Iako danas ima dosta bogatih na estradi, nisu svi imali lijepo djetinjstvo. Amel Ćeman Ćemo, renomirani vokal koji je od svog prvog debija stekao titulu “monarha estrade”, u godinama svog formiranja suočavao se s brojnim izazovima. Ćemo je nedavno podijelio uvide u svoj rani život, uključujući svoje odrastanje u Beranama, iskustvo nastupa u barovima, put do Beograda i razne druge teme. Na doista iskren način, otvoreno je otkrio svoje najosobnije anegdote, dajući uvid u svoje odrastanje u Crnoj Gori tijekom burnih desetljeća 1980-ih i 1990-ih.
Jedno vrijeme Berane su bile ugodno mjesto za boravak. Živa su mi sjećanja na to razdoblje, posebno kada sam imao samo četiri godine i kada su se u Sarajevu održavale Zimske olimpijske igre. Još uvijek se sjećam da sam gledao prijenose, unatoč svojoj mladosti. Tijekom osamdesetih moj život je bio uistinu lijep, od jutarnjeg buđenja, odlaska u školu, susreta s učiteljima i školskog portira. No, nakon toga sve je krenulo naopako. Naša se zemlja počela raspadati i od tada smo doživjeli samo nesreću. Odrastanje u Beranama bilo mi je zadovoljstvo i duboko volim ovaj grad, kao i Beograd i Solun, gdje provodim najviše vremena. No, 1989. godine počela su se odvijati turbulentna vremena, nakon kojih je uslijedilo burno desetljeće devedesetih i potonja inflacija, koja je uvelike obezvrijedila našu valutu, dinar.
Pjevač je ispričao iskustvo života u neimaštini. U to su vrijeme moji roditelji doživjeli nesretan gubitak posla. To je predstavljalo izazov pronalaženja načina da se održimo, a kao rezultat toga, našao sam se u cipelama koje nisu nužno bile po mojim osobnim željama, već ono što su mi roditelji mogli priuštiti. Unatoč tome, osjetio sam radost i zahvalnost, iako je uz njihovo nošenje bila povezana određena razina neugodnosti. Bio sam potpuno svjestan da mi roditelji nisu u stanju pružiti ništa više i čuvao sam ono što su mi dali kao nešto najljepše što mogu imati. Na kraju sam preuzeo na sebe da počnem zarađivati vlastiti novac, što me je dovelo do toga da sam mlad ušao u radnu snagu radeći u baru.
Nakon što su ostali bez posla, Ćemini roditelji su donijeli odluku o kupovini krava. Otac je nakon preseljenja na periferiju grada odlučio nabaviti krave. S obzirom na nedostatak mogućnosti zaposlenja za njega i moju mamu, pribjegli su uzgoju krava kao načinu preživljavanja. Brat i ja smo preuzeli odgovornost prodaje domaćeg mlijeka, što nam je postalo primarni izvor prihoda. Potražnja za našim proizvodom bila je uhodana, a mi smo marljivo ispunjavali zadatak isporuke. U Beranama je to bilo uobičajeno, kako se kaže, “ti meni češaj leđa, ja ću tebi”. Tek kroz moje drugo zanimanje, volontiranje u Crvenom krstu, istinski sam se upoznao sa ulicama Berana. Živjeli smo od prodaje mlijeka, od čega je preživljavala cijela obitelj.
