Danas na repertoaru jedan tužan tekst ali i teška priča o djevojkama koje su ostale u zatočeništvu i trebalo im je dugo vremena da se vrate u normalan svijet. Možete samo zamisliti kroz šta su prolazile tokom tog perioda. Dio teških trenutaka vam donosimo u nastavku.
Na obroncima ruske svakodnevice, među običnim danima ispunjenim smehom, planovima i tajnama koje samo najbolje prijateljice dele, rasle su dvije djevojke – Katja i Lena. Katja, još dijete sa svojih 14 godina, nosila je u očima nevinost i snove o budućnosti koju je zamišljala kao bajku. Lena, nešto starija, već je koračala ka odraslom svijetu, noseći na ramenima prva razočaranja, ali i mudrost koju tinejdžeri rijetko imaju. Njihovo prijateljstvo bilo je neraskidivo, kao da su bile dvije strane iste duše.
Te večeri, krajem septembra 2000. godine, vraćale su se sa zabave, prepune dojmova, sretne i nesvjesne da će svijet kakav poznaju uskoro biti izbrisan iz njihovih života. U trenutku kada je jedan nepoznat muškarac zaustavio njihov korak, sve se preokrenulo. Ime mu je bilo Viktor Mokhov – kasnije poznat kao “Škorpionski monstrum”. Taj čovjek nije nosio pištolj, ali je sa sobom vukao nešto mnogo strašnije – izopačenu potrebu da bude gospodar tuđe patnje.
Katja i Lena nisu više bile slobodne. Od tog časa, njihov svijet se suzio na nekoliko betonskih kvadrata ispod zemlje, u prostoriju duboku tri metra, skrivenu ispod neugledne šupe u mjestu Skopin. To mjesto nije bilo dom. To je bila grobnica svijesti, izolovana od sunca, glasa ljudi, pa čak i vremena. Zidovi tog podruma pamtili su jecaje, suze, ćutanja koja su parala tišinu.
Godine koje su uslijedile bile su ništa manje od hodanja po ivici pakla. Poniženje nije dolazilo samo kroz udarce i glad. Prava tortura je bio osjećaj izgubljenosti – kao da su izbrisane iz svijeta. Mokhov ih nije samo zatvorio fizički – pokušao je da im okovi i um veže. Glad ih je lomila, mrak ih je gutao, ali ono što ih je najviše boljelo bila je tišina izvana – jer niko nije dolazio.
Ipak, uprkos svakom pokušaju da im slomi duh, nije uspio. U najmračnijim trenucima, kada je svaka nada izgledala kao šapat koji se gubi, Katja i Lena su se držale jedna druge. Nisu bile samo zatočenice – bile su ratnice. U toj tišini, rodila se tiha snaga: pogled, stisak ruke, suza koju bi jedna drugoj obrisala. To je bila njihova pobuna.
Kada su napokon ugledale svjetlo dana, bile su iscrpljene, ali nisu bile uništene. Tamo gdje je neko pokušao da ih izbriše, one su se upisale u vječnost pričom o neuništivosti. Jer ono što je čovjek pokušao da zakopa, život je odlučio da vrati. I one su preživjele – ne kao senke, već kao simboli ljudske volje da izdrži, preživi i pronađe sebe čak i kad je sve izgubljeno.
Dok su dani curili u beskonačnom mraku podzemne ćelije, jedina stvar koja ih nije napuštala bila je tiha, gotovo nečujna snaga koja se hranila nadom. Katja i Lena, iako iscrpljene i ranjene, nisu dopustile da im duše ugasne. U tim sablasnim zidovima nisu imale mnogo – ali su imale vjeru. Ne onu koja se nosi oko vrata, već onu koja tiho živi unutra – kao iskra koja preživljava i kad sve drugo izgori.
