Srbi su poznati po svojoj tradiciji i po svom praktikovanju vjere i tradicionalnih vrijednosti. Barem one starije generacije. Mlađe generacije se sve više udaljavaju od vjere i ne drže toliko do poštovanja običaja. Sutra imamo jedan praznik koji mnogo raduje ljude koji znaju za njega i slave ga.
Nekada davno, u tišini ljetnih dana sredine jula, srpska sela i gradovi stali bi na tren. Bilo je to doba kada su ljudi, duboko ukorijenjeni u vjeru i narodnu predaju, sa strahopoštovanjem dočekivali praznik posvećen Svetom Prokopiju – svecu čije ime i danas odzvanja kao molitva u starim domovima i hladnim crkvama iznad kojih se uzdiže zvuk zvona 21. jula.
Prokopije nije bio običan svetac u narodnoj svijesti. Bio je onaj koji gori – ne ognjem, već revnošću i silom duha. Njegov praznik nije samo još jedan crveni dan u crkvenom kalendaru. Za mnoge pravoslavne vjernike, taj dan je granica – između svjetovnog i svetog, između buke i tišine, između zemaljskog rada i nebeskog predaha.
Tog dana ruke odmaraju. Plugovi ostaju pored brazdi, čekići ne udaraju o nakovanj, a voda se ne zatalasa oko ljudskog tijela. Jer, kako su stari govorili – na Prokopiju ni rijeka nije ista. Vjerovalo se da ko se taj dan okupa u tekućoj vodi može navući na sebe bolest, a djeca posebno moraju biti zaštićena. Nije bilo važno da li je sunce žežilo ili kiša natapala zemlju – narod je znao: Prokopije se poštuje u miru i sabranosti.
U mnogim krajevima, naročito onima rudarskim, ovaj svetac je bio mnogo više od nebeskog zaštitnika. On je bio saputnik onima što silaze u crnilo zemlje tražeći srebro, so ili ugljen. Rudari, kamenoresci, ljudi koji prkose tami i stijeni – svi su mu prinosili darove, palili svijeće i klečali ispred njegovog lika tražeći zaštitu. Njegov dan bio je više od običnog praznika – bio je zavjet, štit i nada.
Neki su govorili da Sveti Prokopije posebno voli djecu, pa su mu majke donosile darove, tiho moleći za zdravlje svojih mališana. U pojedinim krajevima Srbije vjerovalo se da ovaj dan ima moć da poveže sudbine – zato su ga mladenci često birali za sklapanje braka, nadajući se da će svetac blagosloviti njihovu ljubav i dom.
I dok se danas mnoge stare tradicije polako gase poput svijeće na vjetru, još uvijek postoje kuće u kojima se na Prokopiju ne diže glas, ne radi i ne sije. Samo molitva – tiha, srčana, iskrena – izlazi iz duša koje pamte da je svetost nešto što se ne gradi rukama, već srcem koje zna da se pokloni.
Tako Prokopije i dalje hoda uskim stazama između rudarskih jama i seoskih crkava, između majčinskih molitvi i tišine rijeka koje se, bar na jedan dan, povuku pred njegovom snagom.
Priča o čovjeku koji će kasnije postati poznat kao Sveti Prokopije nije počela u tišini manastira, već u vrevi tadašnjeg Jerusalima, u svijetu rimskih careva, vojske i progona. Rođen kao Neanije, odrastao je kao vojnik — snažan, odan caru i imperiji, bez slutnje da će jednog dana postati simbol vjere i žrtve. Njegov život bio je isprva vezan za mač, a ne za krst.
Ali sudbina je imala drugačije planove.
Dok je još služio kao rimski vojnik za vrijeme krvavog carstva Dioklecijana, koje je progonilo hrišćane bez milosti, dogodilo se nešto što je preokrenulo tok njegovog života. Na nebu je, usred pohoda, ugledao krst, a iz tog krsta čuo glas Hristov. Nije bilo dvojbe u njegovom srcu – kao da su svi odgovori koje je ikada tražio stali u taj trenutak. Tog dana nije samo ugledao svjetlost – on je postao svjetlost. Ostavio je vojsku, ostavio staro ime i starog sebe, i krstio se kao Prokopije.
