Alisa je oduvijek osjećala tjeskobu kad bi muž Vitalik spomenuo odlazak njegovoj majci. Ovaj put nije bilo drugačije. Dok je Vitalik pakovao kofer, spreman za polazak, u njenoj glavi su se vrtjele iste misli. Njegova majka će ih dočekati sa uobičajenim pitanjem – „Kada će unuče?“ – i krivica će opet pasti na nju, kao što uvijek biva.
Sedam godina su u braku. Sedam dugih godina slušanja kako je ona odgovorna što još nemaju djece. Alisa je to duboko pogađalo jer je željela dijete od samog početka. Ali Vitalik je uvijek imao izgovore. Jednom je to bila karijera, drugi put renoviranje stana, pa novi automobil, a sada je to vikendica. Kao da će njihovi životi stati kad dobiju dijete. Kao da je svaki drugi prioritet važniji od stvaranja porodice.
Svekrva je, naravno, bila na njegovoj strani. Nikad nije prigovorila svom sinu. Za nju, Vitalik je bio savršen, a Alisa ta koja „ne zna šta hoće“. Uvijek je bilo tako, svaki razgovor završavao bi s neizrečenom osudom.
Ali sve se promijenilo tog dana. Alisa je slučajno čula razgovor između Vitalika i njegove majke. Njihove tihe riječi rezale su joj dušu. „Ona jednostavno nije spremna,“ rekao je Vitalik, opravdavajući se, dok je majka tiho uzdahnula. „Da sam znao da će ovako biti, nikada je ne bih pustila u tvoju kuću,“ dodala je hladno.
Te riječi su bile prelomni trenutak za Alisu. U tom času je shvatila da više ne može živjeti u sjeni nepravde i optužbi. Bez mnogo razmišljanja, uzela je telefon i zakazala sastanak sa advokatom. Razvod je bio jedino rješenje. Nije se radilo samo o djeci, već o dostojanstvu koje je izgubila godinama trpeći lažne optužbe.
Kad se vratila kući, Vitalik je još bio zauzet pakovanjem. Nije mu rekla ništa, samo je uzela svoje stvari i tiho izašla. Shvatila je da zaslužuje život ispunjen poštovanjem i ljubavlju, a ne krivicom koja nikad nije bila njena.
Alisa je tiho sjedila na ivici kreveta, vrteći mali privjesak između prstiju. Znala je da nema izbora – morala je ići. Ustala je s teškim uzdahom i počela polako slagati stvari u torbu, osjećajući kako je svaka pomisao na predstojeću večeru sve više pritiska.
Već je mogla zamisliti kako će sve izgledati. Porodična trpeza, Vitalikova majka sa svojim ispitivačkim pogledom, i obavezni razgovori koji vode samo u jednom smjeru. Počet će nevino – „Kako ide na poslu?“ ili „Gdje planirate za praznike?“ – a zatim će nezaobilazno uslijediti one rečenice koje su Alisi već odavno bile poznate.
„Marinka je nedavno rodila drugo dijete,“ zamišljala je Alisa njen glas. „A Svetlana, znaš, čeka sina!“ Svaka riječ bi bila izgovorena s takvom lakoćom, ali bi nosila težinu koja je pritiskala Alisu sve dublje u stolicu.
Znala je kako će večer završiti – sa osjećajem krivice koju su joj uvijek uspijevali nametnuti, kao da je samo njena odgovornost što još nisu osnovali porodicu. Dok je zatvarala torbu, Alisa je zastala na trenutak, gledajući kroz prozor. Ovaj put, pomislila je, možda ću naći način da se ne osjetim tako bespomoćno.
Alisa je sjedila u automobilu i promatrala kako pejzaž izvan prozora klizi unazad, dok je tiha melodija s radija ispunjavala prostor. Vitalik je šutke upravljao vozilom, fokusiran na put, dok je ona u mislima prebirala riječi koje je željela izgovoriti. Trebala mu je reći istinu, već dugo je odlagala taj razgovor. Više nije djevojka od dvadeset godina, već žena koja osjeća da vrijeme izmiče.
Kad su stigli, Vitalikova majka ih je dočekala s onim poznatim, prenaglašenim osmijehom. „Alisa, draga, uđi! Kako si mi?“ Njene riječi bile su uvijek tople, ali su skrivale oštrinu koja bi se ubrzo pojavila. Vitalik je bez oklijevanja zauzeo mjesto na sofi, odmah uključivši televizor.
„Mama, gdje je tata?“ upitao je, ne skrećući pogled s ekrana.
„Na vikendici je. Kopa krompir, vratiće se sutra,“ odgovorila je uz uzdah. Potom se okrenula prema Alisi, koja je stajala pored kuhinjskih vrata, osjećajući težinu situacije.
„Kako ti se sviđa naša nova mačka?“ pitala je svekrva, gestikulirajući prema pahuljastoj crvenkastoj životinji koja je skakutala po dnevnom boravku.
„Prekrasna je,“ rekla je Alisa, pokušavajući izbjeći ono što je znala da dolazi.
Ali nije dugo trajalo. Uz šolju čaja, Vitalikova majka započela je svoj uobičajeni monolog. „Kako ide posao?“ pitala je, ali to je bio samo uvod. „Znate, unuci donose posebnu radost u život,“ dodala je, a njene oči su se usmjerile prema Alisi.
Alisa je zategnula vilicu, pokušavajući ne reagovati. Pogledala je prema Vitaliku, ali on je samo odmahnuo rukom, kao da se želi izvući iz rasprave. „Mama, već smo o ovome pričali,“ rekao je ravnodušno. „Sve ima svoje vrijeme.“
„Vrijeme? Koliko još vremena misliš da imaš?“ povisila je ton. „Već imaš trideset godina!“
Vitalik je ugasio televizor i ustao s kauča. „Rekao sam ti, sami ćemo odlučiti,“ odgovorio je, podižući glas.
Alisa ih je promatrala, osjećajući kako joj ljutnja ključa u grudima. Svaka njihova rasprava završavala je ovako, a njoj je preostajalo da sjedi u tišini i trpi. Ali dok je promatrala tu scenu, shvatila je – više ne želi biti posmatrač u vlastitom životu. Neće to više trpjeti.
