišao. Iako je veći dio svog života proveo van granica Jugoslavije, osjećaj pripadnosti ovom regionu i dalje je bio prisutan, a povratak u Beograd oživio je stare uspomene i vratio ga u doba kada je stvarao na domaćem tlu.
Tokom karijere, Nuri je dobijao brojne prilike i ponude, ali jedan ključni trenutak u njegovom životu dogodio se na jednoj plaži u Jugoslaviji. Nakon što je postigao značajan uspjeh u Francuskoj, odlučio je da se vrati na Balkan kako bi odmorio i razmislio o svojoj budućnosti. Na toj plaži, susreo je slavnog sovjetskog glumca Sergeja Bondarčuka i njegovu suprugu, a taj slučajni susret postao je prekretnica u njegovom profesionalnom životu. Bondarčuk mu je predložio da se priključi snimanju filma „Vrhovi Zelengore“ (1976), što je za Nurija značilo povratak u filmski svijet nakon perioda zatišja. Ovaj događaj pokrenuo je novu fazu njegove karijere, koja je nakon toga nastavila da napreduje.
Nuri često sa zahvalnošću govori o svim prilikama koje su mu se ukazale tokom života. Njegova ljubav prema filmskoj industriji bivše Jugoslavije, kao i njegova povezanost sa ljudima iz tog vremena, ostali su snažno prisutni u njegovim sjećanjima. Iako su se vremena promijenila, a mnogi od njegovih kolega otišli svojim putem, Nuri je ostao posvećen umjetnosti i zahvalan na svemu što mu je karijera donijela. U svakoj prilici isticao je koliko mu je značila podrška koju je dobijao od prijatelja, porodice i kolega, te koliko mu je važno bilo da ostane skroman i prizeman.
Njegova priča je priča o upornosti, ljubavi prema glumi i nepokolebljivoj vezi s regionom koji ga je oblikovao kao osobu i kao umjetnika. Iako je imao mogućnost da svoju karijeru nastavi u inostranstvu, gdje je postigao određene uspjehe, Nuri je uvijek isticao koliko mu je bilo važno da ostane povezan sa svojim korijenima. Njegov povratak u Srbiju, iako motivisan profesionalnim razlozima njegove kćerke, bio je i povratak kući, u mjesto gdje su počele mnoge njegove priče, a sjećanja na te trenutke i dalje su živa.
