Sveti Sava je jedan od najuticajnijih i najpriznatijih ličnosti što se tiče historije srpskog naroda i pravoslavlja na ovim prostorima. Kažu za njega da je prosvjetitelj i otac srpske tradicije a čitav svoj život posvetio je duhovnom izučavanju i proučavanju vjere. U ovom članku se osvrćemo na neke običaje koje Sveti Sava ne odobrava i koje ne biste trebali raditi.
Sveti Sava: Svetac, Prosvetitelj i Simbol Srpske Tradicije
Sveti Sava predstavlja ključnu figuru u duhovnom, kulturnom i obrazovnom razvoju srpskog naroda. Rođen kao Rastko Nemanjić, sin velikog župana Stefana Nemanje, rano je odlučio da zameni udobnosti plemićkog života za monašku skromnost. Njegova odluka da se posveti duhovnosti i prosveti imala je dalekosežne posledice za Srbe.
Kao osnivač Srpske pravoslavne crkve i začetnik srpske pismenosti, Sava je postao simbol srpskog identiteta i kulturnog nasleđa.
Osim što je bio prvi srpski arhiepiskop, Sveti Sava je igrao ključnu ulogu u uspostavljanju srpskog zakonodavstva, poznatog kao Zakonopravilo, koje je bilo oslonac pravnog sistema u srednjovekovnoj Srbiji. Ovaj pravni kodeks bio je prvi korak ka organizaciji države na temelju hrišćanskih vrednosti i prava.
Time je Sava postavio temelj za dalji razvoj srpske kulture i države, naglašavajući značaj obrazovanja i duhovnosti.
Sećanje na Svetog Savu se naročito ističe 27. januara, datum njegovog upokojenja koji se danas obeležava kao Savindan. Ovaj praznik je ujedno i školska slava u Srbiji, kada se organizuju priredbe i verske svečanosti.
U školama, učenici i nastavnici pripremaju recitacije, igrokaze i bogate programe kako bi odali počast ovom velikom svecu. Ovaj dan je i prilika za promišljanje o značaju obrazovanja i duhovnog razvoja, inspirisano Savinim delima i učenjima.
Pored obrazovnog aspekta, Savindan je duboko ukorenjen u narodne običaje i verovanja. Na primer, u nekim delovima Srbije veruje se da, ako na Savindan zagrmi, to nagoveštava dolazak važnih događaja u nadolazećoj godini.
Ova verovanja su deo bogate srpske kulturne baštine i često se prenose kroz narodne pesme i priče, dodatno obogaćujući značaj ovog dana u kolektivnoj svesti.
Praznik Savindan prvi put je ustanovljen kao školska slava 1840. godine zahvaljujući Atanasiju Nikoliću, rektoru Liceja u Kragujevcu. Iako je tradicija obeležavanja ovog dana bila prekinuta posle Drugog svetskog rata, ponovo je uspostavljena 1990. godine.
Danas, proslava uključuje i krsne slave u mnogim srpskim domovima, simbolizujući kulturni kontinuitet i značaj Svetog Save u svakodnevnom životu.
Uticaj Svetog Save je vidljiv i u brojnim obrazovnim institucijama koje nose njegovo ime, kao i kroz očuvanje pravoslavne tradicije. Njegovo delo i dalje inspiriše mnoge koji se posvećuju prosveti i duhovnom razvoju, ostajući simbol jedinstva, prosvetiteljstva i nacionalne svesti.
Sveti Sava, kao duhovni vođa i prvi arhiepiskop, postavio je temelje za buduće generacije, ostavljajući neizbrisiv trag u istoriji i kulturi srpskog naroda.
Sveti Sava nije bio tip svetitelja koji sjedi u tišini i gleda u svijeću dok se svijet raspada oko njega. Naprotiv. On je bio čovjek koji je vjeru spustio na zemlju, među narod, u blato, u svakodnevicu. Pravoslavlje prije Save je postojalo, ali je bilo rasuto, zavisno od drugih, bez sopstvene kičme. Sa Savom, ono dobija oblik, glas, lice i – što je najvažnije – samostalnost.
Njegov najveći potez nije bio ni odlazak u monaštvo, ni asketski život, ni čak lična svetost. Njegov najveći potez bio je autokefalija – trenutak kada srpska crkva postaje svoja, nezavisna, odrasla. To je kao da narodu kažeš: „Ne moraš više pitati druge ko si.“ Od tog trenutka pravoslavlje ovdje više nije kopija, nego živa, domaća stvar.
Ali Sveti Sava nije pravoslavlje shvatao kao puku dogmu. Za njega vjera nije bila niz zabrana i straha. Bila je put vaspitanja čovjeka. Zato on nije samo crkveni lik – on je učitelj. Škola Svetog Save nije bila tabla i kreda, nego karakter. Kako biti pošten. Kako biti pravedan. Kako imati vlast, a ne biti tiranin. Kako biti bogat, a ne bahat. Kako biti snažan, a ne okrutan.
Za pravoslavlje, Sveti Sava znači ravnotežu između neba i zemlje. On pokazuje da možeš biti duboko duhovan, a da ne bježiš od svijeta. Da možeš biti svet, a da razumiješ politiku, zakon, narod, realnost. On spaja ono što ljudi često pogrešno razdvajaju: vjeru i razum, molitvu i odgovornost.
Zato je njegov zakon – Zakonopravilo – jednako važan kao i njegove molitve. Pravoslavlje kod Save nije samo „vjerujem“, nego i „živim po tome“. Kako se sudi, kako se vlada, kako se štiti slabiji, kako se obuzdava moćni. U tom smislu, Sveti Sava je pravoslavlju dao etičku kičmu, ne samo oltar.
I još nešto važno: Sveti Sava nije pravio vjeru za elitu. On nije pisao za dvorove i visoke krugove. On je pisao da ga razumije seljak, monah, knez i dijete. Zato se njegov duh zadržao vjekovima. Zato se o njemu ne govori samo u crkvi, nego i u školi, kući, porodici. On je svetac koji se ne doživljava kao dalek, nego kao naš.
Za pravoslavlje, Sveti Sava znači i smirenost bez slabosti. On ne uči poniženju, nego unutrašnjoj snazi. Ne uči mržnji prema drugima, nego čuvanju svog. Ne uči galami, nego postojanosti. To je pravoslavlje koje ne viče, ali traje.
Zato nije slučajno što se kroz istoriju, kad god je bilo najteže, ljudi vraćaju Savi. Ne zato što on „rješava probleme“, nego zato što podsjeća ko smo kad smo najbolji. Kad ne idemo u krajnosti. Kad ne zaboravimo ni Boga ni čovjeka.
U suštini, Sveti Sava za pravoslavlje znači ovo:
da vjera nije bijeg od života, nego način da se život nosi dostojanstveno.
da svetost nije u bijegu od ljudi, nego u odgovornosti prema njima.
da narod bez duhovnog temelja luta, a narod sa temeljem – opstaje.
