Roditelji preuzimaju veliku odgovornost prilikom davanja djetetu imena. Većina daju neka česta i poznata imena kako dijete ne bi imalo problema, u smislu da ga druga djeca ne zadirkivaju. Neki se ipak odlučuju za neka tradicionalna i ne tako česta imena. No ovaj čovjek ima ime od kojeg ćete se šokirati. Odmah ćete shvatiti zašto mu ne dozvoljavaju u crkvu.
Kada se u jednoj porodici rodi dijete, njegovo ime često nosi težinu generacija, želja i vrijednosti. Ipak, u nekim slučajevima, izbor imena prerasta granice porodične tradicije i pretvara se u čin lične simbolike, provokacije ili čak tihi bunt protiv društvenih normi. Takav je slučaj porodice Misimović iz Gradiške, čiji sinovi nose imena koja ujedno intrigiraju, zbunjuju i izazivaju osmijeh: Karađorđe, Tito i Draža.
Ova neobična kombinacija imena na prvu može zvučati kao satirična dosjetka ili urbana legenda, ali istina je kudikamo dublja – i nipošto nasumična. Glava porodice, Vitomir Misimović, čovjek čvrstih uvjerenja i osebujnog smisla za humor, vratio se iz Australije sa jasnim pogledima na prošlost i budućnost. Njegova privrženost kraljevini i nostalgija za dinastijom Karađorđević postali su temelj njegovih političkih stavova, a ta uvjerenja utisnuo je i u imena svojih sinova.
No, ne treba misliti da su ta imena odraz divljenja prema istorijskim ličnostima koje ih nose. Naprotiv, iza svega se krije ironičan izazov društvu, svojevrsna šala sa ozbiljnim podtekstom. Ime Tito, koje nosi drugi sin, nije odabrano iz poštovanja prema nekadašnjem predsjedniku Jugoslavije. „Nemam ja simpatije prema njemu. Dao sam mu ime čisto iz prkosa,“ govorio je Vitomir, često i sa osmijehom, ne obraćajući pažnju na začuđene ili osupnute poglede komšija i prijatelja.
Ime najstarijeg sina – Karađorđe – odražava očevu odanost monarhističkoj ideji, dok ime najmlađeg, Draža, dodatno učvršćuje ideološki narativ porodice. U zemlji gdje su imena često tiha oda precima ili svetiteljima, porodica Misimović koristi ih kao oružje izražavanja mišljenja – ne mareći mnogo za tuđe reakcije, komentare ili moguće kontroverze.
U konačnici, njihova priča nije samo o imenima, već o identitetu, slobodi izbora i ličnoj borbi da se, čak i kroz najosnovnije stvari poput imena, iskaže stav. Jer u Bosni i Hercegovini, zemlji slojevitih istorija i dubokih podjela, čak i ime može postati manifest.
U jednoj osnovnoj školi, tokom sasvim običnog časa historije, zbio se trenutak koji će se prepričavati godinama – ne zbog gradiva, već zbog jednog neobičnog imena. Nastavnik je postavio pitanje: „Znate li ko je bio Tito?“ Tišina je vladala učionicom dok se iznenada nije podigla ruka jednog dječaka. Sav ozbiljan, bez trunke šale, izgovorio je: „Tito je moj tata.“ Nastavnik je ostao zbunjen, a učionica je eksplodirala u smijehu. Tako je, sasvim spontano, nastala priča koja će kasnije preći u lokalnu legendu.
Dječak iz te anegdote zvao se Tito Misimović, rođen 1986. godine – nedugo nakon smrti jugoslavenskog vođe čije je ime nosio. To ime je u njegovom životu bilo i blagoslov i izazov. Nije prolazio nezapaženo. Ljudi su ga često s osmijehom pozdravljali, ali je bilo i onih koji su se mrštili. Sjećajući se jednog neobičnog susreta s policijom, Tito kaže da je bio zaustavljen zbog prekršaja u saobraćaju, ali kad je izgovorio svoje ime, policajac je samo slegnuo ramenima i pustio ga. Ponekad je, jednostavno, ime govorilo dovoljno.
Ipak, nisu svi reagovali s humorom. Kada je pokušao da krsti dijete i bude upisan kao otac u crkvene knjige, sveštenik je odbio da u dokumente unese ime “Tito” dok se ne odrekne te – kako je rečeno – „neprihvatljive oznake“. Tako je privremeno postao Tomislav, ali to ime nikada nije zaživjelo ni u porodici, ni među prijateljima. Za sve je on bio i ostao Tito.