Molitva im nije bila samo razgovor sa višim bićem – bila je način da sačuvaju razum, most prema nekom drugom svijetu, svijetu koji ih možda još čeka. Vremenom su, nevjerovatno ali istinito, dobile televizor i videorekorder – kao da je njihov tamničar pokušavao da se poigra sa iluzijom normalnosti. Iako su bile okovane, kroz ekrane su mogle nazrijeti život koji teče tamo negdje – izvan podzemlja, izvan pakla. Svaka scena, svaki film, svaki glas s televizije bio je podsjetnik da svijet još postoji. I da ga jednog dana mogu ponovo dotaknuti.
Ponekad su bile puštane iz podruma – pod nadzorom, naravno – ali dovoljno da osjete zrak, čuju ptičji cvrkut ili samo naprave par koraka koji nisu omeđeni betonom. Te kratke trenutke nisu koristile za jadikovanje. Ne. Svaki korak van podruma bio je proračun, svaka rečenica koju su uspjele izmamiti bila je dio slagalice. Plan se stvarao tiho, uporno, kao voda koja izdubljuje kamen.
A onda je došao trenutak koji su čekale – bez pompe, bez trube slobode. Diskretno, ali hrabro, snimile su poruku. Video koji je bio više od dokaza – bio je poziv u pomoć, šapat koji je morao doprijeti do onih koji mogu otvoriti vrata. Nije bilo lako, ali uspjelo im je da poruku dostave van zidova. I ona je stigla. Val nade je krenuo.
-
aprila 2004. godine, nakon gotovo četiri godine ropstva, buka koraka na stubištu nije bila prijetnja – bila je sloboda. Policija je ušla. Ruke koje su nekad samo molile, sada su oslobađale. Dvije djevojke su napokon izašle iz tame.
No, svjetlo nije donijelo samo olakšanje. Lena, trudna do kraja trudnoće, suočila se sa najtežom mogućom boli – njena beba nije preživjela. Nisu bile krive godine – već zatočeništvo, stres, strah. Katja i Lena su bile slobodne, ali ranjene.
Umjesto da se povuku, one su izabrale da govore. Da kažu sve – ne zbog osvete, nego zbog onih koji još šute negdje u nekoj svojoj tamnici. Njihova priča nije ostala zaključana s lancima – izletjela je van, kao krik protiv zla. Postale su simboli – ne žrtve, nego svjetionici.
Jer kad neko preživi ono što bi druge slomilo, onda njegove riječi imaju snagu da izliječe. Njihovo svjedočanstvo ne podsjeća samo na užas, već i na moć čovjeka da izdrži, da se uspravi, i da pronađe nadu tamo gdje izgleda da je nikada nije ni bilo.
Kada je pravda konačno zakucala na vrata tamničara, Viktor Mokhov je poslat iza rešetaka. Osuđen je na dugih 17 godina zatvora, uz dodatne dvije godine prinudnog rada, zbog monstruoznih djela koja je počinio nad dvjema nevinošću ukradenim dušama. No, iako su metalna vrata zatvora na kraju za njim otvorena 2021. godine, ostao je pod budnim okom zakona – pušten uz nadzor, ali bez šanse da zaboravi ono što je uradio. Ipak, ono što je on ostavio iza sebe nije samo dosije u arhivi – već rana u kolektivnom pamćenju.
Ova priča, teška i bolna, ne završava njegovom kaznom. Naprotiv – istinsko nasljeđe ove tragedije krije se u snazi onih koje su preživjele. Katja i Lena nisu bile samo zatočenice – bile su ratnice koje su iz tame izašle s glavom uspravno, sa pričom koja odzvanja daleko šire od podruma u kojem su bile zatvorene.
Njihov put, ispunjen bolom, ali i nevjerovatnom hrabrošću, ostaje podsjetnik na to da ljudska duša ima snagu koja prevazilazi i najgore noćne more. I dok zlo nikada neće nestati iz svijeta, ono nikada ne smije proći neopaženo, neosuđeno, i što je najvažnije – neosujećeno.