Takva odluka, u tadašnjem svijetu, bila je ravna osudi. I on je to znao. Ipak, nije poklekao. Ne zbog sljepoće ili tvrdoglavosti, već zbog unutrašnje sigurnosti da ne postoji veća sloboda od istine. U vremenu kada su hrišćani mučeni i ubijani, on je izabrao da ne ćuti. Platio je tu odluku glavom. U ljeto 303. godine, 21. jula, mučenički je stradao, ali ono što su mnogi tada vidjeli kao kraj, za njega je bilo vječno rađanje.
Zanimljivo je da kult Prokopija nije ostao vezan isključivo za pravoslavne hramove i ikonostase. Njegovo ime, poštovano i među muslimanskim zajednicama u pojedinim djelovima Balkana, pokazuje koliko snažan utisak ostavlja duhovna veličina. Bez obzira na religiju, ljudi su osjećali duboku povezanost sa njegovim životom i njegovom žrtvom. U pojedinim mjestima čak je postao porodični zaštitnik, slavljen kroz krsnu slavu, iako su takvi slučajevi rijetki i dragocjeni.
U selima gdje se i danas čuje zvono u čast Svetog Prokopija, dan njegovog stradanja ne počinje kao svaki drugi. Zemlja se ne dira. Motike, lopate i plugovi ostaju pored zida. Čak ni sahrane se ne obavljaju tog dana. Narod vjeruje da bi bilo kakvo kopanje tla moglo izazvati nevolju — kao da bi time uznemirili svetiteljev spokoj.
Zato se tog dana domovi pretvaraju u male hramove. Ikone se donose na čelo stola, svijeće se pale tiho, uz šapat molitvi. Vjernici dolaze u crkve da izmole mir, zaštitu i blagoslov. Praznična trpeza biva bogata, ali ne zbog raskoši, već zbog radosti okupljanja i zahvalnosti.
Sveti Prokopije ne živi samo u legendi ili u kalendaru. On živi u svakom čovjeku koji se, uprkos prijetnji i nevolji, ne odriče istine. U svakom djetetu kome majka tiho šapuće molitvu da ga svetac zaštiti. U svakom srcu koje zna da ponekad jedan korak u pravcu svjetlosti znači cijeli život u borbi. A kada se ta borba završi vjerom, onda ni smrt nema posljednju riječ.
U narodu se od davnina prenosila tiha, ali snažna poruka: na dan Svetog Prokopija, svaka ružna riječ je rana na duši. Ljudi su znali — psovke, svađe, grubost, sve ono što remeti mir, tog dana ima posebno težinu. Ne zbog straha, već zbog poštovanja prema svecu koji je svoj život položio za vjeru i koji, kako se vjeruje, ne podnosi zlo ni u riječima ni u djelima.
Mnogi vjernici, iako ih crkveni kalendar ne obavezuje, tog dana poste – ne zbog obaveze, već iz želje da srcem i tijelom pokažu koliko im znači svetitelj i sve što on predstavlja. U domovima u kojima ima bolesnih, gdje djeca spavaju nemirno ili se bore s bolešću, često se pale svijeće pred njegovom ikonom. Ne samo u crkvi, već i kod kuće, jer vjeruje se da njegova svjetlost donosi mir i iscjeljenje.
Ono što ovaj praznik čini posebnim nije samo crkveno sjećanje, već duboka ukorijenjenost u običajima i duši naroda. Sveti Prokopije nije samo ime iz molitvenika, već prisutnost u svakodnevnom životu – simbol tihe snage i poštovanja prema svetome. Njegov dan živi u pričama baka, u starim narodnim izrekama, u mirisima tamjana i zvuku zvona, koji pozivaju na sabranost.
I dok se svijet mijenja brzinom koju teško sustižu i oči i razum, ovakvi dani podsjećaju da postoje temelji koje ne treba pomjerati. Porodica, vjera, čestitost – sve ono što ne stari i ne zastarijeva. Sveti Prokopije je, za mnoge, upravo oličenje tih vrijednosti – ne samo kao svetac, već kao čuvar doma, duhovni štit nad djecom, i blagi podsjetnik da svjetlost uvijek postoji – samo treba znati gdje je tražiti.