Danas, mnogo godina kasnije, Tito živi u Glini i radi kao varioc. Život mu je jednostavan, posvećen je supruzi Zori i njihovoj djeci. Njegovo ime i dalje privlači poglede i često izazove pokoji komentar. Prijatelji se kroz šalu znaju našaliti sa Zorom: „Udala si se za Tita!“ – na šta ona samo s osmijehom odmahne rukom. Njoj njegovo ime nikad nije smetalo. Za nju je to bio samo jedan neobičan detalj u priči o njihovoj ljubavi.
Iako mu ime potiče iz ideološki nabijenih vremena, za Tita Misimovića ono je postalo običan dio svakodnevice – pomalo neobično naslijeđe, koje ga ponekad stavi u središte pažnje, ali nikada ne definiše u potpunosti.
Iako ime Tito neizbježno budi političke asocijacije i sjećanja na jedno složeno razdoblje istorije, njegov nosilac – Tito Misimović – ne gaji nikakve negativne emocije prema Josipu Brozu. Naprotiv, u njegovom glasu se čuje blaga znatiželja, čak i simpatija. Planira da sa porodicom obiđe Kumrovec, mjesto gdje je rođen bivši jugoslovenski lider. „Možda odemo baš 25. maja“, kaže kroz osmijeh, prisjećajući se Dana mladosti koji je nekada imao gotovo mitski status u bivšoj državi.
Priča o braći Misimović daleko je više od pukog kurioziteta. Njihova imena nisu tek neobični izbor roditelja – ona su ogledala epohe, znakovi jedne ideološki rastrzane prošlosti i tihog otpora svakodnevici. Kroz njih se može iščitati ironija, sarkazam, pa čak i doza hrabrosti. Ona pokazuju da ime nije samo formalna oznaka zapisana u dokumentima, već nosilac značenja, poruka i lične priče.
U ovom slučaju, imena su postala mnogo više od riječi – pretvorila su se u narative koji se prenose, prepričavaju, izazivaju osmijehe i razmišljanja. Ona su podsjetnik da je identitet mnogo dublji od zvuka kojim nas drugi dozivaju. Istinska vrijednost ne leži u tome kako nas nazivaju, već u načinu na koji nosimo to ime – s humorom, dostojanstvom i bez potrebe da se od njega distanciramo.
Na kraju, nije važno da li se neko zove Tito, Karađorđe ili Draža. Važno je ko je zapravo čovjek iza tog imena. Jer ono što nas oblikuje nije riječ na rođenom listu, već način na koji hodamo kroz život s tim imenom na usnama drugih – i vlastitih.
JOSIP BROZ TITO – ČOVJEK KOJI JE VLADAO NESVRSTANIM CARSTVOM
U jednoj skromnoj kući u kumrovečkom zaseoku, u srcu tadašnje Austro-Ugarske monarhije, 7. maja 1892. godine rođen je dječak koji će jednog dana stajati među najprepoznatljivijim svjetskim liderima 20. vijeka. Nazvan Josip, a prezimenom Broz, on nije mogao ni naslutiti da će njegovo ime – dodano kasnije s nadimkom Tito – postati simbol jedne cijele ere, sinonim za Jugoslaviju, komunizam, ali i za hladnoratovsku ravnotežu moći, spektakularne parade, vojne uniforme, skupa odijela, bijele rukavice i politički balans koji je zbunjivao i Istok i Zapad.
Skromni počeci i mladost u previranjima
Josip Broz poticao je iz siromašne seljačke porodice – otac Franjo bio je Hrvat, a majka Marija Slovakinja. Porodične okolnosti bile su teške, pa je Josip već s 15 godina napustio školu i postao šegrt u Sisku. Tamo je stekao zanat bravara, ali i prve političke ideje, učlanivši se u radnički pokret i sindikate. Tada još nije bilo znakova da će ovaj mladić postati državnik.
Kao austrougarski vojnik, Broz je učestvovao u Prvom svjetskom ratu. Ranjavan je, zarobljen od strane Rusa, a vrijeme zarobljeništva proveo je u Sibiru. Upravo u ruskoj revoluciji i raznim boljševističkim krugovima s kojima se susreo u tom periodu, započelo je njegovo radikalnije političko oblikovanje.
Po povratku u domovinu 1920-ih godina, Broz se uključuje u Komunističku partiju Jugoslavije (KPJ), koja je tada djelovala ilegalno. Bio je neumoran organizator, konspirator, govornik i agitator. Njegov meteorski uspon u partiji kulminirao je 1937. godine kada je, uz podršku Kominterne, izabran za generalnog sekretara KPJ pod partijskim pseudonimom Tito.
