Jedne noći, pod uticajem alkohola, napravio sam grešku koja me koštala svega. Vratio sam se kući, a ona je odmah primijetila mrlje od crvenog ruža na mojoj košulji. Nije bilo izlaza, priznao sam istinu. Suze su joj potekle niz lice, a potom je, slomljena, izgovorila riječi koje su me proganjale: rekla je da me mrzi. Sledećeg jutra, bez riječi, spakovala je stvari i otišla.
Prije nekoliko dana, susreo sam njenu majku. U ruci je držala malog dječaka. Upitao sam, s blagom sumnjom, čije je to dijete. Rekla mi je da pripada Ani.
Ponesen željom da je vidim, upitao sam gdje je Ana. Odgovor koji je uslijedio pogodio me kao grom: Ana je preminula pri porodu. Taj mali dječak je moj sin. Nisam ni znao da je bila trudna kada je otišla od mene. Sada, taj mališan živi sa mnom, a sjećanje na Anu nikada me nije napustilo.
JEDNA LIJEPA PRIČA ZA VAS
Bio jednom jedan mladić po imenu Nikola, koji je živio u malom selu okruženom šumama i poljima. Bio je vrijedan, dobar i iskren, ali često se osjećao nesigurnim u vezi sa svojim životom. Često je gledao ljude iz grada kako dolaze u selo, vozeći skupe automobile, noseći elegantnu odjeću i razgovarajući o svojim uspjesima. Osjećao je zavist prema njima, uvjeren da je sreća i uspjeh nešto što dolazi samo onima koji imaju više.
Jednog dana, dok je sjedio na klupi kraj rijeke i razmišljao o svom životu, prišao mu je starac iz sela, poznat po svojoj mudrosti. Vidjevši Nikolu zabrinutog, starac ga je upitao:
„Šta te muči, momče?“
Nikola je uzdahnuo i iskreno odgovorio: „Svi oko mene izgledaju srećno, imaju više nego ja, a ja osjećam da moj trud nikada neće donijeti plodove. Zar je to pravedno?“
Starac se osmijehnuo i sjeo pored njega. „Dopusti mi da ti ispričam jednu priču,“ rekao je tiho.
„Nekada davno, u našem selu, živjela su dva seljaka, Marko i Jovan. Obojica su imali svoje njive, ali su ih obrađivali na različite načine. Marko je svake godine sadio kukuruz i brinuo se o svojim biljkama sa ljubavlju i pažnjom. Zalijevao ih je, okopavao korov i znao da će žetva biti dobra jer je posvetio vrijeme i energiju.
S druge strane, Jovan je bio nestrpljiv. Umjesto da marljivo radi, stalno je trčao za novim prilikama. Jedne godine sadio je pšenicu, druge soju, treće grah, ali nikada nije ostajao dovoljno dugo da vidi plodove svog rada. Misleći da će naći brzi način da se obogati, uvijek je mijenjao planove.
Došao je dan žetve. Markova njiva bila je puna zlatnog kukuruza, dok Jovanova nije donijela skoro nikakav plod. Marko je, zbog svog truda i strpljenja, imao obilje hrane, dok je Jovan, iako je radio, stalno jurio za nečim većim, ali nikada nije stvorio ništa trajno.“
Starac je na trenutak zastao, a zatim nastavio: „Nikola, mudrost nije u tome da uvijek želiš više, već da znaš prepoznati vrijednost u onome što već imaš. Sreća ne dolazi iz bogatstva ili statusa, već iz toga da radiš s ljubavlju i posvećenjem. Kao što je Marko naučio, strpljenje i trud donose plodove, čak i kada to ne vidimo odmah.“
Nikola je dugo razmišljao o starčevim riječima. Shvatio je da je istinska sreća u tome da cijeni ono što ima i da se posveti onome što voli. Od tog dana, više se nije osjećao nesigurno, već je s osmijehom radio na svom polju, znajući da, kao i Marko, samo strpljenje i ljubav donose pravu nagradu.
Pouka ove priče je jednostavna: u životu često jurimo za onim što nemamo, a zaboravljamo cijeniti ono što već posjedujemo. Sreća i uspjeh dolaze onima koji su strpljivi i posvećeni, a ne onima koji neprestano traže brze i lake puteve.