Život Svetog Prokopija – od rimskog vojnika do svetitelja mučenika
Priča o Svetom Prokopiju nije samo priča o obraćenju, već o dubokoj unutrašnjoj promjeni, o snazi vjere i nepokolebljivoj hrabrosti pred moćnim carstvom koje nije podnosilo drugačije mišljenje. Sveti Prokopije, čije je rođeno ime bilo Neanije, rođen je u Jerusalimu u trećem vijeku, u vremenu kada je Rimsko carstvo bilo na vrhuncu svoje moći, ali i duboko netrpeljivo prema hrišćanskoj vjeri.
Njegova majka, koja je bila hrišćanka, vaspitavala ga je u duhu blage vjere, dok mu je otac bio paganin i sluga rimskog poretka. Neanije je odrastao pod snažnim uticajem rimske moći, učio vojne vještine, i brzo napredovao u hijerarhiji. Bio je poznat kao sposoban i odlučan vojnik, zbog čega ga je car Dioklecijan poslao u Aleksandriju sa zadatkom da uguši širenje hrišćanstva. Međutim, na tom putu dogodilo se nešto što mu je preokrenulo život iz korijena.
Na nebu je, kako predanje kaže, ugledao krst obasjan svjetlošću, a iz njega je čuo glas Isusa Hrista koji mu se obratio. Taj trenutak je bio prelomna tačka – tada je, u dubini duše, osjetio da više ne pripada rimskom maču, već Hristovoj riječi. Odbacio je svoju staru vjeru, krstio se i uzeo ime Prokopije, što u prevodu znači “onaj koji napreduje”, ali ne više na bojnom polju, već na duhovnom putu.
Njegova promjena nije prošla neopaženo. Kad je došao pred cara Dioklecijana, umjesto da hapsi i muči hrišćane, Prokopije je javno ispovijedio svoju vjeru u Hrista. Njegova hrabrost izazvala je bijes i nevjericu – kako to da jedan rimski oficir, vojnik od povjerenja, okrene leđa caru i rimskim bogovima? Odmah je bačen u tamnicu, podvrgnut mučenju, glađu, lomljenju kostiju i bolnim ranama, ali nijednom nije odrekao ime Hristovo.
Posebno potresan dio njegove priče jeste kada se, uprkos mučenju, za njegovu vjeru obratilo još nekoliko žena – uključujući i njegovu vlastitu majku. Sve su one, zajedno s njim, pogubljene zbog vjere. Prokopije je na kraju mučen i pogubljen 21. jula 303. godine, ostavivši za sobom ne vojni pohod, već trag mučeničke svetosti.
Vremenom je postao svetac koga su slavili ne samo u Jerusalimu, već i u čitavom hrišćanskom svijetu. U srpskom narodu, Sveti Prokopije je duboko poštovan – smatra se zaštitnikom rudara, kamenorezaca, bunardžija, ali i djece. Vjeruje se da njegova molitva štiti od bolesti i zla, a njegov praznik se slavi 21. jula uz poseban mir, bez psovki, bez teških poslova, sa postom i molitvom.
U nekim krajevima, ovaj svetac je poštovan i među pripadnicima drugih vjera, pa se njegov kult može vidjeti i u seoskim predanjima gdje se pominje kao čuvar doma i zdravlja. Na njegov dan se ne kopa zemlja, ne sahranjuje, niti započinju veći poslovi – sve u znak poštovanja prema njegovoj žrtvi i snazi vjere koju je posvjedočio do posljednjeg daha.
Život Svetog Prokopija je svjetionik za sve koji tragaju za smislom i istinom. On nas uči da ponekad istinska snaga nije u oružju, već u spremnosti da za istinu stradaš. I zato, vijekovima kasnije, njegovo ime odzvanja u crkvama, molitvama i srcima onih koji vjeruju da ni smrt ne može ugasiti svjetlost onih koji se ne odriču dobra.