Drugi svjetski rat i mit o partizanskom vođi
Drugi svjetski rat bio je prekretnica. Kada su sile Osovine 1941. godine napale i okupirale Kraljevinu Jugoslaviju, Tito je preuzeo vodstvo u organizaciji oružanog otpora. Pod njegovim rukovodstvom, formiran je masovni partizanski pokret, koji je iz godine u godinu sve više sticao vojnu snagu, podršku stanovništva i međunarodni značaj. Uspješno balansirajući između savezničkih interesa i sopstvenih ciljeva, Tito je uspio osloboditi zemlju bez direktne pomoći Crvene armije na većini teritorija – što ga je kasnije dodatno učvrstilo kao nezavisnog lidera.
Tito je 1945. proglasio Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju i postao njen premijer i predsjednik. Već 1946. donesen je prvi ustav nove komunističke države, modeliran po uzoru na Sovjetski Savez. Međutim, vrlo brzo došlo je do Titovog najpoznatijeg političkog raskida – onog sa Staljinom.
Rez sa Staljinom i posebni put socijalizma
Godine 1948. Jugoslavija je isključena iz Informbiroa, što je bio direktan rezultat sukoba između Tita i sovjetskog vođe Staljina. Tito je odbio da podredi Jugoslaviju Moskvi, što ga je pretvorilo u jedinstvenog komunističkog lidera – onog koji je istovremeno bio „crven“ i nezavisan. Ta odluka je bila izuzetno rizična, ali je postavila temelj za tzv. jugoslovenski put u socijalizam, koji će se temeljiti na samoupravljanju, nesvrstanosti i pokušaju da se ideološki balansira između kapitalizma i komunizma.
Upravo ta politika učinila je Jugoslaviju jedinstvenom. Zemlja se otvorila prema Zapadu, privukla strane investicije, a Tito je postao globalni faktor – rado viđen gost i u Kremlju i u Bijeloj kući. Istovremeno, unutar zemlje, sprovodio je snažnu centralizaciju vlasti, gušenje političkog pluralizma, te upotrebu tajne policije (UDBA) za suzbijanje opozicije i disidenata, posebno u emigraciji.
Osnivač Pokreta nesvrstanih i globalni autoritet
Jedno od najvažnijih poglavlja Titove karijere bio je Pokret nesvrstanih, čiji je bio jedan od osnivača zajedno sa Naserom i Nehruom. Prva konferencija nesvrstanih održana je u Beogradu 1961. godine i označila je formalno rađanje „trećeg puta“ – alternative između dva suprotstavljena bloka hladnoratovskog svijeta.
Tito je često putovao – posjetio je više od 100 zemalja, susreo se s gotovo svakim relevantnim svjetskim liderom svoga vremena, od Fidela Castra, preko kraljice Elizabete, do Ričarda Niksona. Njegovi dočeci širom svijeta bili su spektakularni, često praćeni vojnim počasnim četama, masovnim skupovima i crvenim tepihom.
Ličnost, stil i kult ličnosti
Tito je njegovao imidž nedodirljivog vođe. Uvijek je bio elegantno obučen, često u bijelim uniformama s ordenjem, pušio je kubanske cigare, volio lov, raskoš i moć. Imao je luksuzne vile (Brioni, Karađorđevo, Užička u Beogradu), brod Galeb, voz Plavi voz i cijelu svitu ljudi koji su se brinuli da sve funkcioniše besprijekorno.
Iako je njegov režim bio autoritaran, Tito je kod većeg dijela stanovništva uživao stvarno poštovanje i simpatije. Njegov govor bio je jednostavan, često ispunjen narodskim izrazima, ali je jasno komunicirao moć, odlučnost i harizmu. Njegov rođendan – 25. maj – slavljen je kao Dan mladosti uz štafetu, parade i masovne skupove koji su veličali njegov lik.
Kasne godine, bolest i smrt
Krajem 1970-ih, Titovo zdravlje počinje naglo da slabi. U januaru 1980. godine pretrpio je tešku infekciju noge, što je dovelo do amputacije. Ležao je u bolnici u Ljubljani gotovo četiri mjeseca, gdje se ljekari borili da ga održe u životu. Umro je 4. maja 1980. godine u 15:05. Njegova smrt je označila kraj jedne epohe.
Titova sahrana bila je najveći državni pogreb u 20. vijeku – prisustvovalo mu je 209 delegacija iz 127 zemalja svijeta, uključujući 31 predsjednika, četiri kralja, šest prinčeva i 22 premijera. Taj spektakularni oproštaj još jednom je pokazao koliku težinu je Tito imao na globalnoj sceni.
