Da li ste ikad razmišljali o tome koja godina je najopasnija odnosno u kojoj godini imate najveću mogućnost da okončat život? Neke studije su urađene koje kažu da je to uopravo godina u kojoj idete u penziju. Zvuči nevjerovatno ali se zapravo poklapa s određenim psihološkim procesima kroz koje prolazite u tom periodu.
Prva godina penzionisanja: Najopasnija godina života?
Kada se govori o rizicima u različitim fazama života, mnogi će prvo pomisliti na mladost i starost kao najkritičnije periode. U tim fazama života, ljudi se suočavaju s različitim izazovima, od donošenja ključnih odluka do suočavanja s zdravstvenim problemima.
Međutim, prema istraživačima koji se bave dugovječnošću, najopasnija godina u životu ne dolazi nužno u najranijim ili najpoznijim godinama, već često neposredno nakon penzionisanja. Ovaj period je kritičan zbog naglih promjena koje može donijeti, što je tema koja zahtijeva dublje razmatranje.
Den Bitner, istaknuti istraživač u oblasti dugovječnosti, ističe da se tokom prve godine penzionisanja povećava rizik od smrtnosti zbog gubitka smisla, rutine i osjećaja pripadnosti. Bitner naglašava da mnogi postanu svjesni ovog rizika tek kada se povuku iz radnog odnosa.
Prelazak iz svakodnevnog radnog okruženja u penziju može donijeti brojne izazove koji nisu uvijek vidljivi na prvi pogled, ali su itekako prisutni.
Jedan od ključnih faktora je promjena u socijalnom okruženju i svakodnevnim navikama. Ljudi često povezuju svoj identitet s poslom koji obavljaju, a gubitak te uloge može voditi ka osjećaju praznine i depresije. Bez obzira na godine, odlazak u penziju često znači gubitak strukture koja je davala smisao svakodnevnom životu.
Ova promjena može dovesti do smanjenja fizičke aktivnosti i socijalnih interakcija, što dalje može uticati na fizičko i mentalno zdravlje.
U tzv. “Plavim zonama” – područjima poznatim po dugovječnosti stanovnika, ljudi ne koriste koncept klasične penzije. Umjesto toga, oni ostaju angažirani kroz različite aktivnosti koje im daju osjećaj svrhe. Na primjer, na Okinavi, stanovnici se oslanjaju na pojam “ikigai”, što znači razlog zbog kojeg ustaju svako jutro.
Ovaj koncept uključuje ne samo posao, već i hobije, fizičku aktivnost i socijalne interakcije, što značajno doprinosi njihovom osjećaju zadovoljstva i životne svrhe. Ovakav pristup može pomoći u očuvanju mentalne i fizičke agilnosti čak i u kasnijim godinama života.
Psiholozi savjetuju da, kako bi se izbjegli negativni efekti odlaska u penziju, ljudi trebaju pronaći nove izvore smisla. Ovo može biti kroz volontiranje, brigu o porodici, razvijanje novih hobija ili čak putovanja. Aktivno učešće u zajednici može spriječiti osjećaj usamljenosti i depresije, čime se doprinosi boljem fizičkom i mentalnom zdravlju.
Učestvovanje u zajedničkim aktivnostima pomaže u održavanju društvenih veza i može donijeti osjećaj zajedništva i ispunjenosti.
Japanski način života dodatno ilustrira koliko je važna svrha za dugovječnost. Na Okinavi, uz ikigai, ljudi praktikuju i druge zdrave navike kao što su uravnotežena ishrana bogata povrćem i redovna fizička aktivnost.
Ove prakse ne samo da produžuju životni vijek, već i osiguravaju bolji kvalitet života, bez teških bolesti poput demencije. Bitner savjetuje da se ne povučemo iz života kad se povučemo iz posla, već da nastavimo doprinositi zajednici i ostanemo aktivni.
Ovakav pristup može osigurati da penzija postane period ispunjen novim iskustvima i zadovoljstvom.
Očigledno je da penzionisanje ne mora značiti kraj aktivnosti. Naprotiv, može biti nova prilika za osobni rast i doprinos širem društvu. Prihvatanjem novih izazova i održavanjem društvenih veza, stvaramo uslove za dug i ispunjen život. Kako Bitner poručuje, “ostanite korisni, dijelite svoje znanje i vidimo se u stotoj”.
Ova filozofija je ključ za razbijanje mita o penzionisanju kao kraju produktivnog života i otvara vrata za novo poglavlje ispunjeno svrhom i zadovoljstvom.
