Rođen sam 1970. godine, u okolnostima koje nisu bile plod ljubavi, već pokušaja skrivanja istine. Moj dolazak na svijet bio je dio složenog dogovora između mojih roditelja, braka sklopljenog kako bi moj otac sakrio svoju seksualnu orijentaciju. Tada, društvo nije pružalo prostor za slobodno izražavanje identiteta, posebno ne za muškarce koji su osjećali privlačnost prema istom spolu.
Danas, stvari su mnogo drugačije. Ljudi se sve više osjećaju slobodnima da istraže vlastite želje i tragaju za autentičnom ljubavlju, bez straha od osude. Ali u vremenu mog odrastanja, sedamdesetih i osamdesetih godina, realnost je bila potpuno drugačija. Život u skrivanju, s teškim breme društvenih normi, bio je svakodnevica za mnoge poput mog oca.
Kao dijete, nisam razumio složenost njihove priče, ali odrastajući, sve je postalo jasnije. Njihov brak nije bio izgrađen na ljubavi ili strasti, već na potrebi da se prilagode očekivanjima zajednice. Danas gledam na te godine s pomiješanim osjećajima – tugom zbog nepravdi koje su tada vladale, ali i zahvalnošću što sam kroz tu priču naučio važnost prihvatanja i iskrenosti u životu.
U vremenu kada su predrasude i društvene norme bile snažnije od lične slobode, mnogi muškarci su birali brak kao način da prikriju vlastitu istinu ili stvore iluziju porodičnog života. Ovo je priča o djetetu koje je odraslo u takvom okruženju:
„Moj otac je, kao i mnogi drugi, sklopio brak s mojom majkom, nadajući se da će time pronaći mir ili barem prihvatanje. Međutim, stvarnost je bila daleko od toga. Život koji je vodio nije bio u skladu s njegovom prirodom, i ta neskladnost ga je tiho, ali postojano razarala.
U društvu sedamdesetih, gdje su osude prema homoseksualnim osobama bile uobičajene, moj otac, čovjek nevjerovatne inteligencije, harizme i potencijala, našao se uhvaćen u mrežu sopstvenih laži. Nije mogao podnijeti teret tog života, pa je utočište pronašao u alkoholu – kao da je time pokušavao da umiri unutrašnju bol i nesklad.
Ono što je počelo kao pokušaj građenja porodične slike, završilo je udaljavanjem. Na kraju, moj otac se povukao u destruktivne obrasce ponašanja, što je neizbježno dovelo do njegovog razdvajanja od moje majke. Taj period mog života bio je obojen složenim emocijama – razumijevanjem, tugom i spoznajom o tome koliko je teško nositi se s neprihvaćanjem, bilo ono spoljašnje ili unutrašnje.“
Teško je riječima opisati koliko je našu porodicu pogodio raspad koji je uslijedio. Kao djeca, nismo razumjeli složenost situacije niti razloge iza očevih promjena. Nama je to izgledalo kao da je odjednom postao nepodnošljiv – njegov karakter prepun manipulacija, destruktivnih odluka i, na kraju, zavisnosti od kocke. Te loše navike dovele su do gubitka posla, a potom i našeg doma.
Majka, moj brat, mlađa sestra i ja našli smo utočište u djedovom podrumu, gdje smo pokušavali započeti život iznova. Osjećaj izdaje i nepravde koji sam tada razvila prema ocu duboko se ukorijenio u meni. Gledajući kako je svojim ponašanjem uništio stabilnost koju smo imali, nisam mogla pronaći prostora za razumijevanje, samo za ljutnju.
Tek kasnije, u tinejdžerskim godinama, počela sam sagledavati stvari iz drugačije perspektive, ali do tada je zid između nas već bio previsok. Moja tvrdoglavost i ponos dodatno su udaljili svaku mogućnost za obnovu odnosa. Iako sam u svojim dvadesetim prestala gajiti čistu mržnju prema njemu, osjećaji gorčine i dalje su ostali. Nisam mogla razumjeti njegove postupke ni ono što ga je navelo da uništi sve što smo imali. Razumijevanje je, čini se, bilo nešto što je dolazilo sporo, ako uopšte.
