Nakon što smo proveli zajedno 16 godina u braku, supruga je iznenada odlučila da nas napusti, ostavljajući me da brinem o našoj djeci, 12-godišnjem sinu i 6-godišnjoj kćerkici. Sjećam se tog trenutka kao da je bio jučer, kada sam saznao da se udaje za nekog starijeg muškarca iz Austrije. Naša slika sretne porodice, koja je prije toga izgledala stabilno i ispunjeno, srušila se u trenu. Bilo mi je gotovo nepodnošljivo pomisliti da bi ona mogla napustiti nas zbog novca, a ne zbog ljubavi, ostavljajući me da se nosim s tom boli i brigom za našu djecu.
Život nam često nije lagan. Svaki dan sam se borio da svojoj djeci obezbijedim sve što im je potrebno, od školskog pribora do osnovne hrane i odjeće. Noći su nam bile teške, a svaka suza koju su moja djeca prolila osjećala sam kao bolni ubod u srce. Očekivao sam da će njihova majka pokazati interes za njih, ali nikada nije nazvala da pita kako su ili ih pokušala posjetiti, a kamoli poslati novac. Činilo se kao da su njihovi trenuci s njom jednostavno nestali s vremenom.
Mislim da smo uz moju ljubav i podršku mogli prebroditi sve poteškoće, ali sudbina nas je opet pogodila na najgori mogući način. Moja kćerka, sada tinejdžerka, rekla mi je da me smatra lošim ocem. Njen komentar me pogodio poput oštrog mača; ne mogu opisati koliko je to bilo bolno. Veza koju sam smatrao čvrstom raspala se u trenu, a njena želja da ode majci bila je sve jača. Saznao sam da je austrijanac s kojim je živjela preminuo prije godinu dana, i sada je moja kćerka odlučila preseliti se kod majke, nadajući se da će se stvari promijeniti.
JEDNA LIJEPA ROMANTIČNA PRIČA
U srcu starog, šarmantnog grada, gdje se uske uličice prepliću kao niti u ljubavnom romanju, živjela je Ana, mlada književnica s očima boje jesenskih listova i osmijehom koji je mogao rasvijetliti najtmurniji dan. Ana je svaki dan prolazila kroz istu, skromnu knjižaru koja je izgledala kao iz nekog bajkovitog svijeta, a u kojoj su knjige škripale kao stari prijatelji. Tamo je radila Emil, čovjek srednjih godina s bradom koja je imala kaplju sive, ali srce koje je bilo mlađe od većine ljudi koje je poznavao.
Emil je bio taj koji je ljubazno pozdravljao svakog kupca, i često je provodio vrijeme čitajući i razmišljajući o svojim omiljenim knjigama. S vremenom, Ana je postala redovita posjetiteljica knjižare, svaki put tražeći novi roman ili poeziju. Njihova svakodnevna mala razgovaranja o knjigama postala su trenutci koje su oboje nestrpljivo iščekivali. Ana je često bila fascinirana Emilovom sposobnošću da u najobičnijem romanu pronađe duboko značenje i poveže ga s vlastitim iskustvima.
Jednog kišnog popodneva, dok su kapljice padale poput sitnih dijamanata s neba, Ana je ušla u knjižaru i zatekla Emila kako stoji za pultom, izgubljen u knjizi. Danas je bila odlučna otkriti nešto posebno i sama, možda čak nešto što bi moglo promijeniti njen pogled na svijet. Emil je primijetio njen dolazak i dočekao je s uobičajenim osmijehom, ali je u njegovom pogledu bilo nečeg novog – duboka pažnja i nježnost koju prije nije pokazivao.
Ana je pronašla knjigu koju je tražila i bila spremna platiti, ali je Emil imao drugu ideju. Predložio je da je donese na kavu u obližnji kafić gdje bi mogli razgovarati o knjizi, kao i o životu uopće. Ana, iznenađena, ali ne i nespremna da prihvati, pristala je. Kava je postala svaki dan, a razgovori su se produbljivali. Ubrzo su otkrili da su njihovi svjetovi iznenada postali jedan, i svaki trenutak proveden zajedno bio je ispunjen smijehom, razumijevanjem i neodoljivim privlačenjem.
Emil je bio oprezan u izražavanju svojih osjećaja, ali Ana je osjećala da je pronašla nekoga tko je mogao razumjeti njezin svijet na način na koji nitko prije nije mogao. Njihova povezanost postala je duboka, i svaka nova stranica koju su okrenuli u životu zajedno bila je ispunjena ljubavlju i strašću. Grad u kojem su živjeli više nije bio samo mjesto, već scenarij njihove vlastite romantične priče.
Jednog proljetnog popodneva, dok su šetali pored rijeke, Emil je iznenada stao, uzeo Aninu ruku i rekao joj da je svaki trenutak s njom bio najdragocjeniji poklon koji je ikada mogao zamisliti. S pogledom punim iskrenosti i ljubavi, Emil je izvadio mali, zlatni prsten iz džepa i kleknuo pred njom. Njegove oči su sijale poput zvijezda dok je govorio: “Ana, sve ove godine u knjižari, razgovori, smijeh i svaki trenutak provedeni s tobom su me naučili što znači prava ljubav. Želim provesti ostatak svog života s tobom, dijeliti svaku stranicu, svaku kap kiše, svaki trenutak. Hoćeš li se udati za mene?”
Ana, s suzama sreće u očima, odgovorila je sa strastvenim “Da”. Prsten je sjajio na njenom prstu, ali nije bio ni blizu sjaja ljubavi koju su dijelili. Njihova priča, koja je započela u maloj knjižari i postala nevjerojatno putovanje, nastavila se ispisivati svaki dan, a njihova ljubav postala je najljepši roman koji su ikada mogli zamisliti.
Kroz sve uspone i padove, ljubav koju su pronašli u jedni drugima bila je čvrsta i neizmjerna. Svaki dan bio je nova stranica u njihovoj priči, svaki trenutak bio je ispunjen toplinom i radošću. I dok su zajedno kročili kroz život, nisu se samo suočavali s izazovima, već su zajedno stvarali čarobnu knjigu koju su oboje voljeli i u kojoj su pronašli svoj savršen kraj.