U svakom njihovom koraku, svakoj riječi koju danas izgovore, živi lekcija: da nijedna patnja ne smije ostati skrivena, da nijedan počinilac ne smije ostati nekažnjen, i da svaka žrtva zaslužuje istinu, pravdu i novi početak.
Jer borba za dostojanstvo i sigurnost ne prestaje presudom. Ona tek tada počinje – u našoj odgovornosti da budemo budni, hrabri i solidarni.
VIKTOR MOKHOV – MONSTRUM IZ SKOPINA: PRIČA O ZLU KOJE JE ŠOKIRALO RUSIJU
U istoriji savremenog ruskog kriminala, rijetko koji slučaj izazvao je toliko jeze, gađenja i istinske nelagode kao onaj vezan za Viktora Mokhova – čovjeka kojeg su mediji kasnije prozvali “Skopinski manijak” ili “Monstrum iz podruma”. Njegovo ime postalo je simbol izopačenosti i zla, a njegovi zločini opomena o tome koliko daleko može otići pojedinac kada ga ništa ne zaustavlja.
RANI ŽIVOT I POJAVA NA MARGINI
Rođen 1950. godine u mjestu Skopin, nedaleko od Rjazanja u Rusiji, Viktor Mokhov dugo je živio kao gotovo neprimjetan građanin. Završio je tehničku školu, zaposlio se kao mehaničar i radnik u industriji, a bio je poznat po tome što je volio red, tišinu i “uradi sam” projekte. Živio je u maloj kući, naizgled skroman, bez policijskog dosijea i sa reputacijom tihog i samotnjačkog čovjeka.
Međutim, ono što niko nije mogao vidjeti iza zatvorenih vrata njegovog doma jeste da Mokhov već godinama planira zločin koji će šokirati naciju. U njegovoj bašti nalazio se stari šupasti objekat – neugledan, bez prozora – ali ispod njega, Mokhov je sopstvenim rukama iskopao podzemni bunker. Koristio je betonske ploče, metalne vrata, ventilaciju i zaključavajuće mehanizme kako bi stvorio podrum koji nije služio za čuvanje hrane ili alata – već kao prostor za ropstvo.
OTMICA KOJA JE TRAJALA SKORO ČETIRI GODINE
Dana 30. septembra 2000. godine, Mokhov je ispunio svoj plan. Na povratku sa proslave, dvije tinejdžerke, Ekaterina Martynova (14) i Elena Samokhina (17), krenule su kući, nesvjesne da ih prati čovjek čije su misli već bile uronjene u najmračniji mrak. U trenutku kad je zaustavio svoj automobil i ponudio prevoz, djevojke su, kao i mnogi mladi u tom uzrastu, pristale bez sumnje. To je bila greška koja će ih koštati četiri godine slobode.
Mokhov ih je drogirao, onesvijestio i doveo u svoj podzemni zatvor. Tamo su, pod prijetnjama i nasiljem, živjele u prostoru od nekoliko kvadrata – bez dnevnog svjetla, sa slabom ventilacijom, bez kontakta s vanjskim svijetom. Njihov jedini kontakt sa stvarnošću bile su trake i televizor koji im je kasnije dozvolio – vjerovatno iz izopačene potrebe da im “ponudi normalnost”.
Mokhov ih je držao u gotovo potpunoj izolaciji. Redovno ih je silovao, psihički mučio i ponižavao. Djevojke su bile podložne njegovim pravilima, njegovim rasporedima i njegovoj kontroli. U tom prostoru nije bilo zakona, nije bilo pomoći – samo on, kao samozvani bog tame.
VIDEO PORUKA I SPAS
Uprkos svemu, Ekaterina i Elena nisu izgubile razum. Njihova želja da prežive bila je nevjerovatna. U jednom trenutku, iskoristile su Mokhovljevu povremenu “slabost” – kada im je dozvoljavao da izlaze iz podruma pod njegovim nadzorom – kako bi osmislile plan bijega. Uspjele su snimiti video poruku s informacijama o svojoj lokaciji i identitetu i nekako je predale jednoj osobi koja je upozorila policiju.
Nakon detaljne istrage i upoređivanja podataka, 26. aprila 2004. godine policija je upala u Mokhovljev dom. Tamo su, u šoku, otkrili dvije žive djevojke u bunkeru. Uslijedilo je hapšenje. Viktor Mokhov nije pokazao kajanje. Njegov izraz lica prilikom hapšenja bio je hladan i distanciran – kao da je uhvaćen dok je samo pravio večeru.
SUĐENJE I KAZNA
Tokom suđenja 2005. godine, Mokhov je optužen za otmicu, silovanje maloljetnih osoba, i nezakonito držanje ljudi protiv njihove volje. Dokazi su bili previše jasni. Osuđen je na 17 godina zatvora i dodatne dvije godine prinudnog rada. Rusko pravosuđe ga je proglasilo ekstremno opasnim pojedincem.
Međutim, kako je kazna odmicala, društvo nije zaboravilo njegove zločine. Javnost, naročito nakon pojave intervjua s djevojkama, burno je reagovala i tražila da takvi ljudi nikada više ne budu pušteni na slobodu.
PUŠTANJE NA SLOBODU – I PONOVNA JEZA
2021.godine, Viktor Mokhov je izašao iz zatvora. Iako pod uslovnim nadzorom, njegovo puštanje izazvalo je val bijesa u ruskoj javnosti. Ljudi su se pitali – kako je moguće da osoba koja je drugima doslovno ukrala život, izlazi slobodna? Da li sistem štiti prava zločinca više nego prava žrtava?
Dodatni šok nastao je kada se Mokhov pojavio u nekoliko intervjua, gdje je hladno, gotovo tehnički govorio o svojim zločinima. Nije pokazao grižu savjesti. Djelovao je kao da racionalizuje svoje postupke – što je još više razbjesnilo javnost.
PSIHOLOŠKI PROFIL I DRUŠTVENA ANALIZA
Stručnjaci koji su analizirali Mokhovljevo ponašanje navode da se kod njega radi o klasičnoj kombinaciji sadističke i narcisoidne psihopatije. Njegova potreba da potpuno kontroliše žrtve, da ih “kazni” i emocionalno uništi, proističe iz dubokih kompleksa i osjećaja inferiornosti koje je pokušavao kompenzovati potpunom dominacijom.
Pritom, njegov izolovani život, nedostatak bliskih odnosa i sposobnost da se dugo pretvara u “normalnog čovjeka”, pokazuju mračnu stranu sociopatskog uma.
NASLIJEĐE I UTICAJ NA DRUŠTVO
Priča Viktora Mokhova ostaje upisana u kolektivnu svijest kao lekcija koju društvo ne smije zaboraviti. Njegov slučaj je doveo do strožih mjera kontrole osuđenih seksualnih prestupnika, novih zakona o nadzoru i tretmanu zločinaca po izlasku iz zatvora.
No još važnije, njegova priča nas uči da zlo često ne nosi prepoznatljivo lice. Da monstrum može biti tihi komšija, neupadljivi tehničar, osoba koju svi poznaju – ali niko ne poznaje dovoljno.
EPILOG
Ekaterina i Elena, iako oslobođene, do kraja života će nositi ožiljke tog perioda. Njihova hrabrost, međusobna podrška i volja za životom nadživjele su Mokhova. Njihova svjedočanstva postala su inspiracija, a on – tek ime koje nosi poruku upozorenja.
Jer ljudi poput Viktora Mokhova ne smiju biti zaboravljeni. Ne zato što zaslužuju pažnju – već zato što društvo ne smije dozvoliti da se slična priča ponovi.
